Kao admiral koji je vodio obavještajnu službu tijekom
Domovinskoga rata to mogu okvalificirati kao svjesnu
suradnju s diplomatskim predstavnikom države protiv koje
radiš, odnosno radiš na tužbi za genocid. To nije ništa
drugo nego obavještajna suradnja s glavnim protivnikom.
Usporedbe radi, recimo da se
predsjednik SAD-a Barack Obama, prije nego će postati
kandidat Demokratske stranke, sastaje s ruskim
veleposlanikom u Washingtonu i daje mu povjerljive
informacije, koje onda logikom službe završavaju u
FSB-u, nasljedniku KGB-a, krovnoj organizaciji koja je
služila kao sigurnosna agencija, tajna policija i
obavještajna agencija od 1954. do 1991. Naravno, tako
nešto je nezamislivo. Još manje je, međutim, zamislivo
kad iziđe u javnost iz usta srbijanskoga veleposlanika
da Ivo Josipović može biti kandidat za drugi mandat za
predsjednika Republike Hrvatske.
Takva situacija, inače nezamisliva u
demokratskim zemljama, u Hrvatskoj je moguća, jer je
od 2000. Hrvatska postala zemlja mogućih nemogućnosti.
Loša povijest se samo u Hrvatskoj ponavlja, jer je, u
razgovoru za beogradski NIN početkom devedesetih, šef
KOS-a Aleksandar Vasiljević izjavio: 'Mnogo smo upravo
od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica,
naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao
hadezeovski insajder i informator. Mnogo su nam
koristile tih dana informacije i podatci koje sam
dobivao od Mesića'.
U slučaju aktualnoga predsjednika Ive
Josipovića jedina bi ispravna i moralna odluka bila da
dade neopozivu ostavku na dužnost predsjednika i
bezuvjetno odustane od kandidature za drugi mandat.
Nažalost, na takvu jednu činjenicu, koju je iznio
srpski veleposlanik, nema reakcije, a trebalo bi je
biti, poglavito od HDZ-a, budući da ima kandidata za
predsjednicu države. To oglušivanje vrha HDZ-a može se
protumačiti da im nije odveć stalo da njihova
kandidatkinja pobjedi na predsjedničkim izborima.
Stoga se može s pravom postaviti i pitanje: pušu li
oni u isti rog?
Čitava bi ta afera trebala biti
predmetom Saborskoga odbora za unutarnju politiku i
nacionalnu sigurnost. Tim više što je tim činom
ugrožena sigurnost hrvatske države. Prije svega, iz
razloga što nitko ne može jamčiti da aktualni
predsjednik ne će u eventualnom drugom mandatu biti
predmetom mogućih ucjena, ne samo od strane srbijanske
politike, nego i obavještajnih službi zemalja koje
nisu sklone hrvatskoj državi, kao na primjer Velika
Britanija.
Nadalje što je ovdje bitno istaći jest to da je cjelokupni
mandat Ive Josipovića bio u funkciji srpske politike. Podsjetio bih na njegov
susret sa srbijanskim predsjednikom Tadićem u Vukovaru, kada su im vukovarske
majke okrenule leđa, zatim na veliku ljubav s Miloradom Dodikom. Svojim posjetom
Republici Srpskoj na početku svojega mandata Josipović gotovo da nije doprinio
povratku izbjeglih Hrvata, ali je zato dao legitimitet tvorevini koja je nastala
na genocidu. Svojom izjavom u izraelskom Knessetu o ustaškoj zmiji samo je
potvrdio ono što je drago čuti velikosrpskim ušima, da je samostalna država
Hrvatska članica UN-a, NATO-a i EU ideološki slijednik NDH.
Budući da su u Hrvatskoj ključni
mediji, a prije svega HTV, pod izravnim nadzorom Ive
Josipovića, nije začuđujuće što se njegova 'suradnja'
sa srbijanskim veleposlanikom uopće ne otvara i ne
tematizira. Smiješno je gledati ankete koje se iz
mjeseca u mjesec fabriciraju u svrhu dizanja u
javnosti popularnosti aktualnoga predsjednika. Poruka
svih tih anketa je jedna: Josipović će ostvariti svoj
drugi mandat, ako ne u prvom, sasvim sigurno u drugom
krugu. A to znači da će nastupati i dalje još žešće na
valovima prosrpske politike.
Iz zapisa srbijanskoga veleposlanika
može se zaključiti da oni imaju još materijala o
Josipoviću, pa mu šalju poruku, i ne samo njemu, nego
i hrvatskoj javnosti, da iako je Srbija izgubila rat -
Hrvatsku ipak kontroliraju.
Zaključno treba reći da je ova afera s
kojom se suočila Hrvatska jedinstven slučaj u
povijesti. To je afera svih afera. Jer je Ivo
Josipović, sveučilišni profesor, zastupnik Hrvatskoga
sabora i još k tome član državnoga tima za izradbu
tužbe za genocid, postao predsjednik države unatoč
tome što je dostavljao povjerljive dokumente
veleposlaniku države protiv koje je Hrvatska digla
tužbu pred Međunarodnim sudom pravde. Možda bi se
čitav ovaj slučaj moglo usporediti s aferom pomoćnika
njemačkoga kancelara Guentera Guillaumea koji je 1973.
otkriven kao špijun NjDR, zbog čega je Willy Brandt
1974. podnio ostavku. Slučaj Ive Josipovića je
kudikamo teži jer tamo je bila riječ o kancelarovu
tajniku, a ovdje je riječ o čovjeku koji je postao
predsjednik Hrvatske i bezobzirno se kani kandidirati
za drugi mandat.
Autor: admiral Davor Domazet Lošo,
Hrvatski tjednik |