|
Mediji su idealno sredstvo za promicanje proizvoda,
ideja i stajališta. Trebali bi biti i idealno
sredstvo za promicanje kvalitetnoga normiranoga
književnog jezika. Na žalost, u Hrvatskoj ne samo
što nije tako, nego je posve suprotno. Na jezično
izražavanje prosječnoga čovjeka najviše utječe
televizija, a jezik koji televizijskim programima
usvajaju gledatelji sve manje je normirani knjževni
jezik, i to doslovce iz mjeseca u mjesec. Uporaba
hrvatskih riječi stalno se smanjuje na svim
programima, pa i na nacionalnoj televiziji. Ta je
pojava u tolikoj mjeri uhvatila maha da i spikeri u
informativnim emisijama izgovaraju riječi s naglascima
koji se kreću u rasponu od izrazito lokalnih do onih
koje su propisivali hrvatski �vukovci� početkom 20.
stoljeća. |
Tako umjesto pozitivnoga djelovanja na gledatelje,
televizijski programi, kao i mnogobrojni drugi mediji,
pridonose razaranju hrvatske jezične norme. Unatoč
takvome �maćehinskom� odnosu u domovini, hrvatski
jezik u svijetu postupno ipak stječe ugled. Ugodno me
iznenadio prolomjesečni posjet Sveučilitu u
Gdanjsku. Tamo, u poljskom dijelu Baltika, tako rado
uče hrvatski jezik da su u ovoj akademskoj godini na
preddiplomskom i diplomskom studiju ukupno imali čak
stotinu i troje studenata kroatistike.
Njima prof. dr. Agnieszka Spaginska drži
predavanja iz predmeta Opisna gramatika hrvatskoga
jezika, dok se za njihovo praktično znanje jezika
brine dvoje lektora: Agnieszka Bielinska i Dubravko
Vencl. Niti jedno od to dvoje lektora ne plaća
država Hrvatska, nego su kao lektori hrvatskoga
jezika stalni zaposlenici Sveučilita u Gdanjsku.
Želja mladih za znanjem hrvatskoga toliko je jaka
da sam za svoga boravka u tome gradu i izvan nastave
stalno bila okružena onima koji nisu htjeli
propustiti priliku da vježbaju hrvatski jezik i da
mi pokažu koliko su već naučili. Za razliku od
naših medija, njih zanima što točno pripada
normiranome hrvatskome književnom jeziku, a to je
u tom idiomu neprihvatljivo.
No nije samo želja za znanjem hrvatskoga ono što
nas može oduševiti u poljske mladeži. Na mene je
iznimno dubok dojam ostavio veliki nacionalni ponos
mladih Poljakinja i Poljaka, slonost u promicanju
nacionalne dobrobiti, njihova ljubav prema domovini,
pšotovanje vlastite nacionalne povijesti, narodnih
velikana, kulturnoga naslijeđa, a naravno i
vlastitoga jezika. Sve su to lijepe i hvalevrijedne
osobine koje većina današnjih mladih Hrvatica i
Hrvata, na žalost, ne posjeduje. Hrvatsku
studentsku mladež gotovo da i ne zanimaju naše
temeljne nacionalne vrijednosti.
Rado ih zamjenjuju bilo kakvim
ispraznim inozemnim pomodarstvima pa nije začudno
što i komunikacija na hrvatskome jeziku postaje sve
primitivnija, a ponekad je posve potisne engleski
jezik. Kao da se u Zagrebu postupno vraćamo na
stanje prije hrvatskoga narodnog preporoda kada je
naša inteligencija međusobno komunicirala na
njemačkome, mađarskome, latinskome, francuskome...,
samo ne na hrvatskome. Ali tada smo imali zdravi puk
koji je govorio hrvatski. Sada, kada nam se i puk
�pogospodio�, tko će sačuvati hrvatski jezik od
relativizacije i obezvređenja? Jedini je lijek u
vraćanju dostojanstva lijepome hrvatskome
normiranome književnom jeziku.
S. Vulić, www.hkz-kkv.ch |