- S kojim ste motivima ušli u utrku za predsjednicu RH?
Duboko sam zabrinuta zbog
podijeljenosti hrvatskog društva, nezaposlenosti i
gospodarske krize. Ne sjećam se da je ikada bila
dublja. To je jedan od najsnažnijih motiva zbog kojih
ulazim u utrku. Isto tako želim pomoći da se zaustave
društvene podjele i nepotrebni sukobi. Sadašnja vlast
i u Banskim dvorima i na Pantovčaku to ne radi. Moj
plan je iskoristiti priliku koju šef države ima i
javno progovoriti o problemima čije rješavanje više ne
možemo odgađati. Moramo kao nacija pronaći novu
inspiraciju kao što smo je imali u Domovinskom ratu.
Isto tako ne može nam biti svejedno da smo kao društvo
izvrsni samo kad nas pogodi rat ili neka velika
prirodna nepogoda. U krizi smo, ne samo gospodarskoj,
i ne možemo se više dijeliti. Učinit ću sve da to više
tako ne bude.
Moj je svjetonazor moderni
konzervativizam, vjernica sam i obitelj je temelj
mojega života. Sve to za mene podrazumijeva
toleranciju, otvorenost za drugačija razmišljanja,
svjetonazore i opredjeljenja, a nipošto ih ne
isključuje. Nit vodilja uvijek u životu bio mi je i
bit će - dijalog. Ali ću isto tako jasno isticati i
afirmirati istinu o svim bitnim temama za naše
društvo. Naravno da svatko od nas ima pravo na svoja
osobna promišljanja i stavove, no kad su u pitanju
gospodarska pitanja, suštinske reforme ili primjerice
demografska obnova, čuvanje svog jezika, tradicije i
kulture, tu moramo biti kao jedno biće.
Kada se prouči hrvatski Ustav, ovlasti
predsjednika jasno su određene. Najjasnije su u
području vanjske politike, obrane i nacionalne
sigurnosti. Međutim, predsjednik može i mora svojim
ponašanjem i primjerom utjecati na sva važna pitanja u
državi. Briga o stanju države i nacije njegova je
ustavna zadaća. Najviše se to odnosi na gospodarska
pitanja. Na Pantovčaku danas imamo više od stotinu
zaposlenika, plus razne savjetničke skupine po
nekoliko desetaka vanjskih stručnjaka. Već četiri i
pol godine nitko u Hrvatskoj nije do sada vidio što su
napravili, kako ostvaruju taj tzv. program nove
pravednosti.
- Ipak, Josipović se proteklih dana
učestalo oglašava o gospodarstvu.
Zaista je vrlo loše to što predsjednik
proteklih godina gotovo da nije ni spomenuo
gospodarstvo bojeći se da će se time zamjeriti
premijeru Milanoviću. Najbolji dokaz za to jest
činjenica da se njegov gospodarski savjet nije niti
jednom ozbiljnije oglasio tijekom cijelog mandata. Evo
npr. o energetici je progovorio prije mjesec dana i to
tek nakon što ju je HDZ predstavio kao važan dio svog
gospodarskog programa.
- U svom razgovoru za dnevnik HRT-a
predsjednik je na vašu kritiku vlasti zbog siromaštva
uzvratio: "Naravno da želim Hrvatsku bez gladnih, ali
mislim da se problem gladnih ne rješava ostavljanjem
vrećica ovdje ili ondje, već otvaranjem projekata"?
To je brkanje uzroka i posljedica i
svojevrsno potcjenjivanje političkog suparnika. Moja
je izjava takva kakva jest zato što na simbolički
način odražava našu stvarnost. Zar je hrvatskim
ljudima potrebna nečija milostinja da bi mogli
preživljavati? Rekla sam i da je to poraz sviju nas
koji smo se bavili ili se bavimo politikom. Naravno da
se iz siromaštva možemo izvući jedino ozbiljnom i
sustavnom gospodarskom politikom i investicijama.
