Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

OSLOBODIMO SE JEZIČNIH KOMPLEKSA    (12.08.2011.)

DVIJE POLITIČKE KRIVOTVORINE U HRVATSKOME ENCIKLOPEDIJSKOM RJEČNIKU

Godine 2002. dotiskan je i predstavljen jednosvešščani Hrvatski enciklopedijski rječnik (HER) u izdanju Novoga libera iz Zagreba. Rječnik sadržiž preko sto tisuća riječi (110.000) hrvatskoga jezika. Uređivački odbor činili su prof. dr. Vladimir Anić, dr. Dunja Brozović Roncević, Ljiljana Cikota, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić (glavna urednica), prof. dr. Ranko Matasović (glavni urednik) i prof. dr. Ivo Pranjković. Ocjenjivači (recenzenti) su bili prof. dr. August Kovačec, prof. dr. Marko Samarđija i prof. dr. Josip Silić.

Izdanje kao što je Hrvatski enciklopedijski rječnik treba svakako pozdraviti kao značajan nacionalni kulturni pothvat, a članovima uređivačkog odbora i ocjenjivačima treba odati puno priznanje za golem znanstveni trud koji su očito uložžili u radu na ovom rječniku. Bašš zbog toga ššto posebno cijenim ovakva i slična izdanja, žželim upozoriti na dvije pogrješške � bolje rečeno: krivotvorine � u rječniku. Razumije se, dvije uočene pogrješške na preko sto tisuća riječi mogu se činiti posve beznačajnima kad one ne bi bile posljedica jedne pogrješšne ideologije i politike koja ima svoje duboke korijene i koja nam se nameće preko pol stoljeća. Zato i žželim te pogrješške navesti i obrazložežno raskrinkati ideologiju i politička stajališšta na kojima su te pogrješške utemeljene.

IDEOLOŠKŠI NEOLOGIZMI


Radi se o riječima brzoglas i samovoz i o obrazložženjima koja su dana uz njih. Uz brzoglas m. kažže se zast. neodom. neol. 1941. telefon, a uz samovoz m. ideol. neol. 1941. neodom. automobil. Za brzoglas i za samovoz, dakle, kažže se u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku da su to neodomaćene (neudomaćene) riječi i da su to neologizmi (tumačenje u HER-u: u novije vrijeme preuzeta riječ ili izraz kao izrazitija novost prema postojećem rješšenju: novotvorina) iz 1941. Za samovoz se posebno kažže da je to ideološški neologizam 1941. i neodomaćen, a brzoglas je samo neologizam 1941., ali zato zastario!
Za atribut ideološški Hrvatski enciklopedijski rječnik ima tumačenje da je to značajka riječi koja ima određeno značenje u kakvoj ideologiji. Potrebno je ova rječnička tumačenja za riječi brzoglas i samovoz rašščlaniti i dokazati da ta tumačenja ne stoje nego su zapravo krivotvorine, i to očito ideološške i političke.

ZAKONSKA ODREDBA O HRVATSKOM JEZIKU 1941.


Moglo bi se najprije postaviti pitanješ što znači godina 1941. uz oznake da su riječi brzoglas i samovoz (ideološški) neologizmi, tj. novotvorenice (u HER-u se kažže: novotvorine). No, onima koji se bave pitanjima hrvatskoga jezika, jasno je da se 1941. kao godina navedena u HER-u odnosi na Nezavisnu Držžavu Hrvatsku kad su se služžbeno tuđice zamjenjivale hrvatskim riječima, često "novotvorinama". U Zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, kolovoz, 1941., a koju je potpisao poglavnik dr. Ante Pavelić, i supotpisali ministar nastave dr. Mile Budak i ministar dr. Milovan Zanić, kažže se u 2. članku ovo: "Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskoga naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene iz drugih, pa i sličnih jezika. Iznimno se mogu upotrebljavati rieči koje su već zadobile posebno značenje, te se mogu samo teško ili nikako nadomjestiti domaćim riečima.�

JEZIČNO ČISTUNSTVO (PURIZAM)


