Josip Jelačić (Petrovaradin, 16.10.1801. - Zagreb, 20.05.1859.),

podrijetlom je iz stare hrvatske plemićke obitelji koja je svoje podrijetlo vezivala uz područje tzv. Turske Hrvatske (zapadne Bosne, područje između Une i Vrbasa).Obitelj je držala da potječe iz bosanskog grada Bužima u Bosni, čime se pogrešno uvriježilo tumačenje obiteljskog pridjevka 'od Bužima' ili 'Bužimski', a koji se zapravo odnosi na obiteljski posjed Buzin kraj Velike Gorice u Turopolju.
Josip Jelačić rođen je u Petrovaradinu, vojnoj utvrdi Hrvatsko-slavenske vojne krajine, kao najstarije od četvero djece (Josip, Juro, Antun i Cecilija), austrijskog podmaršala Franje Jelačića i Ane rođ. Portner. Djed, s očeve strane, bio je kapetan, otac mu je bio podmaršal koji je za zasluge u ratovima s Francuzima odlikovan križem Marije Terezije, najvišim vojnim odlikovanjem Austrijskog Carstvam na temelju kojega je obitelj stekla barunski naslov. Poslije je Josip svojim zaslugama u obrani Monarhije, obitelj uzdigao na grofovski naslov čime je postao nositeljem plemićke barunske i grofovske grane loze Jelačić, a svojim je vojnim podvizima i slavom nadmašio i vlastitog oca (koji je umro kada je Josipu bilo 9 godina).

Ni s majčine strane nije nedostajalo vojne tradicije. Djed i ujak Vinko Knežević bili su istaknuti generali. U garnizonu svoga ujaka, generala konjaništva i pukovnika koji je također bio odlikovan vojnim ordenom Marije Terezije, mladi je Josip započeo stjecati vojno iskustvo.
Jelačić se kao visoki carski i kraljevski časnik aktivno uključio u Ilirski pokret. Prilikom čestih posjeta majci i prijatlejima u Zagrebu, povezao se s vođama pokreta Ljudevitom Gajem i Jankom Draškovićem.

Ponosio sam se uvijek što me je hrvatska majka u hrvatskoj domovini rodila... Evo sam, narode mili, dušom i tijelom tvoj ban, primi me u bratimski naručaj tvoj i budi uvjeren da ću jedino za domovinu i kralja živiti i umrijeti. - ban Josip Jelačić iz pozdravnog govora prigodom svečanog čina bankse instalacije 5. lipnja 1848.
Jelačićevo imenovanje za bana jednoglasno je izglasano na Narodnoj skupštini u Zagrebu 25.03.1848. Bio je to izraz volje naroda, pa je Jelačić postao prvim banom i voljom naroda i legitimnim carskim dekretom. U svijesti naroda Jelačić je ostao zapamćen po ukinuću kmetstva i uvođenju prijekog suda protiv mašarske propagande u Slavoniji.

1850. godine oženio je 33 godine mlađu Sofiju Stockau (imala je samo 16 godina kada se udala za njega) koja potjeće iz moravske grofovske obitelji. Sofijin otac, Georg Adolf Sockau, borio se pod zapovjedništvom bana Jelačića. Jednom ga je pozvao na svoje imanje u lov i tom su se prigodom Sofija i Josip Upoznali. Njihovo jedino dijete, devetomjesečna kčerkica Ana, umrla je od kolere. Sofija je uz bana ostala do kraja njegovog života. Nakon banove smrti 1859. Sofija je neko vrijeme živjela u Novim Dvorima. 1863. Udaje se za grofa Adolfa Dubskog iz Moravske, carskog komornika i dragunskog pukovnika, s kojim je imala troje djece. U skladu s oporukom bana Jelačića, odrekla se posjeda Novi Dvori, koji je pripao bratu Juri Jelačiću.

Pogreb bana Jelačića održan je u četvrtak, 26. Svibnja 1859. G. U Zagrebu, nakon što je njegovo balzamirano tijelo, sa svim počastima, četiri dana bilo izloženo na odru u Banskim dvorima. Banu, koji je spasio Austriju, tek formalnu počast odalo je službeno izaslanstvo carskog Dvora, dok je vojnu delegaciju predvodio podban barun Josip Šokčević uz prisutnost crkvenih i civilnih dostojansvenika i deputacija. Zagreb je taj dan bio obavijen u crno, a mnoštvo naroda iz cijele Hrvatske došlo mu je na pogreb. Nakon obreda u katedrali koji je vodio kardinal Juraj Haulik, svečana povorka uputila se prema posljednjem počivalištu bana Jelačića na njegovom obiteljskom imanju Novi Dvori gdje je pokopan u kapelici sv. Josipa.

Josip Jelačić, ban Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, civilni upravitelj Dalmacije i Rijeke, zapovjednik krajiških pukovnija nakratko je formalno ujedinio sve hrvatske zemlje unutar Habsburške Monarhije. Bilo je to vrijeme nacionalnih pokreta i revolucionarnih previranja, te početka oblikovanja modernoga građanskog društva.