A nije to javna služba. Ili, barem, ona to ne smije
biti, ako hoće zbilja da bude shvaćena visoko i idealno.
Javni položaji
nisu za pojedince; njih je
stvorila volja zajednice, da
upotrijebi osobne talente i
sposobnosti za službu
općenitosti, kolektiva,
društva. Može to biti Crkva,
narod, država, stalež,
organizacija, ali uvijek je to
skupnost. Tko hoće da radi za
svoje privatno dobro, taj neka
ostane privatnik. Tko živi za
obitelj, taj mora ostati u
obitelji. Na javnom položaju
samo mu je onda mjesto, kad je
spreman da se nesebično i
požrtvovno stavi u službu
zajednice. Da radi za opće
dobro, zaboravljajući na sebe
i na svoje privatne interese.
Stari su
Dubrovčani bili toga potpuno
svjesni, pa su zato i napisali
na zid dvorane, u kojoj je
zasjedalo kneževsko vijeće:
"Obliti privatorum
publicacurate!" - Zaboravite
na svoje interese, a brinite
se za opće dobro! A u
republikanskoj Ateni slali su
i najčuvenije ljude u
progonstvo, u ostrakizam, kad
bi njihova obljubljenost i i
popularitet postali tako
veliki, da su ih lako mogli
baciti u napast, da sruše
tradicionalne oblike
vladavine, kako bi sebi
osigurali prevlast i častan
položaj, a na štetu države.
Privatno je bezuvjetno moralo
da ustupi javnome. Javni
položaji nisu smjeli njihovim
nosiocima donositi ni posjede
ni novca. Svijest učinjene
dužnosti i samozatajnog
služenja općem narodnom idealu
morala je biti jedina njihova
plaća.
Nigdje nije
ipak ta ideja jače izražena
nego u Evanđelju, gdje Isus
govori o poglavarima svoje
Crkve (Lk 22, 26). Poglavar ne
smije biti ni gord ni ponosit;
on treba da sebe smatra
najmanjim među svojom braćom i
da bude sluga svima. Njegova
služba nije kraljevanje, već
služenje. On kraljuje, da može
služiti, a služi, jer je
vladar.
Sve su to
načela, koja nijesu ni dan
danas ništa izgubila od
aktualnosti. Ne mogu ni
izgubiti, jer nijesu drugo
nego neposredne konsekvencije
iz same naravi stvari. Uzmi
koju god javnu službu, crkvenu
ili civilnu, pa je analiziraj;
uvijek ćeš naći, da je
stvorena za općenitost. Biskup
je zato, da bude pastir i
učitelj zboru vjernika i
starješina svome kleru u radu
za spas duša, a nije, da
pomaže svoje rođake i da im
stvara egzistencije, ili da se
brine za miraz svojim
sestričnama i bratičnama. Zlo
je bilo u Crkvi, kad se je
radilo protivno i kad je cvao
"nepotizam". A ministar,
narodni zastupnik, činovnik,
nijesu tu, da posagrade sebi
palače ili da pomeću svoje
pristaše u masne službe, već
da sve učine, kako će narodu
biti bolje i kako će državom
vladati zakon i pravda. Ako
već treba da nekog
protežiraju, to moraju biti
oni, koji su najdostojniji i
najpodesniji; oni, od kojih će
narod najviše imati. Čim se na
to zaboravi, korupcija je pred
vratima, a dobro naroda i
države prodano i izdano.
Mnoštvo služi pojedincu,
mjesto da pojedinac služi
mnoštvu. A to je gotovo
tragika i nemoral. Više dobro
orjentira se na manjemu; a to
je isto što i izvrnuti
nepromjenjive etičke zakone
života.
Javni ljudi
moraju biti poklonici ideala,
a ne trgovci ni spekulanti;
mešetari i prilivode.
Karakteri, a ne služnici i
sebičnjaci. Tko nema tih
kvalifikacija, taj ne bi smio
prekoračiti praga onom
svetištu, što treba da bude
javni život. A ako silom hoće
da ga prekorači, onda mora
biti javna savjest, koja će mu
zagrmjeti: Stoj!
Narod je
pozvan, da najprije legitimira
one, koji mu hoće da budu vođe
i koji se nude, da će mu stati
na čelo i odlučivati o
njegovoj budućnosti. Samo
ljudi čiste prošlosti smiju
zatražiti narodno povjerenje.
Onakovi, koji su u svom
predživotu pokazali, da nijesu
tražili sebe, već uvijek dobro
drugih. Prijateljima novaca i
vlasti pod svaku cijenu ne
smije se dati u ruke sudbina
općih interesa. Za njih su
odlučni položaji strašna
napast, da svoj upliv
eskomptiraju u novac, pa makar
trebalo za taj novac izdati i
najviše interese, kojima ih je
tuđe povjerenje postavilo
čuvarima. Sebičnost više nego
išta diskvalificira za javni
rad.
Karakteri
moraju biti narodni vođe. Opća
su dobra svetinje, a svetinje
uvijek čuvaju junaci. Tko ne
zna trpjeti za uvjerenje, tko
nije spreman prsa izložiti
udarcima, taj nije za vođu.
Plašljivci će i najidealniji
program profanirati i izdati.
Ako su jedan izdali, izdaće i
drugi. Ljudi, koji se ne stide
pljunuti na ono, što su još
jučer častili kao svetinju,
nisu za vođe. Ni ljudi, koji
ne znaju sami seba savladati.
To su igračke hira, strasti,
voljica, a opće dobro nije
stvar za dječiju igru. Ono
mora biti u muškim, sigurnim,
vjernim, jakim rukama.
Javni ljudi
moraju biti ljudi pametni i
sposobni. Muževi solidna
znanja, širokih vidika, snažne
intuicije. Poštenje je puno,
ali nije sve. Život je odviše
kompliciran, da bi njim mogli
vladati analfabete ili
frazeri. Mnogi je čovjek dobar
radnik, pa i dobar pionir, ali
nije nikakav vođa. I
dobronamjerni eksperimenti
mogu postati dubokom
tragedijom u odsudnim
historijskim časovima.
Ambicija tu ne pomaže; tu
valja znati i umjeti.
Držimo to
dobro na umu danas, u
presudnim časovima, kad se
opet za ruku naroda trgaju
zvani i nezvani.
Komantar - Katolički tjednik -
Sarajevo, 24. veljače 1935. |