Ovo je važžan članak zakonske odredbe o hrvatskom jeziku jer je u njemu sadržžana bitna značajka jezične politike u doba Nezavisne Držžave Hrvatske. Ta je značajka jezično čistunstvo ili purizam, a u dobrom je svom dijelu reakcija na jugoslavenski ili velikosrpski jezični unitarizam u doba Kraljevine Jugoslavije. Već godine 1940., dakle prije uspostave NDH, izlazi u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu i knjiga Razlike između hrvatskoga i srpskog književnog jezika hrvatskih jezikoslovaca Krune Krstića i Petra Guberine. Knjiga je trebala znanstveno pokazati i dokazati da je hrvatski jezik poseban jezik i da ne postoji nekakav hibridni srpskohrvatski jezik. U knjizi su u rječniku istaknute brojne riječi koje su tipične za hrvatski jezik, a koje su zbog protuhrvatske politike u Kraljevini Jugoslaviji izbačene iz uporabe.

Vlasti u doba NDH idu i dalje pa silom zakona provode jezično čistunstvo. Kao dobre primjere toga jezičnog čistunstva možžemo spomenuti činjenicu da je vraćeno hrvatsko vojno nazivlje iz doba hrvatskog domobranstva do 1918., a koje je u doba Kraljevine Jugoslavije drastično izbačeno iz vojske i zamijenjeno srpskim vojnim nazivljem. Isto se tako načelno možže pozdraviti i 3. članak spomenute zakonske odredbe u kojemu stoji da se "zabranjuje davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, drušštvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješšavati i postavljati javno bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe". Danas bi, barem kao preporuka, dobro doššao sličan članak jer je ovo hrvatsko slugansko imenovanje svega i svačega najčešće angloameričkim nazivima prevrššilo svaku mjeru.


No, zabrane izazivaju u puku otpor pa i onda kad su posljedica dobrih nakana vlasti. Tako je i hrvatsko jezično čistunstvo u doba NDH, koje se trebalo provesti zakonima i zabranama, dovelo do toga da su se počele kao reakcija stvarati ššaljive kovanice koje su tobožže trebale zamijeniti tuđice. Tako je puk stvorio nazive kao ššto su okovratni dopupnjak za kravatu, mukotrpna dugočekalica za staru frajlu, milozvučna krasnopojka za opernu primadonu, međunožžno guralo za bicikl, okolotrbušnši hlačodržžač za remen i dr. Uz ovu ššaljivu reakciju na jezično čistunstvo počelo se šširiti i miššljenje � a koje je bilo hranjeno i tadašnjim općim političkim prilikama u Hrvatskoj i u svijetu � kako ustšaše silom stvaraju nekakav umjetni i neprirodni hrvatski jezik.

USTAŠŠKI JEZIK - ŠŠTO JE TO?


Posebno nakon sloma NDH i uspostave socijalističke (komunističke) Jugoslavije doššli su pod udar tobožžnji ustašški pogledi na hrvatski jezik, a postale su zazorne mnogobrojne riječi koje su bile vrlo frekventne u doba Nezavisne Držžave Hrvatske. U vojsku (u Jugoslavensku armiju) ponovno se uvodi srpsko vojno nazivlje, a ističe se jedinstvenost hrvatskoga i srpskoga jezika. Brojni hrvatski nazivi iz doba NDH zamijenjeni su tuđicama, najčešće tzv. međunarodnim nazivima, a niz hrvatskih riječi uvrššten je u nekakav ustašški jezik, tj. u jezik koji tobožže nije hrvatski nego je politički umjetno stvoren samo zato da jezično, a onda i na drugim područjima, odvoji Hrvate od Srba. U takvoj jezičnoj patološškoj atmosferi hiljada je bila povlašštenija od tisuće, a januar od siječnja. Brojne hrvatske riječi kao što su npr. redarstvo, časnik, veleposlanstvo, putovnica, promidžba i sl. niste smjeli uporabiti ni u snu, a nekim tzv. hrvatskim nacionalistima, koji su osuđeni na robiju, u optužžnicama se, između ostaloga, navodilo da se služže "ustašškim� riječima. Ustašškim jezikom proglaššavane su riječi koje su bile ili služžbene ili najfrekventnije u doba Nezavisne Držžave Hrvatske. Zanimljivo je da gotovo ni jedna od tih proskribiranih riječi nije imala nikakve sveze s ustaššama. To su zapravo bile riječi koje su zbog povijesnih i političkih okolnosti bile izbačene iz hrvatskoga leksika, a ustašše su ih na neki način rehabilitirale. No, ustašše su (tome usprkos) novim komunističkim i socijalističkim jugovlastima dobro poslužžile kao izlika da te vlasti ponovno zavedu unitarističku srpskohrvatsku jezičnu politiku, koja je kulminirala novosadskim knjižževnim dogovorom 1954. i zajedničkim pravopisom Matice srpske i Matice hrvatske 1960., ali je dovela i do konačne hrvatske nacionalnojezične reakcije izražžene poznatom Deklaracijom o nazivu i položžaju hrvatskoga knjižževnog jezika godine 1967.

