To su sve detalji iz svakodnevnice ovih dvaju
Ministarstava koji vrlo rijetko ili sasvim slučajno
dolaze do javnosti.
Kako rade i ponašaju se ova dva
Ministarstva kad je riječ o brizi za hrvatske interese u
pokazuje i sljedeća priča:
U Rusiji, u Moskvi, na Moskovskom
gospodarsko-sociološkom fakultetu već godinama radi
kroatist profesor Artur Rafaelovič Bagdasarov o čijem
djelovanju treba reći da je vlastitim sredstvima 2007.
objavio novi i jedini rusko-hrvatski rječnik s 30.000
pojmova (svi ostali su srpskohrvatsko-ruski). Detalji
o njegovom radu mogu se naći na poveznici
www.ihjj.hr/images/Izdanja/Rasprave/33_prikazi.pdf
i na mnoštvu drugih adresa na Internetu dok
istovremeno, profesor Bagdasarov je izvan malog kruga
jezikoslovaca u Hrvatskoj gotovo nepoznat. Je li to
slučajno? Pogledajmo...
Profesor Bagdasarov već preko četiri
godine pokušava na svojoj katedri zaposliti lektora za
hrvatski jezik,
te se u vezi toga obratio najprije na
adresu Biškupićeva Ministarstva. Ono ga je glatko
odbilo odnosno nakon uvodne dugotrajne šutnje dalo mu
naputak da se obrati Ministarstvu obrazovanja (Min.
Primorac!) u čijem je zapravo mandatu da se bavi s
takvim slučajevima. Bagdasarov se potom obratio
Ministarstvu u Draškovićevoj koje mu uporno odgovara
(već nekoliko godina!) da 'nema sredstava predviđenih
za lektora hrvatskog jezika u Moskvi pri njegovoj
katedri'...
Netko će upitati 'u čemu je onda
krivica' Bože Biškupića ako je sve spomenuto problem
nekog drugog, a ne njegovog Ministarstva?
O tome što znači imati u Rusiji takvog
agilnog 'kulturnog atašea' i jezikoslovca u vrijeme
kad je hrvatski teškom mukom dobio svoje mjesto među
svjetskim jezicima (pa je i u Kongresnoj biblioteci u
Washingtonu dobio samostalnu oznaku), dakle u državi
čije su kulturne veze sa Srbijom stoljetne i u kojoj
Hrvatska u kulturnom smislu 'ne postoji', gotovo je
nemoguće i zamisliti. Birokratska nezainteresiranost
Ministarstva za ovaj problem i njegovo prepuštanje
bratskoj birokraciju pod rukovodstvom ministra
Primorca izazivalo je i izaziva bijes hrvatskih
jezikoslovaca. Posebno zato jer je 'meštar' zadužen u
Biškupićevom Ministarstvu za financiranje svega što je
u interesu hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu -
tko?
Čedomir Višnjić, član SDSS-a!
To je isti onaj pod
čijom je kapom Ministarstvo kulture početkom ove
godine odbilo u program financiranja javnih potreba
uvrstiti kulturni program 'Dani dr. Franje Tuđmana -
Hrvati kroz stoljeća'. Na dva dosad održana skupa Dana
dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću sudjelovao je
cijeli niz hrvatskih povjesnika. Ova je odbijenica i
kulturna politika koja stoji iza nje, pljusketina
obnovitelju hrvatske države i njegovom rodnom mjestu,
svima koji su na Danima dosad izlagali i koji će
ubuduće izlagati, povijesnoj struci, kulturi općenito
i svima nama kojima je stalo do toga da Hrvati sami
pišu svoju povijest, a ne da im povijest pišu obrijani
Karađorđevići, načela Save Štrbca, perika Carle del
Ponte i obiteljski obrt Goldstein, napisalo je tada
Hrvatsko Slovo.
Vratimo se na Bagdasarova i ponovimo i
ovo: to isto Biškupićevo Ministarstvo već tri godine
odbija tiskati Bagdasarovljev rječnik!
Podsjetimo se: prije četiri godine
(2006.) pod ravnateljskom palicom Čedomira Višnjića
novcem Ministarstva objavljena je panorama novijeg
srpskog pjesništva "Nebolomstvo", koju je izdalo
Hrvatsko društvo pisaca, u koju su uvrštene i pjesme
Matije Bećkovića, Gojka Đoge i Rajka Petrova Noge,
poznatih po podržavanju velikosrpske (ili popularno,
'četničke' ideologije. Što je na zgražanje javnosti
rekao Čedomir Višnjić?
'Politiku velikosrba ne branim, ali
branim njihove pjesme'- odgovorio je on svojim
kritičarima. Postojanje novina kao što je 'Hrvatsko
slovo' oduvijek sam branio i uvijek ću braniti. U tome
ne vidim nikakav problem, ali je problem to što se u
tim napadima (na Višnjića i politiku Ministarstva,
op.a) zastupaju pogromaški stil, duh i ciljevi,
nastavlja Višnjić. Pogromaški je dakle protestirati
protiv objavljivanja četničke ideologije novcem
hrvatskih poreznih obveznika no što je onda s Milom
Budakom? Usporedimo li to s gnjevom s kojim se na ime
velikog hrvatskog pisca Mile Budaka reagira zato jer
je bio 'velikohrvat' po kojemu se čak ne smiju zvati
ni ulice... što reći na to osim s nevjericom vrtjeti
glavom?
Kako očekivati razvoj i promicanje
hrvatske kulture kad su ključni ljudi u ključnim
Ministarstvima koji su zaduženi za taj posao
pripadnici srpske manjine za koje je protestiranje
protiv velikosrpske ideologije - pogromaštvo?
