Nedavno sam premetala po rukama neke svoje stare
tekstove u kojima sam, prije dvadesetak godina,
naznaÄila jednu, kako mi se tada Äinilo, futuristiÄku
jeziÄnu disciplinu - jeziÄnu arheologiju - koja neće
sezati tako duboko kao "prava" arheologija, pa ni kao
etimologija, korjenodupstvo (grÄ. étymos,
istinski, pravi, osnovna rijeÄ iz koje se izvode
ostale; étymos + doÄetak logija, Å¡to
joj odmah daje legitimaciju neke znanosti, u ovom
sluÄaju znanosti o podrijetlu rijeÄi i njezina
srodstva s drugim rijeÄima istoga jezika ili drugih
jezika), nego će biti nešto poput "vanjskoga kopa",
otkrivanje rijeÄi tek zametenih prvim slojem zaborava,
kojima mjestimiÄno joÅ¡ vrÅ¡ak i strÅ¡i iz te skrutnute
lave današnjice, koju treba tek malo razgrnuti pa da
do njih opet dođemo.
Ubrzan gubitak leksika ustanovila
sam, Äinilo mi se, na joÅ¡ tako živim rijeÄima kakve
su npr. jogunast, kostrijet, krljušt, ćarlijati,
dželat, pognati i dr., no pokazalo se da su one
mojim studentima već i tada, prije dvadesetak
godina, bile nerazumljive. Å to bi tek bilo da sam ih
pitala za nazive iz nekih rodbinskih odnosa, npr.
tko je jetrva, tko zaova, tko
paÅ¡anac, tko paÅ¡enog, tko bratuÄed
/ bratuÄeda, tko sinovac / sinovica,
tko striÄević, tko svast, tko
svak i još mnoge druge?
Raspadom velikih zadruga, u kojima
se još dobro znalo tko je tko u odnosu na druge
Älanove, danas su precizne rijeÄi koje su oznaÄavale
te Älanove zaboravljene, a jedna rijeÄ nerijetko
pokriva nekoliko prijašnjih. Tako će danas i
bratuÄeda i striÄevića, striÄeva sina,
zamijeniti bratić; sinovca i sinovicu
(bratov sin, bratova kći) nećak, nećakinja,
što su nekoć bili sestrin sin, odnosno sestrina kći.
I Å¡ogor, Å¡ogorica uzeli su pod svoje i
šurjaka, i šurjakinju (ženin brat; žena ženina
brata), i svast (ženina sestra) i svaka
(sestrin muž drugim sestrama). Dakle, tko se bude
bavio negdaÅ¡njim razgranatim porodiÄnim zadrugama,
morat će posegnuti i u već pomalo zaboravljenu
jeziÄnu riznicu da bolje i lakÅ¡e rekonstruira samu
tu zadrugu.
Nedavno sam bila u Bjelovaru, upravo
na poziv Matice hrvatske. Ponosno, ali s pokrićem,
rekli su mi da skupljaju stare knjige jer žele
napraviti izložbu takvih knjiga. "Starost" nije bila
"zadana", ljudi im donose sve Å¡to im se Äini da je
"staro", a ja sam im se pohvalila prvim izdanjem
Kućnika Josipa Stipana Relkovića, djela tiskana
u "privilegiratog knjigotilca" Ivana Martina Divalta
u Osijeku 1796. Bio je to niÄim izazvan dar, nije to
bilo Äak ni uzdarje za neko dobroÄinstvo, revanÅ¡;
osoba koja mi ga je darovala rekla je samo kako to
ne želi nikomu prodati, kako je to dugo bilo u
njihovoj privatnoj knjižnici te ga želi darovati baš
meni. Hvala joj!
Pregledavajući knjige koje su im
ljudi donosili, vrijedni "matiÄari" otkrili su da
već ni jezik hrvatskih realista, npr. Augusta Šenoe
i Josipa Eugena Tomića, ne razumijemo potpuno,
Å¡toviÅ¡e, da ima već popriliÄno rijeÄi koje su
današnjim ljudima nerazumljive, pa su me za neke
takve pitali Å¡to znaÄe. Kako je rijeÄ i o djelima
koja su sastavni dio Å¡kolske lektire (npr. Å enoino
Zlatarovo zlato), bilo bi dobro znati Å¡to koja rijeÄ
znaÄi, pa bi ih uÄenici, vjerujem, radije Äitali (i
manje preskakali). Iz Zlatarova zlata poslaše mi ovu
reÄenicu: "UÄio je od ujaka svaÅ¡ta prudna"
(istaknula N. O.).
Naravno, nepoznata rijeÄ bila je prudna. No već ni
odreÄ‘ivanje vrste rijeÄi nije iÅ¡lo glatko. Å to je to? Imenica? Pridjev? Da,
pridjev je i glasi prudan, prudna, prudno. No Å¡to znaÄi? Suvremeni
rjeÄnici hrvatskoga jezika (Anić, Å onje) neće nam pružiti nikakav odgovor. Te
rijeÄi ondje jednostavno nema. Vjerojatno se sastavljaÄima Äinilo kako je
zastarjela i kako viÅ¡e nije dio ni pasivnoga rjeÄnika (a aktivnoga već odavno
nije). No jedan rudimentarni ostatak ipak se i njima uvukao u rjeÄnike. To je
glagol pruditi, koji s rijeÄi prudan oÄito ima neke veze. Taj
glagol - uz oznake rij. arh. jez. knjiž., rijetko, arhaizam, jezik
književnosti, dakle neÅ¡to knjiÅ¡ko - znaÄi koristiti komu / Äemu, ići u
prilog komu / Äemu.