Predsjednik je imao više od četiri godine da nešto o
tome kaže. Zlobnici bi rekli da je bilo slike, a nije
bilo tona.
- Jako vam smeta depresija u
hrvatskom društvu?
Da. Iskreno smatram da nam je to
najveći problem jer smo izgubili gotovo svaku
motivaciju za promjenu i pomak. Bez ikakvog
pretjerivanja, to ugrožava državu. Moj je plan
napraviti sve da vratimo nadu i zdrav nacionalni
ponos. Moramo te tisuće i tisuće nezaposlenih vratiti
na posao. To je preduvjet svega ostalog. Uostalom,
gospodarska kriza često vodi i u sigurnosnu, a
nacionalna je sigurnost svakako jedna od ovlasti
predsjednika.
- U jednom istupu govorili ste o
promašajima hrvatske vanjske politike, a posebno ste
zabrinuti odnosom prema Hrvatima u BiH?
Moramo ispuniti svoju dužnost kao
država i nacija kad je riječ o statusu Hrvata u BiH.
To je naša nacionalna i međunarodna obveza, to je naš
interes. Hrvatska se ne može ponašati kao da je,
primjerice sve u BiH definirano za sva vremena, gdje
je Dayton odradio svoju svrhu, donio mir, no činjenica
je da su danas Hrvati najviše ugroženi i to kao
konstitutivni narod u BiH. Najgore je što u aktualnoj
hrvatskoj politici prevladava osjećaj i mentalitet
male zemlje, pa se misli kako se ovdje ništa ne da
učiniti. To nije točno. Može se postići puno, ali
upornim radom i ispravnom politikom koja poštuje
druge, ali i zna artikulirati vlastiti interes.
Hrvatska danas ima položaj koji joj to omogućuje.
Koristi li ga - to je drugo pitanje. Valja se zapitati
zašto smo ulazili u EU ako se naša politika ponaša kao
da smo mala i nebitna članica. Pogledajte što smo
zaista u godinu dana članstva u EU postigli. Samo to
da je Hrvatska zauzela lošija mjesta, zapravo zadnje
mjesto na mnogim EU-ljestvicama. To i ne čudi obzirom
da smo u EU krenuli svađom, ni manje ni više nego s
našim prijateljima Nijemcima koji su stajali uz nas i
u najtežim trenucima.
- Mislite, zbog lex Perkovića? Kakav
je vaš odnos prema komunističkim zločinima?
Rezolucija Vijeća Europe 1481 donosi
stav moderne Europe o potrebi međunarodne osude
zločina totalitarnih komunističkih režima. Hrvatska je
članica Europske unije i sadržaj te Rezolucije može se
implementirati i u našoj državi. Europa snažno osuđuje
zločine komunizma, a svakoj vladi zemlje članice
ostavljeno je da sama odluči kako će to učiniti. Da
bude sasvim jasno - svaki je zločin individualan - te
sam protiv svake kolektivizacije krivnje. No, isto
tako, svaki zločin zaslužuje najveću moguću osudu i
osjećaj kakve-takve zadovoljštine, makar i kroz
priznanje strahota koje su se dogodile u ime jedne
promašene politike. To je važno, ako hoćete, za
zdravlje nacije. Isto tako, važno je da nas prošlost
ne vuče unatrag.
- Zašto smo tako neučinkovito
startali kao članica EU?
Dok sam još radila u hrvatskoj
diplomaciji, upozoravala sam da ćemo imati problem s
kadrovima potrebnim za zastupanje Hrvatske u
Bruxellesu. Trebali smo više unaprijed razmišljati. Na
žalost, za te potrebe nemamo dovoljno kompetentnih u
hrvatskoj državnoj upravi. Nije tajna da, na žalost,
naši kadrovi ne prolaze dobro na standardnim EU
testovima kojima su podvrgnuti svi koji namjeravaju
raditi u briselskoj administraciji. S druge strane
naša politika još nije uhvatila pravi priključak prema
EU i mi se ne ponašamo kao punopravna članica EU. Ne
znamo što možemo, što smijemo, ne znamo stoga niti
kako možemo utjecati na zbivanja u EU - a možemo.
