S obzirom na tradicionalnu hrvatsku popustljivost, zaborav i nemogućnost političkih elita da se okrenu od Beograda, na državnoj razini, Hrvatska će se, umjesto Europskoj uniji, sve više približavati svojoj prošlostoljetnoj sudbini, u kojoj bi na kraju mogla postati žrtvom različitih srpskih i srbijanskih ucjena

Verbalistički napadaj predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića na aktualnoga vođu srpske manjine u Hrvatskoj Milorada Pupovca i njegov donedavno neupitni autoritet te samodržački položaj, ali i Pupovčev odgovor dojučerašnjem političkom partneru te prijatelju sa zajedničkih srbovanja po Lici, plasirani su u javnost kao međusobni obračun dvojice svjetonazorno bliskih osobnosti, koje tek dijeli način stjecanja osobnih bogatstava. U obračunu je djelomično rabljena i oštrija politička retorika pa je Josipović na Pupovčeve optužbe da razbija srpske manjinske institucije, uzvratio čuđenjem na tezu manjinskoga šefa o postojanju nekakve srpske Hrvatske, kojoj je na čelu Pupovac i one kojoj je predsjednik on, Ivo Josipović. Nu pozadina sukoba, bez obzira na verbalne vratolomije, ipak je sasvim druge naravi.

Kao što se moglo i očekivati, u obranu Milorada Pupovca ustale su odmah udruge i stranke koje se poprilično dobro goje novcima iz hrvatskoga državnog proračuna, a čiju raspodjelu, kao neupitni politički šef srpske manjine nadzire Milorad Pupovac. Za razliku od njih, Josipovićevu operaciju poduprle su ekstremnije nacionalističke organizacije - tzv. srpske izbjegličke udruge iz Srbije, Srpska pravoslavna crkva te skupina radikalnih srpskih političara iz Hrvatske, među kojima i stanoviti Svetozar Livada, a koje su tijekom rata uglavnom djelatno ili bar idejno podupirale srpsku agresiju i razaranje Hrvatske.

U ovom međusobnu srpskom razvrstavanju nije teško raspoznati dvije različite srpske političke strategije - jednu koju je još donedavno predstavljao bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, a čija je politika imala bezrezervni oslonac u tzv. Srpskom narodnom vijeću i njegovu neformalnom šefu Miloradu Pupovcu te drugu, na čelu sa sadašnjim srbijanskim predsjednikom i četničkim vojvodom Tomislavom Nikolićem, a kojega uglavnom i podupiru organizacije koje su u sukobu Josipović - Pupovac, listom stale na stranu predsjednika Republike Hrvatske.

U svojim bitnim političkim ciljevima ove su dvije srbijanske strategije potpuno istovjetne, nu razlikuju se ipak u političkoj taktici ostvarivanja svojih ciljeva. Kako je pak Milorad Pupovac, zbog drugovanja s poraženim Tadićem, bio nepoželjan na Nikolićevu predsjedničkom ustoličenju, uloga je vođe radikalnije srpske politike u Hrvatskoj pripala bivšem pripadniku srpske okupacijske uprave u Hrvatskoj Veljku Džakuli, koji je Pupovčevu odbojnost prema "Oluji" i oslobođenju okupiranih hrvatskih područja iskoristio, pojavivši se na obilježavanju Dana zahvalnosti u Kninu.

Promoviranje Džakule u novoga vođu srpske manjine s razlogom je potaknulo oštru Pupovčevu reakciju, ali i razotkrilo politiku predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji, unatoč poznatoj Nikolićevoj politici prema susjednim narodima, nastavlja svoju politiku približavanja Hrvatske Beogradu, jednako onako kako je to radio i u mandatu Borisa Tadića. Samo što mu za taj pothvat sada treba Nikolićev čovjek u Hrvatskoj. Džakula je između ostaloga i Nikolićev odabir. Uostalom, nije li on kao takav i bio predstavljen na predsjedničkoj inauguraciji u Beogradu? Na lokalnoj razini forsiranje Džakule za srpskoga manjinskog poglavicu dodatno će isprazniti hrvatski državni proračun, jer bi država, uz sadašnje izdatke Srpskom narodnom vijeću, morala pojačati izdvajanja i za mnogobrojne Džakuline pothvate, koje će ovaj u približavanju Nikolića Josipoviću ispostavljati, naravno hrvatskoj državi.

S obzirom na tradicionalnu hrvatsku popustljivost, zaborav i nemogućnost političkih elita da se okrenu od Beograda, na državnoj razini, Hrvatska će se, umjesto Europskoj uniji, sve više približavati svojoj prošlostoljetnoj sudbini, u kojoj bi na kraju mogla postati žrtvom različitih srpskih i srbijanskih ucjena. Ivo Josipović je po svom svjetonazoru blizak Miloradu Pupovcu. Uostalom, veže ih i zajedničko političko nasljeđe jugoslavenskoga komunizma, a predsjednik Republike Hrvatske, uza svu svoju naobrazbu i darovitost ipak je do sad odrađivao taktičke poslove unutar političke strategije, koju su drugi osmišljavali pa je teško zamisliti da je sam isplanirao micanje Pupovca i na njegovo mjesto dovođenje Džakule.

U ovom slučaju, očito je posao opet odradio jedan od najutjecajnijih Srba na svijetu - Dejan Jović, koji sa svojih već poznatih "regionskih" stajališta vjerojatno prosuđuje kako bi se duljim izostankom političke komunikacije i suradnje Josipovića s Nikolićem, Republika Hrvatska izdvojila iz sadašnje balkanske regije i Srbiju ostavila njezinu nacionalnom okviru, s čime se naravno nikako ne mogu pomiriti ni velikosrbi ni tzv. jugoslaveni.

Nevolja je hrvatske politike što ne će ili ne želi vidjeti sve snažniju realizaciju novoga srpskog Memoranduma na području bivše Jugoslavije. Analitičar Međunarodne krizne skupine (ICG) za Balkan Srećko Latal već nagovješćuje kako je logično da Republika Srpska u budućnosti razmišlja o tomu hoće li ostati u neefikasnoj državi BiH ili će se braniti novim ustrojstvom koje tek treba formirati? Koliko je projekt srpske učinkovitosti poodmakao svjedoči i podatak da će na primjer dionicu autoceste Banja Luka - Doboj, od Prnjavora do Doboja financirati Europska banka za obnovu i razvoj u iznosu od 150 miliona eura.

Piše: Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, 24. kolovoza 2012.