Višnjić,
tajnik u Biškupićevom Ministarstvu istovremeno i
predsjednik srpskog kulturnog društva 'Prosvjeta' kaže
još i ovo: Kao pripadnik manjine, zainteresiran
sam za pitanje očuvanja i stvaranja hrvatsko-srpskih
kulturnih veza...
U takvom svjetlu Božu Biškupića bi
netko mogao okarakterizirati žrtvom koalicijskog
sporazuma HDZ-SDSS.
Međutim, sramotna politička
(nipošto 'kulturna') praksa koju provode Pupovčevi
ljudi u sadašnjoj Vladi svakog bi moralnog čovjeka
prisilila da ako već ne može utjecati na nju kao
glavni čovjek Ministarstva da onda jednostavno - dade
ostavku. U tome je objašnjenje Biškupićeve
opskurnosti; prizme koja ga prikazuje samo kao još
jednog aparatčika kojem je ministarski položaj važniji
od nasljeđa koje će ostaviti iza sebe. Osim ako sve
ovo nije dobro izrežirana igra u kojoj svatko pa i sam
Biškupić imaju uloge koje sa zadovoljstvom igraju...
Pod maskom mirenja, 'hlađenja'
srpsko-hrvatskog sukoba svake vrste ovaj se podjaruje
t.j. kultura se rabi kao neka vrsta cjepiva kojom bi
trebalo uništiti virus uzajamne netrpeljivosti koji
buja iza fasade koalicijske 'suradnje'. Ima u
Hrvatskoj sva sila Srba kojima se gade i Pupovac i
Uzelac i Prosvjeta; kojima je Kordićka sa svojim
srboslovljem odnosno kroatofobijom posve irelevatna
(ili u najviše slučajeva za nju nisu ni čuli).
Međutim, oni nemaju svoje stranke niti je s njima
Sanader sklopio koalicijski sporazum. Kako je moguće
da Ministri ne kontroliraju svoje podređene (posebno
ako su ovi iz redova SDSS-a) i je li doista moguće da
Višnjić i njemu slični mogu raditi što ih je volja i
skrivati se iza Vijeća za knjigu Ministarstva kulture
jer je zapravo ono to koje je knjigu odobrilo
(Višnjićevo objašnjenje)? U kojem sjede isti takvi
birokrati kakav je i sam ministar i kojima je Višnjić
- šef?
Slučaj financiranja Kordićkine knjige
sasvim je pouzdano još jedna SDSS-ova podvala i
Višnjića samog. Gdje je Biškupić, zašto se ne javlja?
Je li ga sramota da kulturnu politiku hrvatskog
Ministarstva kulture vodi zastupnik kulturnog dijaloga
s - četnicima?
Slučaj Bagdasarova s kojim smo počeli
ovu priču pokazuje da u Hrvatskoj politici nema
ludila; zapravo nema mu ni traga. Ima sistema, ima
podvala koje izazivaju nevjericu, jer treba reći
otvoreno - hrvatsku kulturnu i obrazovnu politiku s
jedne strane vode neprijatelji Hrvatske, a s druge
moralne nule među koje spada i Božo Biškupić. Čak i da
se doista radi o dobronamjernim ljudima, kakvim se
prikazuje Višnjić, politika koja odobrava da minorna
manjina drastično različitih moralnih mjerila određuje
bitne stvari ogromnoj većini, onkraj je pameti.
Suradnja Hrvatske Demokratske Zajednice s SDSS-om i
razmjeri do kojih su najvažniji resori hrvatske
politike prepušteni ideologiji s kojom smo petnaest
godina unazad ratovali i izgubili dvadesetak tisuća
života poraz je zdravog razuma.
Ili jezgrovito: hrvatsku kulturnu
politiku i njezino financiranje definira i kreira
predsjednik srpskog kulturnog društva 'Prosvjeta',
Čedomir Višnjić?!
Ne treba se zanositi mišljenjima kako
je Kordićka beznačajna a hrvatski jezik 'priznat'. Sve
što se događa planirano je sistematski i sistematski
se provodi, korak za korakom. 'Što smo izgubili u
ratu dobit ćemo u miru' - novi je slogan srpske
politike, i one Tadićeve i ove Pupovčeve.
I dok se medijski promovira
karađorđevština, a politika izdašno podupire spomenik
jugomitu, kulturna politika odriče se istinskih
hrvatskih veličina i istinskih prijatelja u svijetu.
Opravdano je postaviti pitanje: kome u Hrvatskoj
smetaju Dani dr. Franje Tuđmana? Kome smeta rječnik
oslobođen jezičnog drača? Kome koristi odbacivanje
kriterija nacionalnog i odbijanje hrvatskih prijatelja
u svijetu?
No, stanimo s retoričkim pitanjima jer
odgovor na njih svima je poznat. Zašto onda ne učinimo
nešto?
I dodajmo još i ovo: Uradak Snježane
Kordić nema rencenzenata. Kao takav on je posve
bezvrijedan i u stručnom smislu na istoj je razini s
ljubavnim romanima ili stripovima koji se prodaju na
kioscima s tiskom. Da ne postoji ništa drugo po čemu
je njezina knjiga iritantna, sama ta činjenica da
Ministarstvo kulture troši novac na kvaziznastvenu
literaturu koja je zapravo znanstveni otpad ali je
ujedno i pamflet s političkom porukom; sve to prelazi
svaku granicu mjere. (Op.a.)
|