Posljedično, niti naši građani ne razmišljaju o EU kao
o "nama", nego i dalje kao o "njima".
- Vlada i Predsjednik RH, međutim,
nisu baš zabrinuti time, premijer kaže da nam ide
"sasvim dobro".
Koliko je puta npr. premijer ili
predsjednik govorio o EU od kad je na tom položaju? Pa
nije to neki stranački projekt njegovih političkih
suparnika iz HDZ-a. To je ostvarenje jednog od tri
najveća nacionalna cilja. A nepovlačenje milijardi
eura iz fondova u proteklih godinu dana zapravo je
ravno izdaji nacionalnih interesa.
Vlada, premijer, pa niti predsjednik
RH o ovim pitanjima ne pokazuju ne samo nikakvu
zabrinutost, nego ni interes. Oni i dalje svoju
politiku radije fokusiraju na ideološka pitanja, a ne
na nezaposlenost, ili npr. odljev mladih i kvalitetnih
izvan Hrvatske. Ja ne želim tako raditi i nisam ušla u
ovo da bih šutjela i čuvala komotnu poziciju. Zašto
predsjednik Josipović nikad nije niti inicirao
sjednicu Vlade o gospodarskim pitanjima? Smiješan je
izgovor kojim se poziva na nekakve proceduralne
zavrzlame oko toga. Pa njegov prethodnik iskoristio je
tu ustavnu mogućnost kad je gospodarstvo stajalo
neusporedivo bolje nego danas. Umjesto toga, mirno
gleda ljude kako odlaze iz zemlje jer nemaju posao i
ništa ne poduzima. U takvim zahtjevima podržavam
predsjednika svoje stranke Karamarka.
- Možda oni bolje razumiju probleme
od vas koji godinama živite izvan Hrvatske?
Moj život proteklih dvadeset godina
odvijao se u Hrvatskoj jednako kao i u inozemstvu, a
zbivanja u Hrvatskoj pratila sam i pratim na dnevnoj
bazi. Uvijek sam bila u Hrvatskoj kad je bilo najteže,
uključujući i cijeli Domovinski rat, mada sam imala
priliku otići ili pak raditi za međunarodne
organizacije. No, odlučila sam svoj život uložiti u
Hrvatsku, te se putem natječaja zaposlila u hrvatskoj
državnoj upravi, za koju sam kontinuirano radila sve
do odlaska u NATO. Međunarodno iskustvo može mi samo
pomoći u obavljanju predsjedničke dužnosti i ne mislim
da se zbog toga trebam opravdavati. Uz to, iskustvo u
NATO-u, savezu koji počiva na konsenzusu 28 suverenih
država članica, upravo u postizanju toga konsenzusa po
brojnim pitanjima, neprocjenjivo je. Istinsko je
pitanje tko tu zapravo realno ne živi u Hrvatskoj ili
bolje rečeno s Hrvatskom.
- Predstavnicima hrvatske političke
elite glavni cilj je otići u Bruxelles, a vama da se
iz Bruxellesa vratite u Hrvatsku?
Prije donošenja odluke morala sam
raščistiti sa sobom i organizirati obitelj, ali sada
sam spremna. Mislim da imam dovoljno znanja,
odlučnosti i vjere da napravim nešto od čega će
stvarno biti koristi. Ne želim biti od onih koji će
samo gledati sa strane i kritizirati. Osim toga moram
istaknuti, iskrena potpora Tomislava Karamarka i
HDZ-a, bila je presudna za moju odluku.
- Kako je došlo do suradnje s
Tomislavom Karamarkom?
Dok sam bila veleposlanica u
Washingtonu 2009. upoznala sam Tomislava Karamarka, i
odmah smo se dobro složili. Došao je u posjet kao
ministar unutarnjih poslova i tom prilikom obavio je
niz razgovora na najvišim razinama američke
administracije u području nacionalne sigurnosti.
