Oba pitanja o kojima građani žele odlučivati na
referendumu iznimno su važna pa je sama činjenica da
postoje inicijative koje žele odlukama bitno utjecati na
političku vlast, odnosno političkoj vlasti nametnuti
rješenja koja podržava većina, otkriva da je sve dublji
jaz između politike koju provode političari i politike
koju većinski žele građani, odnosno da se političari sve
više otuđuju od onoga što većinski žele hrvatski
građani, među kojima su i oni koji su dali svoj glas
sadašnjoj vladajućoj garnituri koja ih je, očito, duboko
razočarala.
Referendum protiv monetizacije
hrvatskih autocesta, kako su prenijeli mediji, bio bi
''oblik opstrukcije'' Vlade da vodi ekonomsku
politiku, ''predlaže i donosi mjere koje jačaju
gospodarstvo i imaju povoljan učinak na nacionalne
financije'' - izjavio je nedavno predsjednik
Vlade. Te riječi potvrđuju da su nositelji vlasti svoj
mandat shvatili kao mogućnost da oni provode neke
svoje koncepte bez obzira na to slaže li se s time
većina hrvatskih građana ili se ne slaže, odnosno jesu
li odluke u skladu s općim dobrom ili nisu.
Takvo razumijevanje mandata i mogućnosti koje mandat pruža
doista je opasno i neprihvatljivo jer bi npr. neka garnitura, pozivajući se na
isti princip i ne ulazeći u izravni sukob s ustavnim odredbama, mogla donositi
odluke i nametati rješenja poput obveze svojevrsnih ''luđačkih košulja'', što je
većini potpuno neprihvatljivo i za većinu vrlo štetno. Demokratska vlada nužno
mora disati sa svojom nacijom i nikad ne smije nametati nešto protiv čega bi
bila većina u društvu odnosno državi, niti nešto što bi bilo protiv legalnih i
legitimnih nacionalnih ciljeva i interesa. Kad predsjednik Vlade govori o
referendumu kao ''obliku opstrukcije'' Vlade, onda niječe građanima pravo na
neslaganje s Vladinom politikom, a što je osnovno demokratsko pravo.
Referendumsko ''miješanje'' građana u
vladinu ekonomsku politiku potpuno je legalno i
legitimno, a opravdano se i nužno javlja samo onda kad
vlada donosi ili priprema loše i neprihvatljive odluke
koje očituju da ne mari za opće dobro čitave nacije.
Nije potrebno nametati pitanje odnosno sumnju je li
Vlada za skriveno uzdarje već našla koncesionara
(premda je teško vjerovati da u Hrvatskoj nema
korupcije baš na toj razini), ali mora se snažno
zatražiti i izboriti potpuna transparentnost glede
svih mogućih i realnih rješenja dugova za autoceste da
cjelokupna javnost bude sigurna da se primjenjuje
zaista najbolje rješenje. Više je nego tragično, ako
je istina ono što u Večernjem listu od nedjelje 12.
listopada tvrdi djelatnik Sveučilišta u Zadru, da su
Vladini savjetnici krivo izračunali koncesijsku
naknadu i da Hrvatska riskira da davanjem autocesta u
koncesiju na 50 godina dobije možda 23 milijarde kuna,
a koncesionaru bi još mogla biti obvezna platiti čak
do 50 milijardi kuna za državna jamstva za
podbacivanje očekivanoga prometa i slično.
Krajnje restriktivan i neprihvatljiv
prijedlog novoga zakona o referendumu također očituje
da se u Hrvatskoj sve više produbljuje jaz između
neučinkovitih, nesposobnih i neodgovornih političara i
građana kojima je sve teže upravo zbog njihova
neprimjerenoga upravljanja velikim i atraktivnim
resursima i potencijalima u Hrvatskoj. Budući da
Hrvatska već sada ima jedan od najrestriktivnijih
okvira za iniciranje i provedbu referenduma, a ipak su
se referendumi počeli događati - onaj za zaštitu braka
kao životne zajednice muškarca i žene bio je vrlo
uspješan premda mu se vlast neprimjereno izravno
suprotstavila - očito je da se vlast sve više otuđuje
od građana i očito je da u Hrvatskoj ne postoji
stvarna opozicija.
Stoga, da se stanje još više ne bi pogoršalo, preostalo je da
građani, poštujući vrlo zahtjevne zakonske okvire, provode tzv. neposrednu
demokraciju pokrećući donošenje važnih odluka - demokratskim referendumom. To
događanje na hrvatskoj političkoj sceni očituje također da okoštalim, pristranim
i nesposobnim tzv. političkim elitama, a osobito onima koji ih kontroliraju, sve
brže otkucava vrijeme.
Može li biti dostojno ozbiljne i
odgovorne državne politike da se ni nakon tolikih
inicijativa za referendum još uvijek pouzdano ne zna,
odnosno ne želi znati i javnosti obznaniti koliko je
potpisa potrebno za raspisivanje referenduma? Nije li
riječ o pukom politikantstvu ako se jasna odredba u
Ustavu i u postojećem Zakonu o referendumu: ''...Hrvatski
sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako
to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u
Republici Hrvatskoj'' tumači kao deset posto
ukupnog biračkog popisa koji uključuje i birače izvan
Republike Hrvatske?
Već sada se može ustvrditi da će
postupati pod pritiskom i uz favoriziranje parcijalnih interesa, a ne općega
dobra, instanca, ma koja god to bila, koja bi izrekla pravorijek da odredba
''deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj'' znači ''deset
posto ukupnog biračkog popisa''. Dogodi li se takvo službeno i mjerodavno
tumačenje, bit će to još samo jedna nova u dugom nizu potvrda o sve dubljem jazu
između na jednoj strani svih onih koji su na važnim funkcijama u Hrvatskoj i na
drugoj strani građana koji vape za konstruktivnim promjenama, oslobađanjem od
zloporaba za parcijalne interese umjesto služenja općemu dobru.
Autor: Ivan Miklenić
www.dnevno.hr
|