Jednog prohladnog dana, krajem siječnja 2015., tadašnji Milanovićev ministar obrazovanja Vedran Mornar, na konferenciju za novinare doveo je mlađahnog, simpatičnog tipa, razbarušene kose i predstavio ga kao novog voditelja kurikulne reforme. Za Borisa Jokića do tada gotovo nitko nije čuo. I dok se javnost s pravom pitala tko je on, njegovim kukuriku mentorima Milanoviću i Mornaru na pamet nije padalo objasniti zašto su izabrali baš njega. Odnosno, koje su to reference i zasluge koje su Jokića lansirale na tako važno mjesto?! Ili, na primjer, tko su bili njegovi protukandidati i zbog čega je Jokić bio bolji od njih?!
No Mornar i Milanović nisu ni mogli dati odgovor iz jednostavnog razloga jer je Jokić instaliran. Doveden. Politički postavljen. Izmišljen. Mogao je to biti bilo tko drugi, ali se, eto, odlučio za Jokića. Uostalom, način na koji je doveden Jokić najbolje je ilustrirao bivši premijer Zoran Milanović kada je kazao da je Jokić bio njegov osobni izbor.
I zato je Jokić danas zadnja osoba na svijetu koja se može žaliti na nerazvidnost izbora nove voditeljice kurikulne reforme. Koja je, a važno je to reći, izabrana po stručnim kriterijima koje je prihvatila radna skupina u kojoj je sjedio (i digao ruku za takve kriterije) i njegov kukuriku mentor Mornar. Po tim kriterijima Jokić nije među prvima.
Otužno je, ovih dana, gledati i slušati Jokićevu kuknjavu i bijes. Kao i način na koji, obilazeći sve moguće medije, iskazuje svoj jal. Pa tvrdi da proces izbora novog voditelja nije demokratski, transparentan, da je sve žabokrečina i balkanska kaljuža. A on je jedini bio dobar i sposoban. Zapravo on i je kurikulna reforma i bez njega ništa ne može biti.
Od takvog Jokićeva ponašanja, otužnije je samo to što ga dio političke i politikantske javnosti glorificira do te mjere da mu se pripisuju gotovo nadnaravne moći; stručnost o kojoj skoro ništa ne znamo i iskustvo za koje ne znamo gdje ga je stekao.
Baš zato nije zgorega podsjetiti što je taj kukuriku politički produkt radio dok je vodio kurikulnu reformu. Pri tome ne mislim samo na ideološku obojenost njegove radne skupine koja je sebi mogla dopustiti sve, pa tako i to da iz obvezne lektire izbaci Oca hrvatske književnosti Marka Marulića, već i da djeci, osnovnoškolcima, među lektiru ubaci uratke s eksplicitnim pornografskim sadržajem, s elementima nasilja i pedofilije. Čime su se Jokić i njegova radna skupina aktivno uključili u nametnutu nam i agresivnu panseksualizaciju društva.
Doduše, kada su u medijima prozvani zbog zamjene Marulića pornografijom, Jokićeva stručna skupina odmah je povukla spornu knjigu, no to nimalo ne umanjuje činjenicu da su ti eksperti u lektiru uvrstili – pornografiju. Od toga je skandaloznije samo to što se Jokić nastavio ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Nije teško zamisliti kakve bi bile reakcije da u jednoj Njemačkoj netko kaže da je Goethe težak za čitanje i zamjeni ga pornografijom. Ili da netko izbaci Shakespearea ili Balzaca, a umjesto njih uvrsti trećerazredni pornografski uradak.
Nisu to bile jedine pogrješke. Nema predmeta iz kojeg ozbiljni i stručni recenzenti nisu upozorili na nelogičnosti koja će donijeti štetu za učenike. Na primjer, do te mjere da između osnovnoškolske i srednjoškolske matematike postoji rupa u programu. Neovisni stručnjaci iznijeli su cijeli niz brojnih znanstvenih, stručnih i pedagoških nedostataka s ozbiljnim dokazima o ideologiziranosti cijele reforme. Tako, u sastavu Jokićeve Ekspertne radne skupine nije bilo ni jednog svjetski prepoznatljivog znanstvenika iz područja matematike, fizike, kemije, biologije i geografije kao niti jednog praktičara iz tih područja. Kao ni jednog vrhunskog znanstvenika iz društveno-humanističkog područja niti umjetnika. A kako bi i imala kada je cijeli projekt rađen u političkoj kukuriku kuhinji, daleko od očiju javnosti i struke.
Jokićev projekt bio je čista uzurpacija i ideologizacija kurikula. Što god danas Jokić pričao, potezi koje je tada povukao i obrazloženja koja je davao (na primjer da Marulića miče jer je djeci težak za čitanje), pokazuju da nije shvatio bit obrazovanja. A to je da obrazovanje, među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta kao i na upućivanje učenika na kapitalna djela i dosege svjetske baštine.
Ozbiljna kurikulna reforma Hrvatskoj je nasušna potreba. Školski programi s kojima se sada bore naša djeca ali i profesori, moraju se mijenjati i prilagoditi. Ali to se mora raditi stručno i ne na ulici. Jokić svojim ponašanjem inzistira na ovom drugom. Neargumentirano prozivanje kolega koji su sada izabrani u Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje i impliciranje da su proustaški orijentirani i prekonzervativni, ipak najviše govori o Jokiću samom.
Silvana Oruč Ivoš, Hrvatsko slovo
|