Ostavio je iznimno dobar dojam na američke ministre i
glavnog državnog odvjetnika, a mene se dojmio i kao
jednostavan čovjek, koji ne pati od protokola i koji
nije imao baš nikakvih osobnih zahtjeva mimo službenog
programa. Isto tako, otpočetka je bio vrlo ugodan
sugovornik te je moje mišljenje o njemu bilo
neusporedivo s onime što se pričalo i pisalo o njemu.
Kada sam prešla u Bruxelles u NATO, a on je postao
predsjednik HDZ-a, više smo se puta našli, razgovarali
o budućnosti Hrvatske, ali i o mojem povratku u
hrvatsku politiku.
- HDZ-u je opet važno uključivanje
hrvatskog iseljeništva?
Prema hrvatskom iseljeništvu mi u
Hrvatskoj imamo dosta predrasuda i često ih gledamo
kao na nekog tko ima obvezu dati nam novac koji ćemo
onda mi nekako iskoristiti. Oni su se u Hrvatskoj u
svojim pokušajima povratka ili investiranja
sukobljavali s korupcijom, prevarama i tko zna čime,
no i dalje imaju empatiju prema Hrvatskoj. Hrvatskoj
treba njihova pamet, iskustvo, njihove ideje,
inovativnost, a tek onda se može razgovarati o
njihovim ulaganjima. Držim da je dužnost upravo
hrvatske predsjednice da ponovno pokrene ovaj prirodni
tok između Hrvatske i njezinog iseljeništva. Svaki
savjet tih ljudi je dobrodošao. Slušat ću ih tijekom
kampanje, ali i nakon što budem izabrana za
predsjednicu, kao što ću uostalom slušati i svakog
našeg građanina.
- Vaši politički protivnici očekuju
da ćete s većim teškoćama govoriti o pitanjima poput
zdravstvenog odgoja, pobačaja i sl.?
Primjer kako se u Hrvatskoj potiče
politika podjele nacije, a ne zajedništva i pomirdbe
jest i pitanje zdravstvenog odgoja u školstvu.
Zdravstveni je odgoj neophodan, u cijelom svom
rasponu, uključujuči i spolni odgoj, koji mora biti
primjeren i prilagođen dobi i psihosocijalnom razvitku
djeteta, ali u ovako osjetljive teme moraju biti
uključeni i roditelji i zajednica. Općenito držim da
roditelji i lokalna zajednica moraju biti puno više
uključeni u školski program. U školi koju pohađaju
moja djeca u Bruxellesu, mi roditelji neprestance smo
informirani o odgoju i obrazovanju djeteta. Oko ovog
potencijalno teškog pitanja nema nikakvog spora upravo
stoga što se sve provodi transparentno i uz uvažavanje
mišljenja roditelja. Otprilike mjesec dana prije
početka programa zdravstvenog odgoja roditelji
dobivaju dopis učitelja s opisom tematike i popisom
literature, koja je roditeljima dostupna u učionici
kako bi je mogli pregledati ako to žele. Ako roditelji
nisu suglasni s dijelom nastave, njihovo dijete neće
imati pristup knjizi za koju roditelji drže da je
upitna.
U demokratskim državama potencijalno prijeporna pitanja
rješavaju se uključivošću, međusobnim poštovanjem i dijalogom, a ne nametanjem
stavova ili pak namjernim izazivanjem sukoba u društvu. Temelj je demokracije da
svatko ima pravo na izbor i nikome se ne nameću njemu neprihvatljivi stavovi.
Važno je poštovanje i dostojanstvo ljudi, i to moramo shvatiti i primijeniti.
Uloga predsjednika u tome iznimno je bitna - njena je dužnost djelovati u
interesu države i naroda, poštujući različitost stavova.
