Na Hrvatskoj televiziji vodila se zanimljiva rasprava treba li sinkronizirati srpske filmove na hrvatski jezik ili ne

Narod koji sebe smatra samosvojnim, te svoju samobitnost, među inim, prepoznaje i odnosom prema vlastitomu jeziku kao važnomu elementu samosvojnosti, nedvojbeno bi sinkronizaciju prihvatio kao činjenicu o kojoj uopće ne treba raspravljati. Na žalost, u Hrvatskoj nije tako. Mogli smo čuti mišljenje kako srpski jezik ne treba sinkronizirati jer je hrvatskim gledateljima smiješan.

Možda im jest smiješan, ali na taj način postupno prestaju razlikovati što pripada vlastitomu jeziku, a što ne. Hrvatskomu jeziku, koji ima toliko dijalekata, mjesnih govora, različitih slengova, ne treba pomoć drugih za podizanje stupnja komičnosti nekoga djela. Upravo tom hrvatskom raznolikošću služe se, prema potrebi, naši prevoditelji pri prevođenju djela iz različitih jezika, a tako je i pri sinkronizaciji dječjih crtanih filmova na hrvatski jezik.

Umjesto toga, naš normirani hrvatski književni jezik postaje na televiziji sve "čudniji"

Nedavno sam se zapanjila kada sam u titlu pročitala: ima da napraviš. Najprije sam se zbunila i trebalo mi je neko vrijeme da uopće shvatim da je to srpski prijevod umjesto hrvatskoga: trebaš to napraviti. Nakon toga sam se osjećala tako nelagodno da sam izgubila volju dalje gledati program. Na žalost, to nije jedini primjer zanemarivanja hrvatskoga jezika. Umjesto hrvatskih riječi sudionik i sudionica pojavljuju se suučesnik i suučesnica kao čudna mješavina između hrvatskoga sudionik i srpskoga suučesnik. Najčešće nas takvim jezikom darivaju RTL, Nova i Doma, ali i Hrvatska televizija ne zaostaje previše. Sve je teže čuti dobru hrvatsku riječ proračun. Zašto nam se uporno nameće budžeti.

Usto, u najnovije vrijeme postalo je moderno prešutjeti dio poruke

U informativnim i ostalim emisijama govori se o agresiji u Domovinskom ratu (bez navođenja tko je tu agresiju izvršio). Na isti se način govori o napadima na Dubrovnik, o zločinima u Vukovaru itd. To me podsjeća na ratno Sarajevo, kada se, u doba najveće agresije, u tamošnjim lokalnim medijima govorilo da ih napadaju "oni s planine".

U našim su se informativnim emisijama tomu jako iščuđavali, a sada smo, čini se, prihvatili taj obrazac neodređenosti i prešućivanja.

Osim hrvatskoga jala, neizlječivo bolujemo i od hrvatske šutnje.

Piše: S. Vulić, www.hkz-kkv.ch