Nedavno mi je skupina mojih studentica i studenata za jednoga svog kolegu naglasila: �Znate, on Vam je onaj pravi Hrvat domoljub, on je iz Hercegovine.� Budući da je riječ o skupini vrlo ugodnih mladih intelektualaca, iz različitih dijelova Hrvatske, žželjnih znanja, kojima s veseljem predajem, ta me je njihova napomena rastužžila. Kako se moglo dogoditi da mladi hrvatski intelektualci, odgojeni isključivo u samostalnoj držžavi Hrvatskoj, smatraju ljubav prema svojoj domovini i svom narodu nečim zaostalim čega se treba sramiti?

Kako se moglo dogoditi da se među mladima stvori opće mnijenje da je �zaostali� domoljubni osjećaj isključivo značajka, valjda, po toj logici, isto tako �zaostalih� Hercegovaca? Kako to da se domoljublja ne srame mladi Mađari, mladi Slovenci, mladi Poljaci, mladi Francuzi, mladi Rusi, mladi Englezi itd. - nego samo mladi Hrvati?

Da mi tuga toga dana bude jošš veća, u toj se skupini naššla i jedna studentica iz Istre, koja je svojim kolegicama i kolegama objaššnjavala kako ona nije Istranka nego Istrijanka jer je autohtona, a da su Istrani samo Hrvati koji su se doselili u Istru. Objasnih joj da etnici Istrijanin i Istrijanka te pridjev istrijanski pripadaju dijalektalnom sloju jezika, a da se u normiranome hrvatskome knjižževnom jeziku treba koristiti riječima Istranin, Istranka, istarski te da je to otprilike isti odnos kao npr. između romanizma šugaman (prema tal. asciugamano) i hrvatske riječi ručnik. Točno se zna u kojim prigodama rabimo dijalekt(e) i dijalektalizme, a kada normirani knjižževni jezik.

Zbog različitih povijesnih okolnosti našši dijalekti obiluju posuđenicama. U govorima uz more to su pretežžno talijanizmi. Tako su i etnici Istrijanin i Istrijanka u svojoj osnovi romanizmi jer su izvedeni od talijanskoga imena Istria, dok su Istranin i Istranka izvedeni od hrvatskoga imena Istra. Sjetih se i lijepoga primjera iz hrvatskoga preporoditeljskoga časopisa Našša sloga, glasila istarskih Hrvata u razdoblju od 1870. do 1915. U svojoj izvrsnoj monografiji o tom časopisu, našš povjesničar Nevio ŠŠetić navodi pjesmu Našša sloga Istranom koja je objavljena u siječnju 1884., a počinje: �Istrani, Istrani, ovenula grano naroda hrvatskog...� Godinu dana kasnije, također u siječanjskom broju, objavljena je pjesma Rikarda Katalinića Jeretova naslovljena Nova poruka. Katalinić poručuje autonomaššima:
�Istran Hrvat to vas peče / To vam vašše sanke muti / Dižžite se samo na me / Kao risi, lavi ljuti / Krenut vjerom neću nikad / Volim u grob pasti tamni / Neg zatajit samo trenom / Moj hrvatski narod slavni!

Rikard Katalinić Jeretov vjerojatno ni u svojim najružžnijim snovima nije slutio da će nakon višše od stotinu godina, u Hrvatskoj koja je gotovo već dva desetljeća samostalna držžava i čiji je sastavni dio Istra, njegovi stihovi opet biti potrebni u nacionalno umrtvljenoj Istri. Na žžalost, mladi hrvatski narašštaji u Istri u svojim šškolama uče o koječemu diljem planeta, ali vrlo malo ili nimalo o časopisu Našša sloga i hrvatskim Istranima preporoditeljima.

S. Vulić, www.hkz-kkv.ch