Nama je, inače, drago da se Hrvatski list predsjedniku -
ne sviđa. Svoju vjerodostojnost ne gradimo na
"presumpciji" sviđanja bilo kojem političaru, pa ni Ivi
Josipoviću. Bilo bi porazno za nas, porazno je za bilo
koji medij u slobodnom društvu da svou uređivačku
politiku prilagođava bilo kojem moćnom pojedincu ili
stranci u politici.
To što je
hrvatsko novinarstvo drukčije te je u gotovo 90
postotnom dijelu u funkciji ancille regime,
druga je stvar i svjedoči o stupnju neslobode u kojemu
živi ne samo novinarstvo nego i društvo u cjelini.
Pomalo je bizarna činjenica da se vodeći hrvatski
političari danas iščuđavaju nad činjenicom, i nikako
ne mogu doći k sebi, da postoje pojedini mediji koji
se ne uklapaju u odavno stvorenu opću činjenicu
medijske okupacije Hrvatske. Mediji su u najvećem
broju slučajeva u stranom vlasništvu, postali su to
istodobno kad i banke, krupne kompanije, a to su
stupovi društva koje svaka ozbiljna država ne prodaje
ni za sve zlato svijeta.
U Hrvatskoj postoje tek rijetke oaze novinarske
slobode. One su, na žalost, iznimka umjesto da su
pravilo. Hrvatski predsjednik, ako je uistinu
hrvatski, trebao bi se zabrinuti nad činjenicom što
nema više takvih oaza, umjesto što mu smeta
samostalnost i sloboda Hrvatskog lista. Premda izravno
ne zvuči kao prijetnja, Josipovićeva izjava implicite
u sebi sadžava takvu poruku jer kad se netko tko je
najmoćniji u državi, zaštićen snagom institucije
predsjednika, izjašnjava na negativan način o nekomu
tko nema nikakvu institucionalnu moć, onda to
izjašnjavanje može biti i poziv na obračun s nama.
Povod ovom "sukobu" bila je naša naslovnica 387.
Broja na kojoj smo uz veliku fotorafiju predsjednika
Josipovića objavili naslov "Komunistička ZMIJA
oslabljena je 91. - ali još gmiže". Bila je to naša
refleksna reakcija na Josipovićevu izjavu u izraelskom
Knessetu da je "ustaška zmija oslabljena, ali još
gmiže". Imali smo potpuno pravo na tu ironičnu
inverziju njegove sumanute izjave ne zbog našega prava
na slobudu mišljenja i izražavanja, nego i zbog
moralne i profesionalne obveze da tu izjavu prikažemu
onako kako jedino zaslužuje - kao nesvakidašnju
glupost i laž. Jer nitko danas u Hrvatskoj ne može
dokazati postojanje bilo kakvih ustaše, bilo kakve
ustaške zmije koja gmiže, ali se s obiljem
argumentacije može dokazati da komunisti postoje i da
komunistička zmija gmiže, u čemu je nemala
participacija i samoga predsjednika Josipovića.
Josipović, dakle, izmišlja i vrijeđa vlastiti narod,
vraća kotač povijesti unatrag i mlađe naraštaje,
željne mira, posla i budućnosti u RH, on poziva u
ideološke ratove njihovih pradjedova. To je strašno
premda, s obzirom i na neke prijašnje poteze Ive
Josipovića, ne iznenađuje. Uostalom, i nekoliko dana
poslije svega Josipović izjavljuje kako u Hrvatskoj
ima onih koji broje samo nestale u Domovinskom ratu na
hrvatskoj strani, njih oko 900, a ne broje nestale
hrvatske građane srpske nacionalnosti.
On prvo ne zna
da osobe koje se vode nestalima na strani srpskih
agresora nisu hrvatski državljani, jer su to odbili
biti 1991. godine kad su proglasili svoju državu i
krenuli u oružanu agresiju protiv RH, a, drugo, uopće
ne zna kako su ti građani nestali i stradali, u
funkciji agresije ili kao civili.
