Ni devedesete godine, kada se Partija jasno izjasnila
protiv hrvatske budućnosti glasovanjem protiv njezine
samostalnosti, nisu bile opasnije za njeno očuvanje kao
što je to danas. Diskreditirana je vlastitom
nesposobnošću, nekompetentnomu za vođenje države i
bešćutnosti prema narodu. Kako bi se prikrio stranački
rašomon unutar SDP-a, obračun klanova za prevlast i
nadzor nad strankom, a time i državom, partijska
propaganda obmanjuje javnost tezom kako je riječ o
demokratskim procesima. Prisjetimo se posljednjih
događanja, pokušaja rušenja Zorana Milanovića, čovjeka
koji se pokazao opasnim promašajem Partije. Premijer
koji se s mladim lavovima otrgnuo kontroli, smatrajući
se jedinim koji može zapovijedati u stranci, očito je
prešao granicu koju su mu stariji drugovi zadali.
Ozbiljno ugrožava ostanak Partije na vlasti i njihova
kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima.
A uloga predsjednika je ključna za
Partiju. Jer, upravo kroz nju propaganda uči narod
kako se ponašati, što treba misliti i zastupati. Osim
očuvanja Partije, partijska propaganda godinama radi i
na kreiranju precepcije poželjnog predsjednika.
Kriterije stvara Partija pa se inzistira na Ivi
Josipoviću sveučilišnom profesoru, glazbeniku,
poduzetniku, političaru miloga lica kojeg
karakterizira uljudni izričaj i fino ponašanje
(nametnuti prototip lijevog političara). No, tko se
zapravo krije u ovom propagandnom uratku?
Ivu Josipovića ne percipiramo kao
marljiva predsjednika. Čime se može pohvaliti u četiri godine svoga mandata? Što
smo vidjeli od njegove pravde? Kada smo ga čuli da progovara o uzbiljno
ugroženoj socijalnoj pravdi u Hrvatskoj? Dok se problemi malih ljudi
marginaliziraju, njegova pravda šuti kad poslodovac ne plaća radnike, kada se
manipulira novčanom pomoći ljudi iz poplavljenih područja, kada država
kockarima, novinarskim mogulima i prevarantima oprašta milijarde u zemlji u
kojoj se zbog jedne lipe viška u blagajni plaća kazna i u kojoj se malim
poduzetnicima zbog sedam kuna viška zatvara obrt, kada se izigrava izričita
volja naroda izražena o referendumu za obitelj...
Ali, treba priznati da je predsjednik Ivo Josipović ustrajno radio na regiji -
paradigmi za titoizam i jugoslavenstvo, obnovio je pozitivnu percepciju
komunizma i njihovog vođe maršala Josipa Broza Tita. Totalitarni, zločinački,
nedemokratski komunizam i njegova diktatora učestalo stavlja u kontekst
antifašizma te mu tako namjerno daje pozitivan predznak. Sjetimo se lijepe kape
partizanske i biste maršala Josipa Broza Tita koja bi po njemu trebala zauvijek
krasiti ured predsjednika. Jesmo li ikada čuli da je progovorio o komunističkom
zločinačkom režimu koji je ubijao bez suđenja, o progonjma, ljudskim slobodama,
verbalnom deliktu i moralno političkoj podobnosti?
PROMJENA PREDSJEDNIKA UVJET DEMONTAŽE
KOMUNIZMA
Dok Europa, svjesna opasnosti povratka
totalitarnih komunista na vlast, osuđuje u svojim
deklaracijama totalitarne režime, među kojima
komunizam i njihove vođe, partijska propaganda u
Hrvatskoj ih oživljava. Ivo Josipović se bori za još
jedan mandat, ovoga puta u bitno izmijenjenim
okolnostima. Prisjetimo se okolnosti u kojima je
Partija pomagala svojim predsjedničkim kandidatima.
Stjepanu Mesiću najjača protukandidatkinja tada je
bila Jadranka Kosor, njihova uzdanica još iz
Kumrovačke škole. Ivo Josipović svoj prvi
predsjednički mandat osvaja zahvaljujući rasipanju
glasova između čak tri kandidata iz HDZ-a. Prof.
Andriju Hebranga trebalo je zaustaviti. Tu je bio i
joker Milan Bandić za svaku sigurnost. Jesu li bitno
izmijenjene okolnosti ovoga puta, s obzirom da Ivo
Josipović ima protukandidatkinju koja ne dolazi s
partijskim predznakom, uzrok njihovu nervozi i strahu?
Svjestan je Ivo Josipović, a nadasve
stranka iz koje dolazi, kako će promjena predsjednika
biti prvi ozbiljan udarac koji bi u konačnici trebao
demontirati partijske strukture, odmotati klupko
zločinačke organizacije (komunističke partije) i
njenih terorističkih agentura (UDBA, KOS...).
Demontiranje bi u konačnici trebalo zagrebati i po
tragu novca iz doba bivše Jugoslavije i moćnika koji
su njime raspolagali, a danas omogućili ugodan život
svojim izabranim drugovima. Osim rješavanja otvorenih
pitanja iz prošlosti, aktualna kandidatkinja za
predsjednicu mogla bi progovoriti o stanju države i
nacije, ekonomskoj situaciji koja je svakim danom sve
sličnija grčkom scenariju. Umjesto licemjerna osmijeha
nasmiješenog predsjednika, narod bi mogao
priželjkivati ozbiljnu i odgovornu predsjednicu.
U konačnici, aktualna kandidatkinja za predsjednicu mogla bi
vratiti hrvatsku državu zarobljenu u rukama bivših komunista hrvatskome narodu i
nastaviti tamo gdje je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman stao. Zato se
u jednom od zadnjih partijskih uradaka iščitavaju strah i panika. Jer,
predsjednik Ivo Josipović jamči oživljavanje bivše tvorevine koju danas zovu
regija ili kako smo primijetili ovih dana u Dubrovniku zapadni Balkan. Već dugo
se može uočiti pritajeno agitiranje i pripremanje terena za ponovni povratak ove
partijske paradigme. Partija je sebe i svoje drugove financijski osigurala,
narod su razjedinili i obezglavili. Preostaje im završni uradak kako bi se
ujedinjeni na starim prostorima vratili u svoje zlatno doba. O tome je, između
redaka, govorio Ivo Josipović u Dubrovniku.
I zato je danas Orwelova 'Životinjska farma' aktualna. Jer
govori o životinjama koje osvajaju farmu, a naposljetku govori i o teroru i
patnji. Ako u ovome prepoznajete aktualne vladare-bivše komuniste, Hrvatsku i
hrvatski narod, niste sami. No, strpljenja. Jer, još je JP ostalo samo šest
mjeseci!
Piše: Sanja Bilač, Hrvatski tjednik
24. srpnja 2014.
|
