Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

JE LI SRAMOTA BITI HRVAT?       (20.01.2017.)

“Ljub’ si, rode, jezik iznad svega, u njem živi, umiraj za njega! Po njemu si sve što jesi“.

(Petar Preradović, Hrvat pravoslavne vjeroispovijesti)

Važnost hrvatskog jezika kao mjere pripadnosti i identiteta oslikava nas onime što jesmo, a to jest Hrvati i određuje nas u pripadnosti hrvatskome narodu!

Na ove rodoljubne poruke hrvatskog velikana pjesništva trebamo biti neizmjerno ponosni i svugdje i na svakome mjesto isticati naše hrvatstvo, našu pripadnost hrvatskome narodu, dostojanstveno i s ponosom s time da u isto vrijeme dadnemo isto tako pravo svakome drugome ljudskom biću da se slobodno osjeća na ono što to drugo ljudsko biće želi i hoće biti. Nije sramota biti Hrvata, Bošnjak, Srbin, Nijemac, Englez, Australac ali svako ljudsko stvorenje treba i mora biti moralna i rodoljubna osoba i kao takva voljeti i poštivati u prvom redu sebe i svoj narod i svoju državu kojoj pripada, pa prema tome i druge ljude i druge narode treba poštivati, koji nas prihvaćaju i poštuju.

Prateći pisanje po tisku, na portalima, slušajući i gledajući vijesti u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini ne shvatljivo mi je da, kad se govori o Hrvatima bilo to u Republici Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini ili o hrvatskome narodu općenito, skoro uvijek se kaže: “naš jezik“, “naši ljudi“, “govorim o našim ljudima u Bosni i Hercegovini“, “narod Rame“, “ramski narod“ i tako dalje, ali skoro nitko ne spominje Hrvate Bosne i Hercegovine, hrvatski narod Rame, Hrvati Zagorja, Hrvati istočne Hrvatske, Hrvati Istre, Hrvati južne Hrvatske“ i tako dalje.

Nedavno bijah u Rami i na Šćitu, u Vinkovcima, Vukovaru, u Zagrebu i drugim mjestima i gradovima povijesne Hrvatske i vidio sam i slikao mnoge spomenike podignuti “ljudima“ koji su poginuli za vrijeme drugog svjetskog rata i zadnjeg oslobodilačkog i domovinskog rata. Zorno sam gledao te spomenike, ali na mnogima tim spomenicima ništa mi nije reklo,niti me je nikakav znak upućivao, da vidim i da shvatim da su to pokopani Hrvati koji su dali svoje živote za slobodu svoga Hrvatskog naroda i svoje hrvatske države i da su samo za to, što su bili Hrvati, mučki pobijani po genocidnim četnicima i partizanima odnosno srpskim fašistima i jugoslavenskim komunistima, lažnim fašistima i njihovim sljedbenicima.


Morao sam se zapitati: Koje su narodnosti (nacije) bili ti ljudi, te osobe i tko ih je pobio? Nisam ničim mogao dobiti odgovor da su to bili Hrvati i da su ih pobili srpski fašisti i jugoslavenski partizani koji su htjeli potpuno poklati i uništiti hrvatski narod tadašnje i današnje hrvatske države i stvoriti na tom zločinu takozvanu “Veliku Srbiju“. Istina se namjerno prešućuje! Ne znam zašto? Kome to pravimo uslugu, a kome štetimo takvim pristupom poubijanom hrvatskome narodu? Zar to nisu bili Hrvati, zar to nisu bili ljudi koji su bili dio hrvatskoga naroda dok ih srpski četnici i jugoslavenski partizani i njihovi sljedbenici nisu poklali i pobili? Na mnogim spomenicima nisam mogao vidjeti da piše da su to bili Hrvati. Nema na mnogim spomenicima ni hrvatskog narodnosnog (nacionalnog) obilježja, hrvatskog grba, da bih se odmah na prvi pogled saznalo da su to poubijani Hrvati, bez da se ikoga pita.

Da čitatelji ne bi krivo shvatili da ovim kritiziram tamošnje hrvatske državne i vjerske predstavnike, pa i rodbinu poubijanih, koji su podigli te spomenike žrtvama fašističke osvajačke, imperijalističke, velikosrpske zločinačke zamisli, pišem ove moje poglede na tu pojavu kod hrvatskog naroda zato što želim bar malo potaći hrvatski narod da je čast, ponos i dostojanstvo pripadati jednom od najstarijih i najkulturnijih naroda Europe, da je čast i ponos biti Hrvat i Hrvatica i pripadati tome dičnome hrvatskome narodu.

