U govoru se ni s čim nije doprinijelo suradnji Izraela i
Hrvatske, u govoru se neistinama i uvredama vrijeđalo
Hrvate, poticalo sukobe i podjele. Dužnost je Hrvatskoga
sabora da postavi pitanje odgovornosti predsjednika Ive
Josipovića za ovaj istup i da poimence dozna tko je
govor napisao.
Josipović je, dakle, održao govor
posrednog genocida (Vlado Gotovac) kojim se dijel om
uništava cjelina. U odnosima dvaju naroda, koji su
prošli toliko stradanja, u odnosima d vij u teško
stvorenih država, hrvatski predsjednik uporabio je
povijest da truje današnje odnose, potiče podjele i
sukobe među ljudima i strahove od budućnosti. N
asuprot tomu, Hrvatskoj i Izraelu potrebno je
zajedništvo ljudi, s povjerenjem i nadom u da nas i
sutra. Ovakav govor nije se smio dogodili ni u
Knessetu ni bilo gdje drugdje.
JOSIPOVIĆ NE ZNA ISTINU
Zajedno s milijunima svih narodnosti,
vjera, političkih uvjerenja, žena i muška raca, diljem
svijeta, s cijelim hrvatskim narodom, spadam među one
koji su 1991. godine demokratski odlučili da žele
živjeti u hrvatskoj državi, samostalnoj, demokratskoj
i socijalnoj. Totalitarna Srbija odgovorila je
agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu, a poslije i na Kosovo. Srbijanska država
preko JNA, novih paradržava i paravojski izvršila je
oruža nu agresiju topništvom, mornaricom,
zrakoplovstvom i pješaštvom protiv nenaotužanih
gradova i sela. Za vrijeme okupacije osvojeni h
područja, tijekom četi ri godine prevođeni su zloči ni
ubijanja, robovanja, silovanja, prodaje ljudi, ra
njavanja, progoni, razaranje i pljačkanje. Zločini su
prevođeni nad tek rođenom djecom, i to silovanjem
djevojčica, ubijanjem staraca u obi teljskim domovima.
Lj ud ima se oduzimalo život i zdravlje, obitelj i
dom, dostojanstvo i slobodu, a samo zato što su bili
"pogrešne" nacionalnosti (Hrvati, Bošnjaci i Albanci)
i vjere (katolici i muslimani). Konačni cilj bio je
provesti etničko čišćenje okupiranih prostora od
Hrvata, Bošnjaka i Albanaca. Bili su to zločini protiv
čovječnosti i čovječanstva, nadilazili su konkretne
žrtve, mjesta, vrijeme i narode.
Nakon više od pola stoljeća postalo je jasno da je holokaust bio
napad na sve ljude, a ne samo na Židove i Rome. To je bio napad na pojedine
vjere, napad na bolesnike, napad na načine života. Podjela na nadljude, podljude
ineljude nije bila niti će biti moguća jer su svi ljudi jednaki i svijet se može
povezati i opstati samo na temelj u univerzalne etike dobra. Rat 90-ih bio je
europski i svjetski, a ne lokalni: srpska agresija, a obrana hrvatska,
bošnjačka, albanska i slovenska obrana. I obrana je nadilazila pojedine bra
nitelje i države. Bila je to obrana svih ljud i preduvjet za budućnost Europe.
To je bilo stvaranje nove Europe. U to
vrijeme Hrvatska još nije imala vojsku i zbog toga je 1991. godine narod branio
državu. Da bismo uspjeli, organizirali smo se kao branitelji u obrani svoje
domovine, kao prognanici u očuvanju doma i kao vjernici u odgovornosti za
čovječnost. Hrvatska i Hrvati zaustavili su agresiju i zločine obranom, a ne
pobjedom. Nismo tražili pobjedu ni nad jednim na rodom, već smo branil i ne samo
Hrvate i Hrvatsku nego i sve ljude i mir u ci jelom svijetu.
Republika Hrvatska i Izrael dvije su države koje nose sjećanje na stradanje
vlastitih naroda, sjećanje koje nadilazi stradanja malih naroda, sjećanje koje
upozorava na stradanja svih ljudi. Na žalost, holokaust u Drugom svjetskom ratu
nije spriječen i milijuni ljudi, od kojih 6 milijuna Židova, ubijeni su, a
Europa je razorena, podijeljena i okupirana. Židovi u Europi više ne postoje kao
narod. Hrvatska bi trebala predložiti da u njihovo ime jedna zastava u središtu
Europe bude stalno na pola koplja. Preživjeli Židovi većinom su napustili Europu
kao dom i preselili se u druge dijelove svijeta. U SAD-u su postali brojna i
značajna zajednica. Stvorena je država Izrael.
U Hrvatskoj, pak, 90-ih obrana je u većem dijelu uspjela,
stvorena je samostalna država, članica Ujedinjenih Naroda i NATO-a, danas pred
ulaskom u Europsku Uniju. Prognanici su postali povratnici i prvi su kao takvi u
povijesti ostvarili pravo na dom.
Na žalost, Ivo Josipović nije bio
branitelj ni prognanik, a nije ni vjernik. On nije
proživio i ne nosi sjećanja na izlaganje vlastitog
života i na gubitak doma. On protokolarno obilazi
krajeve, prošlost emotivno proglašava sadašnjošću,
bježi u tuđa sjećanja i u preživjele podjele i
optužbe. Kao čovjek nije sudjelovao i ne zna, a kao
predsjednik nije državnik da bi prepoznao i iskazao
istinu, bitno, univerzalno i dobro.
ZA RAZLIKU OD JOSIPOVIĆA, JA SAM l
HRVAT, l ŽIDOV, l BRANITELJ DRAGOVOLJAC
Predsjednik Josipović uglavnom je pristojan i jednobojan, odvojen je od naroda
(osim u vječnim diktatorskim statistikama potpune potpore), nije dovoljno moćan
da pomogne radnicama Kamenskoga, ili optuženima u Haagu, ali voli moćne,
druženje i slušanje njihovih naloga. Snažno se zauzima za nešto, samo što nitko
ne zna što je to. Povremeno pokušava nadoknaditi činjenicu što nije bio
branitelj pa se na Ovčari miri s Borisom Tadićem, dok mu majke nestalih i
poginulih okreću leđa. Za Boga miloga, kako su mogli nastaviti s tim
kafkijanskim obredom, a ne otići majkama, kleknuti, zagrliti ih i jednostavno
zaplakati nad svom boli ljudske patnje i stradanja?
Nedopustivo se poistovjećuje Ovčaru i
Paulin Dvor, uspoređuje ratni zločin sa zločinom u ratu. U Bosni i Hercegovini,
gdje opet nije bio kad je trebao, Josipović svoje hendikepe pokušava nadoknaditi
površnim polaganjem vijenaca. Danas, pak, želi povući hrvatsku tužbu protiv
Srbije za genocid, samo kako bi postigao da svijet konačno ne utvrdi istinu
kojom bi u budućnosti pomogao drugim narodima.
Povremeno Josipović izgubi samokontrolu i iz njega progovori indoktrinacijom
iskrivljena povijest, mržnja i ona povijest koja zabranjuje ljubav za vlastiti
narod i državu. To se dogodilo u Izraelu. U tim trenutcima Josipović je bio
ponosan što može napadati vlastiti narod i njegovu prošlost. U djetinjstvu nije
smio naučiti istinu o svojemu narodu, a kao odrastao nije sudjelovao u istinskom
stvaranju hrvatske države, u obrani, u patnji i vjeri naroda. Kolika je dubina
drame kada takvi ljudi predstavljaju narode i države? Josipović je govrio
otprilike kao i kad bi u Knessetu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy govorio
tako da cijelo vrijeme napada Višijevsku Francusku, a sebe branio kao sina
komunističkog člana pokreta otpora i optuživao Francuze kao zle ljude.
Za razliku od Josipovića, ja sam i Hrvat, i Židov, i građanin svijeta,
hrvatski dragovoljac, humanitarac u Bosni i Hercegovini i savjetnik predsjednika
Tuđmana. Javno sam najpoznatiji među Židovima koji su u današnjoj Europi izravno
branili svoju državu i sve napadnute narode i ljude. Nije mi ovo lako isticati,
ali potrebno je, jer današnja i Hrvatska i Europa moraju pronaći snagu da kažu
punu i pravu istinu.
Zbog toga mogu navesti sudjelovanje Židova u stvaranju Republike Hrvatske,
pomoć ugroženim Židovima, odbacivanje desnog i lijevog antisemitizma, iznošenje
istine o povijesti i suradnje s brojnim Židovima iz svijeta. Ravnopravnost
Židova u Hrvatskoj i buduća suradnja Hrvatske sa Židovima u svijetu i s
Izraelom, činili su značajan dio strategije stvaranja, obrane i međunarodne
politike predsjednika Tuđmana. On je bio istinski prijatelj Židova zato što je
duboko i potpuno volio vlastiti hrvatski narod, na temelju čega je zastupao i
ravnopravnost svih naroda i jednakost u svijetu. Srećom po današnju Hrvatsku što
je tako stvarana i vođena.
Žalosno je koliko mnogi, uključujući i današnjeg predsjednika, to danas ne
znaju. Zabrinjavajuće je ako mnogo jače ne počnemo graditi Hrvatsku i Europu
Dobra.
ŠTO TREBA GOVORITI U IZRAELU
Današnja izraelska vlada niti može niti želi nositi svjetsku
odgovornost za sprječavanje genocida. Oni žele opstati kao država i narod, ali
na žalost često vode politiku koja ugrožava i njih, i susjede, i svijet. Što ako
dođe do atomskog rata na Bliskom istoku?
U Izraelu treba govoriti o
budućnosti, o činjenici da u zlu svi pate, da su mali narodi i danas žrtve
manipulacije, kao što su bili i u doba totalitarnog vremena i hladnog rata.
Potrebno je pozivati sve ljude i narode da odbace mržnjuu, nasilje i ratove, i
da poput prekrasnih žena iz Bedema ljubavi odbiju biti lutke na koncu
moćnih i bogatih.
Predsjednik RH Ivo Josipović trebao je u Izraelu održati govor o dvama malim
narodima koji su pokazali da nema malih naroda. Članovi Knesseta trebali su čuti
ponos Hrvata, čovjeka kojemu je narod povjerio da govori o istini i dobru te da
predstavi hrvatska iskustva stradanja, patnje, suđenja, progona i kleveta, a sve
u cilju zajedničkog nastojanja za dobro naših naroda i za dobro svih ljudi u
svijetu, jer naša budućnost ovisi o našoj odgovornosti sada.
dr. Slobodan Lang
Hrvatski list,
23.02.2012.
Josipovićev govor u Knessetu
Prije
nekoliko godina na ovome istom mjestu moj je
prethodnik izrazio duboko žaljenje za zločine
počinjene nad Židovima tijekom Drugoga svjetskog
rata na području kvislinške tvorevine zvane
Nezavisna Država Hrvatska. Njegova je izjava
pomogla da se led otopi; dala je važan poticaj
hrvatsko-izraelskim odnosima. Namjera ovog što
ću danas reći nije ni da ugodi niti da otopi
led. Jer - među nama prijateljima nema leda.
Ono što ću reći treba pojasniti istinu,
učiniti ju vidljivom.
Da, postojao je široki antifašistički pokret
otpora u Hrvatskoj. Da, svi predsjednici moderne
Hrvatske bili su antifašisti. I sam sam sin
Titova partizana. Ali, da, istina je da se, bez
obzira na devijantne okolnosti u Europi, unutar
korpusa hrvatskoga naroda pojavio i bio
prihvaćen, kako potporom tako i bezobzirnim
nehajem, jedan od najužasnijih zločinačkih
nacističko kolaboracionističkih režima u Europi.
U iskrivljenim umovima ustaša, nearijevci -
Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici
ustaša - morali su biti zbrisani s lica zemlje.
Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi
zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije
dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s
neugodnom činjenicom da je - stavljajući na
stranu slavni antifašistički otpor- bilo
pripadnika našega naroda koji su bili sistemski
organizirani u izvršenju groznog zločina protiv
čovječnosti.
Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca
naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi,
Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili
što zastupaju.
Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se
s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i
političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad
oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko
u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna
pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i živjeti,
zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša
odgovomost. Jer, naša djeca trebaju znati što je
dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To
je mjesto gdje počinje istinska pravda. I evo me
ovdje, pred Parlamentom židovske države, i još
važnije, pred djecom Hrvatske i ja se,
nedvosmisleno, ispričavam i molim za oprost one
koji su preživjeli holokaust, Vas i sve žrtve.
|
|