Za posljednjeg referenduma, kojega je inicirala udruga U ime
obitelji, predsjednik je javno stao na jednu stranu i žestoko ustao protiv
referendumskog pitanja. Predsjednik ima pravo na svoj stav, ali otvoreno stati
na jednu stranu suprotno je preporukama Venecijanske komisije o kampanjama za
referendume. Time nije pokazao toleranciju, već upravo suprotno. Dužnost je
predsjednika spajati, pomirivati, a ne dijeliti i razdvajati. Šteta što se tako
žestoko kao po tom ideološkom pitanju nije izravno založio za rješavanje
egzistencijalnih pitanja, problematizirao problem nezaposlenosti, siromaštva,
izostanak investicija.
- Slažete li su u svim važnim
pitanjima sa stavom službenog vrha HDZ-a?
Moj je odnos s predsjednikom stranke
Tomislavom Karamarkom i stranačkim vodstvom iskren,
uvijek znamo na čemu smo i oni poštuju moje mišljenje.
Naš temeljni zajednički okvir jest naš vrijednosni
sustav - politički okvir desnoga centra, tržišno
gospodarstvo, demokratski uređena država s najvišom
zaštitom prava pojedinca, domoljublje i Hrvatska kao
aktivna članica EU i NATO-a. Naša su vjerovanja
utemeljena na izvornom programu HDZ-a, političkoj
filozofiji predsjednika Tuđmana i vrijednostima
Domovinskog rata.
Osobno ću uvijek inzistirati na
maksimalnom uvažavanju različitosti i kulturi dijaloga
u društvu. Hrvatska je demokratska zemlja i najviši
standard ljudskih sloboda i prava pojedinca, skupina
ili manjina nešto je od čega ne smijemo odstupiti
nikada niti milimetra. Temeljna misao vodilja programa
bit će budućnost - budućnost kakvu svi želimo i kako
je ostvariti. Prvi hrvatski predsjednik još je kasnih
osamdesetih zacrtao program slobodne i nezavisne
Hrvatske, članice NATO-a i Europske unije. To smo
ostvarili. Cilj nam je sada povesti državu, i prije
svega, njene ljude, u blagostanje.
- Neće li vam ipak faliti Bruxelles?
Neće. U Bruxellesu mi nedostaje
zelenilo, more, priroda. Jako se veselim povratku. Ja
sam dijete prirode, odrasla sam na selu i imala sam
prekrasno djetinjstvo. Vraćam se u Hrvatsku, a o
motivima sam pisala vrhu HDZ-a koje je pročitano na
sjednici Predsjedništva u Vukovaru. Pustila sam da
srce poteče na papir, a glavna mi je poruka bila da
Hrvatska zaslužuje bolje.
- Zanimljivo je kako ste cijelo
vrijeme ostala članica HDZ-a, niste prešli u
nezavisne, kako je u Hrvatskoj uobičajeno.
Ne mijenjam strane, kao što se ne
mijenja ni obitelj. HDZ je vodio naciju u stvaranju i
obrani države i to je činjenica. Griješili smo,
razočarali smo ljude, ali smo se i s tim greškama
suočavali. Sada će biti na HDZ-u da ponovno odgovori
na veliki izazov transformacije hrvatskog gospodarstva
jer smo dotakli dno i prema starim modelima više neće
ići. Ponovno je potrebno snažno liderstvo, a ne
politika koja se svodi na premijerove čudnovate
dosjetke i bizarne izjave ili predsjednikovu politiku
"ne bi se štel mešat"...
- I vi ste obukli dres u vrijeme
nogometnog prvenstva. Pomodnost?
Nacionalni sam dres uvijek s ponosom
nosila i nosit ću ga i dalje. Voljela bih da je i
premijer Milanović u Brazilu barem ogrnuo šal s
hrvatskim bojama oko vrata da ga prepozna i ostatak
svijeta koji je gledao utakmicu. I kao ministrica
vanjskih poslova bila sam jedina osoba u svečanoj loži
koja nije nosila odijelo već nacionalne boje i to nije
bilo protivno nikakvim uzusima ili protokolu jer je
riječ o neformalnim zbivanjima. I ovdje u Belgiji, za
utakmice između Belgije i Hrvatske u kvalifikacijama,
i belgijske TV kamere "uhvatile" su me u našem dresu.