Da bi se vidjelo da i hrvatski katolički biskupi razmišljaju ovako kao što i sam razmišljam, navesti ću poruku hrvatskome narodu blagopokojnog nadbiskupa metropolite Frane Franića, prigodom održavanja 60. obljetnice smrti Stjepana Radića, hrvatskog narodnog vođe, kojega su velikosrpski fašisti, s ostalim hrvatskim narodnim zastupnicima, ranili i neke ubili u srpskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Evo što nam je, među ostalim, poručio hrvatski vrli rodoljub i katolički nadbiskup Frane Franić: “Rodoljublje je evanđeoska vrednota i Crkva može i mora o tome evanđeoskom rodoljublju govoriti, a da se pritom ne miješa u dnevnu politiku“ (Vidi Glas Koncila broj 34, 21. kolovoza 1988. godine)

Želja mi je uputiti ovo moje razmišljanje Vama dragi moji Hrvati i Hrvatice u našoj domovini Hrvatskoj i svim Hrvatima diljem svijeta, kako se mi Hrvati trebamo ponositi na svoju narodnost, na našu pripadnost hrvatskome narodu, kao što to čine drugi narodi diljem svijeta.


Ne shvatljivo mi je, a nije mi ni opravdano, zašto hrvatsko novinarstvo, hrvatski političari, ministri hrvatske vlade, predsjednica vlade Republike Hrvatske pa čak i predsjednik Republike Hrvatske, pa i neki svećenici u većini slučajeva upotrebljavaju riječi; “naš narod“, “naš jezik“, “naša vlada“, “naša država“, “naši sportaši“, “naši građani“, umjesto hrvatski narod, hrvatski jezik, hrvatska Vlada, hrvatska država, hrvatski sportaši, hrvatski državljani i tako dalje. Ne shvatljiva je ova sramotna pojava kod hrvatskog naroda da je sramota upotrijebiti pridjev “hrvatski“ kad govorima o Hrvatskoj i Hrvatskom narodu.

Živim već 50 godina u izgnanstvu pa sam imao prilike vidjeti i čuti kao drugi narodi svijeta, kako australski političari, ministri vlade, narodni zastupnici, novinari, učitelji, pisci, akademici i općenito stanovništvo u Australiji kažu, i to s ponosom: ”australski narod“ “australski nogometaši“, “australski sportaši“ i tako dalje iako je u Australiju doseljeno više od 148 raznih narodnosnih skupina iz svih krajeva svijeta. Mi smo svi za Australce Australci.

Napose mi je ostala u sjećanju prigoda kada je hrvatska nogometna reprezentacija igrala protiv australske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu prije pet godina i kada je Australija pobijedila Hrvatsku. Sav razdragan i ponosan tadašnji predsjednik australske vlade gospodin John Howard je pozdravio te australske nogometaše sa slijedećim riječima: My dear Australians, I am very proud of you. You made us all proud! All Australians are proud of you. Dakle: dragi moji Australci, ja sam ponosan na vas. Vi ste nas sve napravili ponosnim, svi su Australci ponosni na vas.

Zaista je Australia ponosno slavila tu nogometnu pobjedu nad Hrvatskom. Iako su 8 (osam) od jedanaest igrača te utakmice bili djeca hrvatskih doseljenika, ti sinovi hrvatskih roditelja, za predsjednika australske vlade i za sve Australce su Australci. To isto vrijedi i za sve druge doseljenike u Australiji, bez razlike kojeg su podrijetla po narodnosti, kada i odakle su se doselili u Australiju. Svi smo mi za njih Australci.

Kada razmišljamo kako se Hrvati izražavaju o sebi i o hrvatskome narodu, a kako drugi narodi razmišljaju o njihovim stanovnicima, bez razlike kada i odakle su se doselili, zar se nama Hrvatima neizbježno ne nameće sljedeće pitanje? Zar je sramota biti Hrvat?
Neka na ovo odgovori sam sebi svaki Hrvat i svaka Hrvatica, ma gdje god živjeli. Neka nam budu poruka, podstrijek ponosa što smo Hrvati, sljedeći stihovi, hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića, koji je izrekao, uz ostalo, na gore spomenutoj zadušnici za hrvatskog narodnog vođu Stjepana Radica hrvatski katolički biskup Đuro Kokša.

HRVATSKA

…“Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjom njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže.
Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska.“

Jozo Ćuk, Melbourne
kamenjar.com

www.hkz-kkv.ch

 

136 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU