"Bio Jušić jak, debeo
Dok je rado juhe jeo
Rumena je bio lica
Kao zrela
jabučica."
Oblikom i
raznim bojama besprijekorna, jabuka je brzo zavladala
frazeologijom za jedrinu i zdravlje (biti crven kao
jabuka), ali i kao opomena u što se ne smije dirati
(zabranjena jabuka, općenito - voće). Da jabuka ne
pada daleko od stabla (djeca nalikuju roditeljima),
poznata je stvar. Za ljude koji su si vrlo slični kaže
se da su kao da si jabuku raspolovio, no i među njih
može upasti jabuka razdora (uzrok, razlog ili povod
svađe ili sukoba), jer nije svatko te sreće da mu
padne zlatna jabuka u krilo (da se oženi pristojnom i
valjanom djevojkom), nego mu često valja zagristi i u
kiselu / zelenu jabuku (prihvatiti se mučna posla,
makar i preko volje) da uopće opstane.
Kako je uopće došlo do toga da jabuka bude arbitar
između dobra i zla, i to ni više ni manje nego u
Edenskom vrtu? Adamu i Evi bilo je zabranjeno uživati
plodove sa stabla spoznaje, a to je stablo bila upravo
jabuka. Kao i sve drugo, stvar je duboko ukorijenjena
(i) u riječima: lat. malum znači i jabuka i zlo. To se
dvojstvo ogleda i u tome da jabuka označuje Krista,
novog Adama, koji je na sebe preuzeo teret ljudskih
grijeha, ali i Adama, u čijoj ruci jabuka znači
grijeh, posrnulost, dok u Kristovima znači plodove
spasa.
Mladić i djevojka, već u stadiju mladoženje i mlade,
koji su odlučili pokušati zajedno proći kroz život,
daruju jedno drugo jabukom kao zalogom vječne
vjernosti. Ta jabuka može biti nacifrana ružmarinom i
s utisnutim dukatom. Oni kao jabučari obznanjuju
"susjedima lijevima i desnima" svoju odluku o stupanju
u brak. U svadbenim običajima svašta se izvodi s
jabukom i na stablu jabuke. Tako se u nekim krajevima
mladoženja mora dodatno pomučiti da mu izvedu mladu:
budući tast postavi mu jabuku na najviše stablo u
dvorištu, a mladoženja je mora puškom pogoditi.
Ni buduća svekrva ne sjedi skrštenih ruku. Ona je pak
zadužena za kinjenje - da me današnji svijet bolje
razumije: za mobbing - nevjeste, pa mladica mora
jabuku baciti preko kuće (posebno zloban babac izabrat
će što višu kuću). Ako jabuka ne prebaci kuću i vrati
se, to je znak da će se i mlada vratiti svojoj kući
(što joj je možda i životna prilika za uzmak dok je
još vremena). Bacanje jabuke preko kuće treba biti i
test da se vidi je li nevjesta sakata i koliko joj je
jaka desnica ruka, jer se po tome procjenjivalo koliko
će dobro moći rintati.
No i prije ženidbe, u vrijeme veseloga udvaranja,
jabuka je bila prijenosnica skrivenih želja i
simpatija, pa tako u meni dragoj pjesmi Nikole Pavića
Međimurska momak zamišlja:
"Gda bi
imel črne konje
vozil bi se ofčas do nje
pred hižom joj stal
hintov bi zastavil z mukom
brk potegnul gori z rukom
jabuku joj
dal."
Ako pak jabuka (i to ne bilo koja,
nego jedra i rumena) ne bi završila u rukama koje su
je očekivale, eto ti poznatoga bosanskog belaja
(jasno, dok zvijezda tjera mjeseca):
"Daj mi
malo vodice
Iz te bijele ručice
... Ne dam, dragi, ni kapi
nek' ti duša ishlapi
zbog sinoćnje besjede
zbog rumene jabuke
Drugoj daješ rumene
meni mladoj uvele
uvela ti
duša ta."