Nosila sam ga i na poslu u NATO-u. Neki su to prozvali
populizmom, pa i gorim rječnikom... Oni to očito ne
razumiju. A na žalost, ta se tendencija omalovažavanja
onoga što je naše sve više pojavljuje u društvu i
nogomet je samo jedan od primjera. Naši nogometaši
nisu prošli dalje, no i kad gube i kad pobjeđuju, oni
su naši! Sagledajmo gdje smo pogriješili, i kako drugi
put možemo bolje, ali nemojmo pljuvati po njima.
Sjetimo se koliko smo čekali na tu našu državu
Hrvatsku. Mnogi bi narodi sve dali samo da mogu imati
reprezentaciju svoje države, a mi je imamo i uvijek su
negdje među petnaest najboljih u svijetu! Budimo
ponosni na tu činjenicu!
- Kažu da ste jako uporni i
samouvjereni.
Kad voliš domovinu i imaš inicijativu
i kad si uporan, u diplomaciji i politici možeš i
zidove rušiti. Sjećam se nacrta dokumenta kada su
primali Rumunjsku i Bugarsku u EU koji je praktički
zatvarao vrata proširenju. Rekla sam svojima u
Ministarstvu da to hitno moramo izmijeniti. Neki su mi
suradnici rekli da je to nemoguće. Odgovorila sam
nemojte mi reći da je nešto nemoguće već mi dajte
opcije što možemo poduzeti. Uzela sam dva mobitela u
ruke i krenula nazivati, najprije Rumunje i Bugare, da
im objasnim što radim, a onda sam nazivala redom sve
ostale i rekla kako mi u Hrvatskoj ne želimo da nam se
zalupe vrata i kako taj dokument treba mijenjati.
Problem je riješen u jednom poslijepodnevu. Ne
prihvaćam da se nešto ne može ako nisi ni pokušao.
- Kako su u NATO-u reagirali na vašu
odluku da se vraćate u politiku zemlje iz koje ste
došli? Je li to u NATO-u uobičajeno ili rijetkost?
Uobičajeno. NATO je zajednica
demokracija i svatko tko radi u strukturama ima se
pravo kandidirati na političke pozicije, bilo u
vlastitoj zemlji ili nekim drugim međunarodnim
organizacijama poput UN-a. Moje su kolege bile jako
sretne kad su čuli da ću se kandidirati, podržali me i
rekli mi "go for it!". Oni, ali i mnogi veleposlanici
pri NATO-u ponudili su da bi se, ako treba, rado
uključili u moju kampanju i poručili mi "ideš i
pobijedit ćeš". Zahvalila sam im na tome, ali i rekla
da na izborima odlučuju hrvatski građani, te da se
moram izboriti za podršku svojih ljudi i glas mojih
Grobničana, a onda i svih ostalih u Hrvatskoj.
- Hrvatska vojska je u velikim
problemima. Ne može u potpunosti dobiti čak niti
uvelike srezan proračun, a NATO zbog zadnjih
političkih događaja u Europi i svijetu traži od
članica da uvećaju izdvajanja?
Hrvatska
stalno kaska za neprestanim promjenama koje se
odvijaju u sigurnosnom okruženju. Ne definiramo
prijetnje dovoljno brzo, a one su danas asimetrične i
zahtijevaju neprestanu budnost. Međunarodna i
regionalna suradnja iznimno je bitna, te moramo
shvatiti da se Hrvatska nalazi pred velikim izazovima.
Moramo se zaštititi i sagledati takozvanu južnu
dimenziju. Riječ je o ilegalnim migracijama kojima je
primjerice sada najviše izložena Italija, a to možemo
očekivati i mi u Hrvatskoj te se stoga valja na
vrijeme pripremiti.