Kako god bilo, Josipović je jedini
predsjednik neke države koji broji poginule i nestale
na agresorskoj strani te traga za njima. On uporno
svojom politikom potiče osjećaje kompleksa, kajanja i
stida kod hrvatskoga naroda, premda je taj narod bio
žrtva agresije i pretrpio golema stradanja, a s druge
strane potiče osjećaj nedužnosti i potpune
rehabilitacije kod onih koji su izvršili agresiju i
stradanje, te onda sve umata u fraze o potrebi
pomirenja. Nitko tko ima savjesti i odgovornosti nema
ništa protiv pomirenja sa svima, pa i s agresorima,
ali kad se to pomirenje zasniva na lažima i nepravdi,
dakle na kategorijama koje forsira Ivo Josipović, onda
to nije nikakvo pomirenje, nego sijanje sjemena novoga
zla i sukoba.
O
predsjedniku Ivi Josipoviću Hrvatski list je zaista
dosta pisao, što je svima logično s obzirom da se radi
o predsjedniku, ali je daleko od istine njegova
tvrdnja da ga "pljujemo u oko" iz broja u broj.
Štoviše, ravnopravaj je s ostalim vlastodršcima i svih
ovih godina nije bio nimalo "povlašten" u odnosu na
Stjepana Mesića, Ivu Sanadera, Jadranku Kosor...
Svi su oni također
dolazili do zaključka da im Hrvatski list "pljuje u oko". Priznajemo da smo u
nekim tekstovima o Josipoviću prije par godina bili ponešto neprecizni, ali to
nismo učinili namjerno pa smo se za te nepreciznosti ispričali. U svemu ostalom
o Josipovuću nastupamo s pozicija argumentum ad rem, a ne
argumentum ad hominem. Ne slažući se s nekim bitnim elementima njegove
politike, što je posve razvidno i legitimno, izlažemo ju kritici, ali smo
spremni uvijek uvrstiti i njegova mišljenja. Kad smo mu ponudili prije par
godina opsežni intervju s dvadesetak pitanja, odbio je obrazlažući tvrdnjom da
smo objavili neke laži o njemu.
Nama se čini da su mu
zasmetala neka pitanja. Naime, kako on rado govori o ustašama i izdajniku Anti
Paveliću koji je prodao hrvatske teritorije fašističkoj Italiji, mi smo ga
pitali, tko je prodao dijelove Hrvatske Srbiji, BiH i Crnoj Gori nakon Drugog
svjetskog rata i nije li po istom načelu i J.B. Tito izdajnik. Na to posve
utemeljeno pitanje i Josipović i svi današnji apologeti jugoslavenskog zločinca
izbjegavaju dati bilo kakav odgovor pokazujući svoje poslovično pljuvanje po
povijesnim činjenicama.
Prvi smo u Hrvatskoj javno prepoznali licemjerstvo Ive Josipovića te upozorili
čitatelje i javnost da se iza paravana "pristojnog i obrazovanog klavirista"
skrivaju neke sasvim prozaične, klasične ljudske slabosti što se vidjelo ne samo
kroz favorizirano izvlačenje vlastite ušteđevine iz štedionica nad kojom je
proglašen stečaj, nego i u suradnji Hrvatskog društva skladatelja sa ZAMP-om i
tvrtkom njegova prijatelja Marka Vokojevića kojemu je u samo tri godine, dok je
Josipović bio član HDS-a, te entuzijastično progurao zakon, omogućio više od sto
milijuna kuna prihoda. Dokumente o tome nismo tada imali, a ovih dana ih je
objavljivao internetski portal Indeks koji je uvjerljivo demantirao najnovije
Josipovićeve lažne demantije te pokazao da smo i mi prije nekoliko godina bili u
pravu.
Uglavnom, prava slika Ive Josipovića nije ona koja se producira u hrvatskoj
javnosti. Ne samo da je i on čovjek od krvi i mesa, nego se radi i o ozbiljnim
zastranjenjima neprispodobivima dužnosti predsjednika RH, koliko god to bilo
nespoznatljivo površnim ili apologetskim umovima. Nama je drago da možemo
razbijati tu idealiziranu umjetnu sliku o Ivi Josipoviću i "pljuvati mu u oko",
a kad bi prestol lagati i počeo odgovarati na neugodna pitanja, onda možda ne bi
ni dobio konjuktivitis.
Ivica Marijačić
Hrvatski list, 08.03.2012. |