JESU LI BRZOGLAS I SAMOVOZ USTŠAŠKE NOVOTVORENICE IZ 1941.


Vraćam se sada na riječi brzoglas i samovoz koje su u HER-u označene kao novotvorenice iz 1941., dakle kao "ustašške� riječi, što se očito nameće na temelju svega ššto sam dosad rekao. Naime, ako je točno da su riječi brzoglas i samovoz (ideološški) neologizmi iz 1941., kao što se kažže u HER-u, onda bi te dvije riječi mogle doista biti paradigma za „ustašški� jezik, a komunistička jugoslavenska (ili Velikosrpska) stajališšta o postojanju nekakva ustašškog jezika dobila bi svoju potvrdu u jednom enciklopedijskom hrvatskom rječniku koji je, nota bene, tiskan kad je Hrvatska već desetak godina bila samostalna držžava i kad se ne bi smjelo sumnjati u vjerodostojnost i objektivnost takve vrsti rječnika. Međutim, ni brzoglas u značenju telefon, ni samovoz u značenju automobil nisu ustašški neologizmi iz 1941. iako su obje te riječi bile u doba NDH tako reći u služžbenoj uporabi i služžbeno vrlo frekventne, a bile su frekventne i u neslužžbenoj, privatnoj uporabi. Obje te riječi u istom značenju zabilježžio je u III. izdanju svoga znamenitog Rječnika hrvatsko-talijanskog davne godine 1901. hrvatski leksikograf Dragutin Antun Parčić. Parčić brzoglas tumači talijanskom riječju telefono, a samovoz talijanskom riječju carro automobile. Drugim riječima, u doba Nezavisne Držžave Hrvatske nisu izmiššljene riječi brzoglas i samovoz, već su one samo preuzete iz Parčićeva rječnika, kao ššto su iz istoga toga rječnika od preko devedeset tisuća riječi tada preuzete i desetine (možžda i stotine) hrvatskih riječi koje su nakon Drugoga svjetskog rata bile nepoćudne i nasilno izbačene iz hrvatskoga jezika. Na temelju te činjenice treba zaključiti da nikakvoga ustašškog hrvatskog jezika nije bilo pa prema tome ni riječi kao ššto su brzoglas i samovoz ne mogu biti primjeri za takav izmiššljen jezik.


DONEDAVNO ZAPOSTAVLJENI PARČIĆ


Moram priznati da sam se s radom hrvatskoga velikana Dragutina Parčića počeo upoznavati u Zadru tek nakon 1972. Ni ja ni većina pripadnika moga narašštaja nismo skoro četrdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata tako reći ni čuli za svestranog znanstvenika Parčića. Njegova puna rehabilitacija izvrššena je na znanstvenom skupu u Zadru 1992. u povodu 90. obljetnice njegove smrti i 160. obljetnice rođenja. Na temelju skupa Matica hrvatska Zadar tiskala je 1993. zbornik o Parčiću, u kojemu su svestrano osvijetljeni njegov žživot i rad. Ponovno se u Zadru govorilo o Parčiću proššle godine, u povodu 100. obljetnice njegove smrti i 170. obljetnice rođenja. U Zagrebu je u istom povodu održžana u galeriji Hrvatskih studija izložžba Ex libris Kezele na kojoj su izložžena najznačajnija Parčićeva djela, a tiskan je i krasan katalog te izložžbe.