Postoji i niz drugih prijetnji sigurnosti
na koje treba adekvatno odgovoriti i prilagoditi njima obrambene kapacitete.
Teško je Hrvatskoj povećavati proračun za obranu, a još teže našim ljudima u
ovoj situaciji objasniti kako sigurnost nema cijene. Ali ono što država može
učiniti, a to je po funkciji i briga predsjednika RH, jest postavljanje
racionalne strategije obrane i nacionalne sigurnosti fokusirane na stvarne
prioritete. Moramo pronaći nišu u konceptu pametne obrane kako bismo mogli
racionalno ulagati u obrambene sustave i pri tome odgovorno trošiti proračunski
novac, pa čak i uštedjeti. Primjerice, kada su Hrvatsku pogodile poplave, a NATO
reagira i u slučaju prirodnih katastrofa, zvala sam hrvatsku delegaciju pri
NATO-u i rekla im da im na raspolaganju stoji pomoć. Odgovorili su mi kako je
Zagreb rekao da ne treba. To nije dobra i racionalna politika.
- Po čemu bi se kao predsjednica
razlikovali od aktualnog predsjednika Ive Josipovića?
Po svemu! Funkcija predsjednice ne
privlači me zbog crvenih tepiha. Taj je posao ogromna
odgovornost, a ja ću ga jednostavno bolje raditi od
sadašnjeg predsjednika. Radit ću ga sa svim svojim
znanjem i iskustvom, ali i sa srcem i domoljubljem i
stalnom mišlju da sam tu radi ljudi, radi njihova
blagostanja, a ne da bih sebi čuvala rejting,
popularnost i osvojila drugi mandat. U tom poslu držat
ću se mjesta koja mi određuje Ustav RH, ali ću svojim
djelovanjem, političkim utjecajem i primjerom
neprestance i dosljedno ukazivati na ono što ne valja
u državi te neću ignorirati probleme. U tome ću ići do
mjere dokle god mogu ići, nuditi kreativna rješenja,
utvrditi zajedničke strateške ciljeve, miriti ljude i
ne dopustiti da se naše društvo još više fragmentira,
da se stvaraju umjetne manjine. Držim da svi hrvatski
građani imaju isti temeljni interes, premda se
politički razlikuju. Moj posao bit će potenciranje tog
zajedničkog interesa i vjerujem da će hrvatski građani
to prepoznati. Mogu vam već sada obećati - ako i
osobno ne budem zadovoljna kako radim taj posao, neću
se niti kandidirati za drugi mandat.
- Kako teku pripreme za kampanju?
Moram kazati da se vrlo intenzivno
pripremam te da svaki slobodni trenutak koristim
najproduktivnije što mogu. Ne biste vjerovali koliko
mi se ljudi javlja iz cijele Hrvatske te iz našeg
iseljeništva diljem svijeta i nudi pomoć i potporu u
kampanji. Veseli me taj polet koji se javlja među
ljudima, kao i potpora prijatelja koji su stajali uz
mene i u najtežim trenucima. Željela bih iskoristiti
ovu prigodu i zahvaliti im svima. Isto tako,
intenzivno radim sa strankom i vrlo sam pozitivno
iznenađena potencijalima i uhodanim strukturama. Kao
netko tko tri godine vodi Upravu za javnu diplomaciju,
vjerujte mi da imam visoke standarde... Naravno,
kampanja još nije počela, puno je posla pred nama, te
ćemo program i tim objaviti kad za to dođe vrijeme.
Autor: Davor
Ivanković, Večernji list
![](images/kolinda-grabar_kitarovic_intervju_000.jpg)
BRAVO GOSPOĐO GRABAR-KITAROVIĆ,
svaka riječ Vam je na mjestu! Vi nam
vraćate nadu da će Hrvatska konačno postati prava moderna kršćansko-demokratska
zemlja.
|