Ma reci ti meni čača, ma jesi li se ti za ovo broija i
darova najbolje godine života i riskira ono najvridinije
što si ima za slobodu. Slobodu čiju? Tvoju, moju, našu?
A ne, to ti je bilo za slobodu onih koji nas ruše od
samog početka. Govoria si da će ovo biti najllijepša
zemlja na svitu, a vi, vi koji ste je branili i odmah se
odazvali, vi ćete biti najvridniji ljudi u njoj. Da će
vas poštivat.
Moram li ja
sad tebi reči čača, tu na tvom grobu, pogrišija si
čača. Ne da vas ne cijene, ne da vas ne poštuju, oni
vas guše, gaze, pljuju po vama. Vi ste samo brojevi,
brojevi kojih se svi žele rišit. Za njih ste vi samo
roboti koji su izvršili ovu ljigavu misiju. Je, je,
kažem ljigavu a kako ću to drukčije zvat nego
ljigavost, ako sve to rešetanje iz dana u dan, sve
njihove poduhvate kojima vas lome i ostavljaju ka
zviri, ka napuštene zviri da se borite sami sa sobom.
Je, jeidno što je dobro, dali su vam pištolj kao ratnu
uspomenu, trebalo je imati zlatnih metaka, ratni
pljen, pa da se ubijete i da vas skinu sa tereta, sa
fonda, jer vi ste ovu državu zadužili, na vas se puno
troši.
E, moj pape! Istina, zadužili ste, ali svojim
životima i svojom mladošću. A znaš li ti koliko se
tvoje garde hrvatske ubilo, koliko ih je umrlo nakon
rata. Kako žive, kako žive oni koji su još živi. Ili
još bolje, da te pitam kako žive oni koji nisu bili.
Bubaju li oni glavom od zid, ka šta si ti buba. Imaju
li oni nočne more ka šta si ih ti ima? Ma je! Ma je li
se oni osićaju prevareno, izdano, ka šta si se ti
osića? A, čača? Imaju li njihova dica moje godine,
jesu li i njima očevi umrli na rukama? Jesu li oni
svjesni kako ovo nije država za koju ste se borili?
Dobro je, dobro je, dobro je, dobro je, neću, znan
ja da ti sve znaš. A što ću, kad me boli čača, boli
me, boli me tata, boli me ovo sve, moran ti reči.
Moram ti ovo sve reči.
Pitaš kako smo mi. A kako smo mi, a kako smo mi, a
loše. U kartan, u papirin provodimo ure i ure, vrte
nas u krug. Kad donesemo ovo, e onda triba još ono. A
moj tata koliko potvrda, dokaza, za što? A biće su i
tebe tražili toliko potvrda, papira '91. Nisu! Znaš,
oni su pogledali tvoje karte i kaže neki, neki stručni
ljudi govoru da si triba dobiti viši čin od narednika.
Znam, to sam i ja razumila iz onih papira. Narednik, e
ne moraš ti meni govoriti, znan ja da su se činovi
dilili šakom i kapom priko veze. Dobro, ti nisi ima
vezu, nemaš ni čin, razumin ja to. Ah, nema veze,
najvažnije da si ti bija čoviek, da si bija čovik i da
su te svi volili.
E, moj heroju, ne miri se neko po njihovim činovima.
A to ti je danas na cijeni, znaš. Dobro je, ti se ne
brini, ja tebe volim takvog kakvi si bija, lipi moj
hrvatski vojnik. Moj narednik. A znaš li tata da
moramo dokazivati da to što si činija, da je to bilo
zbog rata. Znaš li to? Ne možemo inaće ostvariti ni
prava na tvoju mirovinu.
Razumim ja to najbolje, ali ne razumu
oni koji bi tribali razumit, tamo u onim uredima, tamo
ti ljudi koji radu, ništa ne znaju. Ne znaju da je
objavljen natječaj za braniteljske stipendije. I
njihov je posa da to objavljuju. Znaš, nemamo više
pravo ni na povrat novca za knjige. Je, kaže mi žena
koja tamo radi za ta pitanja, da oni nemaju stavku,
zakon koji će definirat što sa djecom branitelja koji
umru ili koji se ubiju. Rekla mi je da po njenom
nemamo pravo na ništa. A bit će da mi nismo više ni
dica branitelja i da ti nisi nikad ni bija branitelj.