Šonje bilježi i glagolsku imenicu, pruđenje. Pridjev
prudan, -a, -o naći ćemo u hrvatskih pisaca od 16. stoljeća, npr.
Govorenje vele prudnoga (1563) M. Albera u prijevodu A. Dalmatina i
Stjepana Konzula Istranina. Ili pak u naslovu izvornoga djela Stjepana Konzula
Istranina Katehismus. Edna malahna kniga, u koi esu vele potribni i prudni
nauki i artikuli prave krstianske vere, Tübingen, 1561. glagoljicom i
ćirilicom (tada još bez ikakva razbijanja), a 1564. latinicom.
Kad god mi zazvoni neka stara rijeÄ,
posegnem za dragom obiteljskom akvizicijom "dal zio
paterno Nicolo Versalovich" stanovitom "Antoniju
Ostojich-Knezichu", a to je RjeÄnik
slovinsko-talijanski Dragutina ParÄića (Zadar,
1874). Ondje piše da je prudan - utile,
giovevole, Å¡to znaÄi koristan, probitaÄan, od
pomoći. Glagol pruditi znaÄi
pomoći, služiti Äemu, ali i davati plod prvi
put (govori se za vinograd i voćnjak, pa i šire, za
drveće). ParÄić bilježi i imenicu prud u
znaÄenju korisnost, dobit, razlikujući je
od imenice prud kad znaÄi nanos pijeska.
Međutim, pridjev prudovit odnosi se samo na
naslage pijeska (pokriven takvim naslagama). Ako se
sada, oboružani izloženim znanjima, vratimo
Zlatarovu zlatu, poÄetna nerazumljiva reÄenica
postat će jasna: UÄio je od ujaka svaÅ¡ta korisno, pa
i probitaÄno.
Drugi primjer još je zapleteniji. U
njemu nećemo lako odrediti ni vrstu rijeÄi ni
znaÄenje: "Starac je slab, mutlak
(istaknula N. O.). Taj nam neće biti na putu."
Kopanje po vanjskom kopu može poÄeti. Znam da će taj
mutlak sve odvući prema imenici. Ili pak prema
pridjevu mutav. No u ovom sluÄaju to nije
ni imenica ni pridjev nego prilog (s mutavim ni u
kakvoj vezi). U jeziku iz kojega potjeÄe može biti i
pridjev. Sada joÅ¡ samo da znamo Å¡to znaÄi. To je
turcizam, mutlak, nastao od arapskoga
mut.laq, i znaÄi: zaista, jamaÄno, po svoj
prilici, sasvim vjerojatno. Metodom
supstitucije uvedimo znaÄenja te rijeÄi u spomenutu
reÄenicu. I evo jasna smisla: Starac je slab. On nam
jamaÄno, po svoj prilici, vjerojatno neće biti
na putu.
I još jedan prkonjica, zbog
kojega bi moglo biti i batina (J. E. Tomić,
Pastorak). Naslućuje se kakav je to Äovjek, no dobro
je naći i konkretnu potvrdu. Šonje prkonjice
nema. Ima prkosnika, Äeljade koji prkosi,
inatljivca. Nema ni imenice podbadalo, nego
ima podbadaÄ, Äovjek koji podbada,
izazivaÄ, smutljivac, provokator. Sve su to,
naravno, znaÄenja koja idu i uz prkonjicu,
lako ćete ga naći i opet u ParÄića. I ne samo to. U
njegovu se rjeÄniku naÅ¡ao i glagol prkonjiti
se (komu), izazivati, dražiti, provocirati, biti u
svađi s kim. Takvom neugodnom tipu pristaje i naziv
napržica, Äeljade sklono sukobima, napržasta
osoba; napržit je sklon svađi, sukobu,
svadljiv, naprasit Äovjek. Za tako nezgodna Äovjeka
tako bogata paleta izriÄaja!
Za primjer koji ću sada iznijeti
nisu me pitali, no ako im dođe do ruku i koje
izdanje djela Pod starim krovovima Ksavera
Šandora Gjalskog, neka im se nađe, to više što
rijeÄi koju ću sada navesti neće naći ni u
rjeÄnicima hrvatskoga jezika ni u kojem rjeÄniku
stranih rijeÄi, pa tako ni u onom B. Klaića (1962)
ni u Anić-Goldsteinovu (1999). Kako onda razumjeti
ovu reÄenicu: "Lugari i seljaci-lovci posjeli uz
nas, a kopovi su bili tako utruđeni
da ne poiskaše hlada", kad vas ni tražilica Google
ne razumije nego pita: kopovi? mislite li
lopovi?; utruđeni? mislite li utvrđeni?
Dear Google, ne mislim. Mislim onako kako sam i napisala, samo
što ti to ne znaš. Kopovi već svojim oblikom otkriva da je to imenica u
nominativu množine. No kako glasi nominativ jednine? Kop, kopovi? Kao rov,
rovovi? Ne, nego kopov. Tako se u 18. stoljeću u Slavoniji zvao lovaÄki
pas - od maÄ‘. kopó, u istom znaÄenju. Dakle, gospoda su se vratila iz
lova, a njihovi psi, kopovi, bili su tako utruđeni (umorni) da
su samo polijegali gdje su se zatekli, ne potraživši ni hlada.
Nije li Äitanje s razumijevanjem
mnogo zanimljivije? A potaknuto jeziÄnom
arheologijom i dublje?
PiÅ¡e: Nives OpaÄić
Vijenac, 520 - 6.
veljaÄe 2014.
|