Za taj minijaturni odjevni predmet (muški i ženski) ne
treba mnogo tkanine. Prednji trokutić spojen je sa
stražnjom stranom tek nekom špagatom, jer stražnji dio,
stražnjicu, ne pokriva. Lako se može vidjeti na ulici
tko nosi tange, a tko ne. Ne znam koliko je taj štrik u
turu ugodan (ne dolazim u napast da to iskušam), no taj
modni krik s kraja 20. stoljeća ipak se u nekim
"razvijenim" zemljama (npr. u Francuskoj) sve više
napušta iz zdravstvenih i iz higijenskih razloga.
O
podrijetlu same riječi mišljenja nisu jednodušna.
Tomislav Ladan nagađa, vrlo široko, da riječ tanga
potječe možda od engl. thongs, uzica, remen,
švigir biča. Iznosi i drugu pretpostavku - da
tanga možda potječe od polinezijskog imena
Tonga, otočnoga kraljevstva, gdje ljudi hodaju
golišavi. U svojim spekulacijama ne isključuje ni
portugalski tanga, što znači pregača. No ni
jedno od ponuđenih rješenja mislim da nije uvjerljivo,
dapače sva mi se čine nategnutima, što nerado iznosim,
jer Tomislava Ladana istinski poštujem. Ono rješenje
pak koje mi se nadaje nekako samo od sebe jest engl.
tang, što znači jezičac, usadni dio / usadnik
alata (npr. noža i sl.). Jer kako god okrenemo, i
prednji i stražnji dio usijeca se u onaj dio tijela u
koji se može usjeći.
Neki misle da su tange idealan jednodijelni
kostim za vježbanje, no čini mi se da i za to ima
komotnijih i prikladnijih odjevnih predmeta, kakve su
npr. tajice ili hulahupke. Sva tri
nabrojena predmeta mogu se svesti na zajednički
nazivnik: glavno da se ta odjeća "ne plete" ni pod
noge ni među noge, da se svaki pokret može izvesti
tako da tijelo ostane slobodno, gipko i nesputano.
Osim ovoga, danas rasprostranjenoga, značenja,
tanga ima značenje i u botanici (Fucus
zostera), gdje znači biljku iz porodice crvenih
algi, koje se upotrebljavaju u prehrambenoj
industriji, medicini i u tehnologiji (npr. za
dobivanje crvene boje i ljepila). Regionalni izraz
tangarija znači bojadisaonicu tkanina, radionicu
gdje se tanga, a glagol tangati
znači bojiti odjeću, potapati ribarsku mrežu u vodu u
kojoj se kuhala istucana borova kora i tako je
zaštititi od truljenja. Ovo se značenje pak izvodi iz
norveškoga / danskoga tang, što nije srodno s
engleskom riječi.
Tajice (engl. tights), kao praktičnu odjeću
u jednom komadu, nose danas mnoge žene svih dobi i
uzrasta, no ne samo one nego i muškarci (premda se
time baš neće pohvaliti). Nisu se, kao izrazito
nemuževnim komadom odjeće, hvalili ni dugim gaćama -
ili gegama - pa su ih svejedno nosili.
Naravno, i zime su bile drukčije, a ne ovakav šmarn od
zime kakav imamo danas. No gege, osim dugih
zimskih gaća, mogu biti i široke platnene hlače / gaće
kao dio ljetne odjeće na selu (Međimurski lepi
dečki / u širokih gaća ...). Gege inače
idu ruku pod ruku sa štramplama / štramplicama
(njem. strampeln, toptati, lupati nogama,
koprcati se), dugačkim hlačicama za sitnu dječicu, no
danas ih navuku na sebe i odrasli (i opet krišom, da
se ne vidi, ali da po mogućnosti grije stare kosti).
Za tajice je karakteristično da prianjaju uz tijelo,
pokrivajući ga od struka do stopala. One su moderna
obradba srednjovjekovnih navlačila za noge. Danas ih
kao "radnu" odjeću vole vježbači, plesači, akrobati i
slična čeljad.
Srednji vijek ne poznaje čarapu
(tur. çorap, çorab, od ar. đäwräb, a
ovo od perz. gűrâb, navlaka za nogu, čarapa)
u onom smislu kako je mi vidimo danas. Do 17. stoljeća
nosile su se tzv. hoze, hlače i čarape u
jednom komadu. Kratke muške čarape, sokne,
izrađuju se tek od 19. stoljeća, a ženske čarape,
onakve kakve danas poznajemo, ulaze u modu tek nešto
prije Prvoga svjetskog rata (oko 1900. godine), što se
dovodi u vezu sa sve kraćom duljinom suknje.