Svakako je za Parčićevu znanstvenu, a osobito leksikografsku rehabilitaciju posebno zaslužžan pokojni profesor i istaknuti hrvatski jezikoslovac Zlatko Vince, koji je objelodanio niz radova o Parčiću, a zaslužžan je i za pretisak slavnoga Parčićeva Rječnika hrvatsko-talijanskog iz 1901. Pretisak je izaššao 1995. i ima izvrstan Vinceov dodatak Leksikograf Dragutin Parčić u svojem vremenu. Parčićem se sustavno bavio i pokojni hrvatski leksikograf Igor Gostl, koji je 1998. objelodanio vrijednu monografiju Dragutin Antun Parčić (izdanje Matice hrvatske) koja je svestrano osvijetlila i Parčićev žživot i njegov vrlo raznolik rad. Danas, dakle, hrvatsko kulturno općinstvo možže dobiti jasnu sliku o hrvatskom velikanu Dragutinu Antunu Parčiću.

„USTAŠKE� RIJEČI U PARČIĆEVU RJEČNIKU


Proučavajući spomenuti Parčićev rječnik iz 1901., slučajno sam naiššao na riječi brzoglas i samovoz, ali i na čitav niz drugih riječi, za koje bi mnogi mogli pomisliti da su ih skovale ustašše u doba NDH. Već u svojoj gramatici iz godine 1873. Parčić objavljuje 36 hrvatskih složženica � novo - tvorenica koje naziva "složženice iz nekih znanosti i suvremenih izuma". Tu su riječi brzojav, dalekozor, glasovir, kiššobran, kolodvor, parobrod, perovođa, prirodopis, sitnozor (mikroskop), toplomjer, svjetlopis (fotografija), zemljopis, zemljovid i dr., dakle uglavnom riječi koje su se u dobrom dijelu zadržžale do danas. O toj Parčićevoj gramatici pisao je prof. Vjekoslav Ćosić i upozorio na spomenute složženice. U hrvatsko-talijanskim i talijansko-hrvatskim rječnicima Parčić donosi velik broj riječi za koje su brojni neupućeni mislili da potječu iz doba NDH. Ja sam u novinama Vjesnik (Ustašški jezik - ššto je to?) upozorio na Parčićeve riječi brzoglas i samovoz reagirajući na tumačenje tih riječi u Rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića (1992.), gdje se također kažže da su to ideološški neologizmi iz 1941., a ššto je očito preuzeo i HER. Akademik Mirko Tomasović također je u Vjesniku (Dostojan sljedbenik Šuleka) 1992. upozorio na vrlo zanimljivu Parčićevu složženicu samoper (u rječniku iz 1901.) u značenju lavanderia a macchina, dakle strojna praonica rublja, što bi odgovaralo naššoj današšnjoj perilici ili (kako neki kažžu) veššmaššini!


U vezi s Parčićem nameću se dva zaključka: 1. jezična politika u doba NDH ne možže se objektivno i svestrano proučavati bez Parčićevih rječnika; 2. ne možže se napisati cjelovit i pouzdan rječnik hrvatskoga jezika a da se ne uzme u obzir golemo, raznoliko i svestrano hrvatsko jezično blago sadržžano u Parčićevim rječnicima, osobito u III. izdanju njegova Rječnika hrvatsko-talijanskog iz 1901., odnosno pretiska 1995.

OSLOBODIMO SE JEZIČNIH KOMPLEKSA


Politička tumačenja riječi brzoglas i samovoz u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku iznesena su ovdje zato da se pokažže kako smo u leksikografiji opterećeni hrvatskim jezičnim kompleksom, tj. uvjerenjem da se u doba Nezavisne Držžave Hrvatske od 1941. do 1945. vodila jezična politika protivna strukturi hrvatskoga jezika i njegovoj tradiciji. Nastojao sam pridonijeti stajalšištu kako je takvo uvjerenje neutemeljeno i kako zapravo nije bilo nikakva ustašškog jezika i kako nije postojala nekakva ustašška jezična politika koja bi bila suprotna onakvu hrvatskom knjižževnojezičnom razvoju kojega je vrlo istaknut predstavnik bio kanonik Dragutin Parčić, a i jošš neki značajni hrvatski jezikoslovci (Bogoslav Šulek na pr.) I Parčić i njemu srodni hrvatski jezikoslovci bili su desetljećima zapostavljani u prvom redu zbog pobjede hrvatskih vukovaca (Maretića, Broza, Ivekovića) na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a onda i zbog unitarističke srpskohrvatske jezične politike u doba dviju Jugoslavija. Vrijeme je da se u jezikoslovstvu oslobodimo i vukovskog i srpsko-hrvatskog jezičnog kompleksa.

Piše Julije Derossi,
Drušštvene obavijesti 93/94, 2003.

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch