Hrvatski će predsjednik Ivo Josipović krajem ovoga
tjedna na Jahorini inicirati trilateralni sporazum
između Hrvatske, Srbije i BiH o zajedničkom "lovu" na
ratne zločince. Kako je protumačeno u njegovu uredu, a
javljaju mediji, time se žele prevladati manjkavosti
Zakona o ništetnosti što ga je donijela krajem prošle
godine Hrvatska, a svaka od potpisnica sudit će "svojim"
ratnim zločincima, Srbija Srbima, Hrvatska Hrvatima, a
Bosna i Hercegovina svojim državljanima.
Vjerojatno je na pomolu nova podvala i
pljuska Hrvatskoj, a iz dosad dostupnih naznaka, time
će hrvatski predsjednik i formalno priznati optužnice
JNA iz 1992. godine protiv hrvatskih branitelja,
posebno branitelja Vukovara.
Ničim izazvan, osim toga, Josipović
svojom inicijativom priznaje da je Hrvatska puna
neprocesuiranih ratnih zločinaca, premda Srbija
praktički u ovih dvadesetak godina nije procesuirala
nikoga, ili je riječ o zanemruivom broju, i premda je
Hrvatska već procesuirala, optužila i osudila ljude
gotovo u svim slučajevima stradavanja Srba tijekom
Domovinskog rata - što pod stvarnim, što pod
izmišljenim i montiranim optužbama.
Josipovićeva politika ide u prilog
krilatici "mir, mir, nitko nije kriv". Nasilna
simetrija u krivnji za ono što se dogodilo 90-ih nešto
je najgore što se moglo Hrvatskoj dogoditi. To
izjednačavanje krivnje, nasuprot svim činjenicama,
traje dulje od deset godina i nastavi li se s ovakvim
intenzitetom i s ovakvih visokih političkih razina u
Hrvatskoj, jednom će prijeći u završnu fazu u kojoj će
povijest biti posve izvrnuta naglavačke te će agresori
i službeno biti proglašeni žrtvama, a žrtve
agresorima.
Proces izvrtanja povijesti nije se
smatrao toliko opasnim dok su jurišale nevladine
udruge ili srbijanske obavještajne ćelije po
Hrvatskoj, plaćene za taj posao. No kada je njihova
podrivačka politika postala i službena državna, a to
se dogodilo kada su vlastodršci postali praktički
ljudi iz njihovih redova ili su ih manipulacijama,
promidžbom i inženjeringom, uspjeli lansirati iz
oporbe na vlast, proces mijenjanja povijesti zahuktao
se punom parom. Zato danas imamo iz Hrvatske
nastojanje da se povuče tužba protiv Srbije za
genocid, zato imamo inicijative poput ove Josipovićeve
da se zajednički "love" ratni zločinci, što znači da
će nam predsjednik od sada dobar dio energije trošiti
na "lov" ratnih zločinaca u svojoj zemlji, u čemu će
mu, dakako, objeručke pomagati prijatelj Briis Tadić i
Savo Štrbac koji će se truditi da mu ne manjka
"dokaza".
Evo, navršavaju se dvije godine otkako
taj čovjek s pozicije predsjednika države na jedan
rafiniran i širim masama nedovoljno uočljiv i
shvatljiv način ponižava zemlju koju predstavlja i
narod koji ga je birao i koji ga nije birao na
predsjedničkim izborima. Takav zaključak ne proizlazi
samo iz sadržaja Josipovićeva i Tadićeva susreta u
Vukovaru prilikom kojega je pristao da tragedija
Vukovara koji su razorili i ubili Srbi bude
izjednačena s incidentom Hrvatske vojske nad Srbima u
jednom selu, niti iz činjenice da je iz ruku svoga
gosta Borisa Tadića ptimio pretisak velikosrpskog
šovinističkog "Zenita" u kojemu se i Zagreb proglašava
srpskim.