Najlonice su smijenile svilene čarape, najprije
su se sastavljale (odatle nat, njem. Naht,
šav), a danas se proizvode bez nata (osim u
ponovno otkrivenoj starinskoj erotici - ili sam
umjesto starinske ipak trebala reći retro,
da me cijeli današnji hrvatski puk razumije?).
To su one čarape za koje vam treba
držač, halter, sa žabicama koje drže
čarape zategnutima, da ne plodraju i ne puze
(njem. pludern, praviti nabore). No iz prve
ruke mogu vam reći da me mlade prodavačice u čudu i s
nerazumijevanjem gledaju kad ih pitam i za jedno i za
drugo. Jer njima ne ide u glavu da to netko još nosi.
Zato se prije ulaska u dućan navirim da vidim ima li u
njemu još koja starija prodavačica kojoj neću
izgledati kao hodajući anakronizam.
Mladima su
normalne samo hulahupke (koje iz njihovih
mlađahnih usta izlaze češće kao hulahopke,
premda neopravdano). To su gaće i čarape u jednom
komadu, ali - za razliku od tajica - pokrivaju i
stopala. Otprilike 1960-ih godina nakratko nam je
došla i još brže prošla stanovita moda - ples s
kolutom, koji je valjalo izvijanjem bokova što dulje
zadržati na bokovima da ne padne. Novotarija je došla
iz antipodne Australije, zahtijevala je nešto
spretnosti, no i sam ples (više shvaćen kao
gimnastička vježba) i sam kolut brzo su pali u
zaborav, a ostao je samo naziv za prikladnu odjeću u
kojoj su se tadašnje tinejdžerice izvijale u praznim
sobama, pred špiglom, kad nitko ne gleda. Hula
je naziv havajskoga pučkog i obrednog plesa, a engl.
hoop (čit. hup) znači kolut, obruč. Zato i mislim
da je, prema izgovoru, bolje te gaće-čarape zvati
hulahupkama nego hulahopkama (jer
hop asocira na skok, kojega ovdje nema).
Tange, barem zvukovno, podsjećaju i na
tangens, tangentu, tangirati, pa i na tango.
I dok tangenta, tangens i tangirati pripadaju
istoj porodici srodnih riječi - lat. tangens,
koji se dotiče; linea tangens, tangenta;
tangirati - 1. taknuti, dodirnuti, dodirivati
(npr. kružnicu), 2. pogoditi, pogađati (to me ne
tangira - ne pogađa), tango ne pripada
tom rodu. Postanak same riječi nije dovoljno jasan.
Zna se da je to ples - u nas društveni, u Argentini
nacionalni, prvotno crnaca, uz pratnju bubnja - nastao
u 18. stoljeću u Južnoj Americi. U svim europskim
jezicima (njemačkom, engleskom, španjolskom itd.) taj
se temperamentni ples zove tako, tango, a
tako se zove i bubanj koji ga prati. Ples je nastao
stapanjem elemenata crnačkoga plesa i španjolske
melodike. Pleše se u paru, a obvezan je u natjecanju
plesnih parova u umjetničkom klizanju i u sportskom
plesu. Možda da priklopim i jednu jezikoslovnu -
nominativ jednine glasi (ovaj) tango, a
nominativ množine (ova) tanga. I još jedna
zanimljivost: naši suvremeni jednosveščani rječnici
hrvatskoga jezika nisu se (još) srodili s riječima
tanga / tange i tajice, pa ih tako
Šonjin rječnik (valjda kao nadasve čedan) uopće nema,
a Anić je dospio do tange, ali ne i do
tajica.
A štanga? Uz tange, nije se,
naravno, mislilo na običnu motku, metalnu
polugu, pritku ili trklju, nego na onu
oko koje se izazovno vrte višestrukim talentima
obdarene više-manje gole barske plesačice. U općoj
štednji, pokrivaju nekoliko radnih mjesta, no kako im
nisam svodnica, pardon: menadžerica, nije moje da im,
ni figurativno, držim štangu (pomažem,
podupirem). A do one prave štange za razbuktavanje
"sirovih strasti" ionako me "gorile" ne bi ni pustile.
Nives
Opačić
Vijenac, broj 468 |