A u
Pjesmi mrtvom čovjeku čini mi se da se i veliki
Krleža malo previše zanio (zašto i ne bi kad se kratki
drijemež tolerira pjesnicima još od Homera), jer
pjeva: "Cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo...
srpanj je. I cvatu ruže." Ne bi trebalo cjepidlačiti,
no vidim da jabuke cvatu, evo, već u polovici travnja,
dok još nismo zakoračili u ljeto. Ipak, spominjanje
jabuka i ruža nije slučajnost, prije "višega života,
otkud slutnja ta." Naime, voćka jabuke (Malus
domestica) ima više podvrsta i sorti te pripada
porodici ruža (Rosaceae). A ima i jedna svetica koja
kao svoje svetačke oznake spaja upravo tri jabuke i
tri ruže. To je sveta Doroteja iz Cezareje, koja je
311. umrla mučeničkom smrću - naravno, zbog
prihvaćanja i širenja kršćanske vjere. Dok je klečala
da joj krvnik odrubi glavu, pojavilo se jedno dijete
(anđeo) s košarom zlatnih jabuka i ruža, koje je,
ponižavajući je, zahtijevao njezin progonitelj Teofil.
Stavila je na ubrus tri jabuke i tri ruže, što je i
samoga progonitelja obratilo na kršćanstvo. Pa je
sudba koju je bio namijenio Doroteji (mučenička smrt
zbog vjere) snašla i njega samoga.
Zbrajati kruške i jabuke kažemo kad želimo istaknuti
kako to znači miješati ono što nije isto i što se ne
može miješati, dapače brkati pojmove i ne misliti
logično. No kruške i jabuke povezanije su nego što
mislimo. Naime, sada je vrijeme da se konačno upustim
i u lingvistiku. Nečim "nelogičnim" mogli bismo (u
neupućenosti svojoj) proglasiti i dio ruske narodne
pjesme Rascvjetali jabloni i gruši - što,
naravno, iz naših grla izlazi kao jablani i kruši.
Jesu li ti jablani i kruši isto tako nespojivi kao kad
kažemo "kad na vrbi rodi grožđe" (kao nešto što će se
zbiti na sveto Nigdarjevo)?
Ne. Jabuka,
kao imenica, rezultat je nekih povijesnih glasovnih
promjena koje su je (jezično) oblikovale ovako: ie.
*abel-, abol-, ablu- dat će prasl. umanjenicu *ablúko,
a u stvnjem. apful, što više nije daleko od njem.
Apfel, engl. apple. I inače je ie. korijen *abel
zahvatio samo sjeverne i zapadne indoeuropske jezike
(latinski, keltski, germanski, slavenski).
Riječ već u
praslavenskom dobiva tzv. protezu (j), pa je oblik
*jabolnú izgledan da će, metatezom / premetanjem, dati
stsl. jablanú. Jablan? U početku to je doista bilo
drvo jabuke, a kad se izraz sve više počeo
specijalizirati za Populus nigra (jablan, platanu, čak
i javor i, narodski rečenu, crnu topolu), došlo je do
semantičkoga razdvajanja. No još 1252. u jednom
dokumentu zagrebačkoga biskupa stoji: ad arborem
jablan id est pomerium. Od toga razdvajanja
počela se za pomus upotrebljavati izvedenica od iste
osnove na -úko, jabuko, što je podrazumijevalo drvo.
Ženski rod, jabuka, nastao je upravo prema kruška
(Pyrus malus).
Osim voćke (ploda i stabla), jabuka je dala i
prenesena imena raznim okruglinama (i ne samo njima).
Tako se jabukom zove npr. okrugli dio balčaka, okrugli
dio kundaka kubure, izbočina na prednjem dijelu sedla,
ali i ona hrskavica na prednjem dijelu muškarčeva
vrata nad ulazom u dušnik, Adamova jabuka / jabučica.
Zlatna pak jabuka kraljevska je insignija, Velika
Jabuka neslužbeno je ime za New York, vulkanski otok
kod Visa, što poput šiljata jedra strši iz mora, zove
se također Jabuka itd.
U općem trendu pokušaja oživljavanja starih adeta,
danas se sve više govori i o oživljavanju starih sorti
jabuka. Ne tako davno, još prije tridesetak godina,
kupovali smo iz zagorskoga voćnjaka oko kurije fine
gospođe Andrassy iz Opatičke 9 na Gornjem gradu upravo
takve sorte. Bilo je tu petrovača, bjeličnika,
pogačarki, ružica, kanada, bobovca, lederica,
mušanki... Znam da su to kojekakvim prekupcima koji su
zavladali našim tržnicama španska sela. A ja ih još
živo pamtim. Pa ako tih vrsta već nema na štandovima
(o trgovačkim lancima da i ne govorim), neka se barem
nađu kao riječi u mojem stovarištu starih odbačenih
stvari (valjda i sve nepotrebnijih znanja). Bit će
barem u dobru, gotovo otmjenu, društvu.
Nives Opačić
Vijenac, broj 475, 17. svibnja 2012.
|