Mediji su idealno sredstvo za promicanje proizvoda, ideja i stajališšta. Trebali bi biti i idealno sredstvo za promicanje kvalitetnoga normiranoga knjižževnog jezika. Na žžalost, u Hrvatskoj ne samo ššto nije tako, nego je posve suprotno. Na jezično izražžavanje prosječnoga čovjeka najvišše utječe televizija, a jezik koji televizijskim programima usvajaju gledatelji sve manje je normirani knjževni jezik, i to doslovce iz mjeseca u mjesec. Uporaba hrvatskih riječi stalno se smanjuje na svim programima, pa i na nacionalnoj televiziji. Ta je pojava u tolikoj mjeri uhvatila maha da i spikeri u informativnim emisijama izgovaraju riječi s naglascima koji se kreću u rasponu od izrazito lokalnih do onih koje su propisivali hrvatski �vukovci� početkom 20. stoljeća.

Tako umjesto pozitivnoga djelovanja na gledatelje, televizijski programi, kao i mnogobrojni drugi mediji, pridonose razaranju hrvatske jezične norme. Unatoč takvome �maćehinskom� odnosu u domovini, hrvatski jezik u svijetu postupno ipak stječe ugled. Ugodno me iznenadio prošlomjesečni posjet Sveučilištu u Gdanjsku. Tamo, u poljskom dijelu Baltika, tako rado uče hrvatski jezik da su u ovoj akademskoj godini na preddiplomskom i diplomskom studiju ukupno imali čak stotinu i troje studenata kroatistike.

Njima prof. dr. Agnieszka Spaginska držži predavanja iz predmeta Opisna gramatika hrvatskoga jezika, dok se za njihovo praktično znanje jezika brine dvoje lektora: Agnieszka Bielinska i Dubravko Vencl. Niti jedno od to dvoje lektora ne plaća držžava Hrvatska, nego su kao lektori hrvatskoga jezika stalni zaposlenici Sveučilišta u Gdanjsku. ŽŽelja mladih za znanjem hrvatskoga toliko je jaka da sam za svoga boravka u tome gradu i izvan nastave stalno bila okružžena onima koji nisu htjeli propustiti priliku da vježžbaju hrvatski jezik i da mi pokažžu koliko su već naučili. Za razliku od našših medija, njih zanima ššto točno pripada normiranome hrvatskome knjižževnom jeziku, a što je u tom idiomu neprihvatljivo.

No nije samo žželja za znanjem hrvatskoga ono ššto nas možže odušševiti u poljske mladežži. Na mene je iznimno dubok dojam ostavio veliki nacionalni ponos mladih Poljakinja i Poljaka, složnost u promicanju nacionalne dobrobiti, njihova ljubav prema domovini, pšoštovanje vlastite nacionalne povijesti, narodnih velikana, kulturnoga naslijeđa, a naravno i vlastitoga jezika. Sve su to lijepe i hvalevrijedne osobine koje većina današšnjih mladih Hrvatica i Hrvata, na žžalost, ne posjeduje. Hrvatsku studentsku mladežž gotovo da i ne zanimaju našše temeljne nacionalne vrijednosti.

Rado ih zamjenjuju bilo kakvim ispraznim inozemnim pomodarstvima pa nije začudno ššto i komunikacija na hrvatskome jeziku postaje sve primitivnija, a ponekad je posve potisne engleski jezik. Kao da se u Zagrebu postupno vraćamo na stanje prije hrvatskoga narodnog preporoda kada je našša inteligencija međusobno komunicirala na njemačkome, mađarskome, latinskome, francuskome..., samo ne na hrvatskome. Ali tada smo imali zdravi puk koji je govorio hrvatski. Sada, kada nam se i puk �pogospodio�, tko će sačuvati hrvatski jezik od relativizacije i obezvređenja? Jedini je lijek u vraćanju dostojanstva lijepome hrvatskome normiranome knjižževnom jeziku.

S. Vulić, www.hkz-kkv.ch