Takav zaključak ne proizlazi ni iz
samo bratskog primanja Borisa Tadića na Brijunima i
ugošćavanja njegove obitelji na tom otočju, ili iz
priređivanja derneka u Zagrebu prilikom Tadićeva
posjeta na kojemu se njegova djelovanja i ponašanja,
odabira najbližih suradnika na Pantovčaku, stalnog
forsiranja mogućnosti povlačenja tužbe protiv Srbije,
iz optužujuće retorike na račun politike iz 90-ih,
dvostrukih kriterija u ocjenama identičnih situacija,
ponosnog otkrivanja četničkog spomenika u Srbu,
minoriziranja hrvatskih stradanja od partizana,
beskonačnog nuđenja pomoći Srbiji, kada ona to i ne
traži, u procesu njezina ulaska u EU, i mimo
neriješenih graničnih problema, itd.
Vječno skrivena u jeziku prava i
pravde te ljudskih prava, Josipovićeva politika
savršeno se podudara s interesima agresorske Srbije i
njegova prijatelja Borisa Tadića kojemu nužno treba
ekvidistanca krivnje za ratove iz 90-ih kako bi svoju
zemlju oslobodio teških grijeha i bez priznanja
kriivnje, i bez kajanja, i bez traženja oprosta, i bez
plaćanja odštete.
Ivo Josipović je po istraživanju
javnoga mnijenja najpopularniji hrvatskih političar.
Ankete kazuju da ga i do 80 posto ispitanika podupire
i voli. Voljeli ga ili ne, bile ankete lažne,
nereprezentativne ili istinite, te infonnacije ne mogu
osporiti činjenicu da je riječ o političaru koji je u
dvije godine porušio sve logičke principe, da je riječ
o čovjeku koji je u politici komunist i makijavelist,
u filozofiji materijalist i epikurejac u vulgarnom
smislu, u psihologiji ponešto introvertirani i nimalo
intuitivni sangvinik, u religiji je agnosticizmom
kamuflirani ateist, u svakodnevnoj praksi konformist i
poltron, u retorici frazer, a u pravu relativist koji
po dvostrukim mjerilima ocjenjuje iste situacije
ovisno o tomu uklapaju li se u njegov svjetonazor i
politiku.
Tako će, govoreći i generalima
Gotovini i Mrukaču, pred Hrvatima u New Yorku reći da
u Haagu sjede krivi ljudi, a dva dana poslije u
Hrvatskoj da nije pritom mislio kako je Haaški sud
pogriješio osudivši ih. Kada je Jadranka Kosor
privremeno povećala PDV za jedan posto, reagirao je
ljutito jer da se nije vodilo računa o zaštiti
socijalnih prava, a kada je sada Milanović podigao PDV
za dva posto na dugo vrijeme, rekao je otprilike da je
to u redu, jer da se moraju krpati proračunske rupe,
da je osuđenim hrvatskim časnicima ukidao činove i
odličja, izuzeo je generala Blaškića jer ga je ovaj
podržao u predizbornoj kampanji.
Kada posjećuje obljetnice
braniteljskih postrojba, retorika mu je patetična i
gotovo tuđmanovska, kada je s partizanima, onda gotovo
njima daje primat stvaranja htvatske države, stalno
ponavlja fraze o pravednosti i jednakosti za sve, a
prvi se buni protiv ukidanja povlaštenih mirovina. I
tako već dvije godine nakon kojih bi svima, koji ne
zatvaraju oči pred činjenicama, trebalo biti jasno da
Hrvatska zapravo nema ni predsjednika ni državnika,
nego da je Josipovićevim izborom jedino Boris Tadić
dobio vjernog prijatelja i idealnog partnera u svojoj
misiji abolicije Srbije.
Hrvati su, pak, dobili pristojnog i
školovanog predsjednika, klavirista koji zabavlja
Milorada Dodika, čovjeka koji živi sa ženom i kćeri u
stanu od 216 četvornih metara, koji nisu zaradili ni
on ni njegov otac te ima još tri ili četiri stana i
ušteđevinu od nekoliko milijuna kuna, beskrupuloznog
egoista koji mimo zakona i reda izvlači svoj novac iz
banke u stečaju, ponosnog Titova gardista, moćnika
koji odlikuje komunističke batinaše s likom Stjepana
Radića ... Jesu li ga Hrvati izabrali zato što su i
sami takvi ili takvima žele biti?
Ivica
Marijačić
Hrvatski list
02.02.2012.
|