Je si li ti postoja? Čudni su ti ljudi, uooće ne razmu
ono o čemu govoru. A da ti pravo kažen, nije ih ni
briga, plaća ide, sutra je novi dan i dobro.
Znaš li ti tata zašto ja tebi ovo sve
govorin, ovdi na tvom grobu, da me čuješ, da znaš za
kakvi si se svit boria i za kakvu zemlju. Govorin ti
ovo da čuje ona garda hrvatska koja je još živa, jer
ako umrete i ako se ubijete, da znaju u kakvin će
mukan ostaviti svoju obitelj.
A ne, ne
čača, nije to isto, ko kan ste otišli u rat. Mi smo
vas čekali il' žive il' mrtve, al' znali smo, znali
smo da je to za Hrvatsku, za nas. Al' sad to više nije
tako. Nemojte se predati, borite se gardo hrvatska,
jer oni koji side u svojin foteljan, ne će njih
pogoditi vaše samobojstvo, već vaša odluka da živite,
da pokažete da niste pali, klonuli i da ne ćete
odustat.
Ja tebi tata govorin ovo kako bi pokušala spasiti
bar jednog od njih, bar jednog branitelja od smrti i
kako se ne bi više dica budila bez svojih očeva.
Govorin ti, govorin ti kako bi potakla gardu hrvatsku
da se udruže, da se sastaju, da razgovaraju, da se
podupiru, da se ne dile, jer oni su vas razbacali ka
kuglice svakog u svoju osamu. Pustili da se sami
glođete, preživljavate, da među vama bude i boljih i
gorih.
Oni koji
nisu mogli ni u podrumu stat, oni koji su pobigli,
njih niko ne spominje, jer samo vi, vi koji ste '91.
koračali po spaljenoj zemlji hrvatskoj, samo vi znate
kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate
kakav je osjećaj gorit za ideale, za Hrvatsku. Samo vi
znate svoju bol koju nosite u sebi i samo vi sami sebe
najbolje razumite. Živite, nemojte se dilit na ove i
one, budite ka šta ste bili, budite naša garda
hrvatska. Nemojte se dilit, nemojte se dilit radi nas,
dice, radi nas vaše dice.
Moran ič i kažen ti ja ne ću odustat, ne ću tata da
se zaboravi, ja tvoja kčer, a ustvari ja san ti danas
došla reč, ako nisi zna, ako slučajno nisi zna, da ako
umreš ili ako se ubiješ više nisi branitelj. Ne, dobro
je, dobro je, ne ću više vikat, samo ti spavaj moja
gardo hrvatska. E, moj heroju, ti znaš, znaš da te
volin.
Sanja Knežević
Riječi su ovo Sanje
Knežević koja je svu tugu za izgubljenim ocem, hrvatskim braniteljem Duškom
Kneževićem, ali i nepravdama nakon njegove smrti, pretočila u dirljivu poruku -
kad umreš, više nisi branitelj.
Supruga prerano preminulog Duška Kneževića, Željka, za portal Dnevno obratila
se gorkim riječima i kroz suze:
- Prošle su dvije godine od njegove smrti. Imao je samo 44 godine. Ja ne
mogu sakriti razočaranost i tugu jer Dušku koji je bio zapovijednik nisu ni
svijeću zapalili na Dan mrtvih, a gubitkom njega, izgubila sam sve. Rekli su mi
da je umro prirodnom smrću, a bio je ranjavan u Delnicama, gluh na jedno uho,
dijagnosticiran PTSP... 60 % trajni invalid. Njegovo srce jednostavno je puklo
od tuge. Evo, sada smanjuju mirovine, moja mlađa kćer nema pravo na stipendiju.
Moja starija kćer koja je napisala ovo pismo, Sanja, završila je fakultet s
odličnim ocjenama, ali nije u Puli za nju bilo posla. Njihov otac otišao je u
rat kao divan čovjek s idealima, a vratio se oštećen. Ja samo čekam da moja
mlađa kćer završi fakultet, a onda oko vrata stavljam štrik jer...sramim se što
sam Hrvatica - grcajući u suzama rekla je Željka Knežević.
|