|
U povijesti hrvatske književnosti nema uspješnijeg pisca od Mira Gavrana
Ako je mjeriti po svjetskim odjecima, vjerojatno u cijeloj povijesti hrvatske književnosti nema uspješnijeg pisca od Mira Gavrana. Djela su mu prevedena na četrdeset jezika, knjige su mu imale preko dvjesto izdanja u zemlji i u inozemstvu, po njegovim je dramama izvedeno više od tristo pedeset premijera od Europe do Sjeverne i Južne Amerike i Australije, posvećeni su mu kazališni festivali u Trnavi, Krakovu i u Pragu, član je Ruske akademije književnosti... Teško bi bilo sve nabrojati. Unatoč svemu, dugo je prešućivan u središnjim medijima, sve dok se za njega nije pročulo širom svijeta, sve dok uspjeh nije postao tako velik da ga se više ne može prešućivati. |
U čemu je tajna? Gavran na jednostavan, duhovit i uvjerljiv način piše o običnim sudbinama, o emocijama i dilemama poznatih i nepoznatih ljudi, stvarnih i izmišljenih likova, u kojima se može prepoznati i koje može prepoznati svaki čovjek na planetu.
Ovaj Slavonac posuških korijena (tamo odakle je i čuveni fra Grga Martić) ostavlja dojam skromnog i razumnog čovjeka. U razgovoru s Ivicom Marijačićem, urednikom Hrvatskog tjednika, kaže kako se kloni politike, ali ne može prešutjeti da mu je vjera važan oslonac u životu, da ga Bleiburg asocira na ubijanje djece i nedužnih, da je Istanbulska konvencija podvala, da Hrvatsku doživljava kao proširenu obitelj i da je ona iznimno uspješan projekt (jer, „što bi Škoti, Katalonci, Baski i Kurdi dali da imaju svoju državu“), da su i partizanska i ustaška revolucija značile gušenje građanskih sloboda.
No, u Gavranovim tekstovima nema izravnog političkog stava, on se tek naslućuje, on ga ne nameće drugima, kako u romanima i dramama, tako ni u javnim nastupima. Rekao je o politici u spomenutom intervjuu samo to i toliko zato što su ga to pitali. O svojim kolegama ne želi govoriti, tek će primijetiti kako su „preživjela samo ona djela koja nisu bila jeftino politiziranje, nego su na kompleksan i umjetnički uvjerljiv način donosila prikaz sveukupne ljudske egzistencije“.
Gavran je po svemu jedinstvna pojava, toliko različit od drugih, toliko različit baš od jedne organizirane koterije koja zadnjih desetljeća dominira medijima, a koju čine lažni disidenti, visoko ideologizirani pisci protiv fantomskog fašizma, koji se s neskrivenom mržnjom obrušavaju na svakoga tko ne misli kao oni, pisci, književnici i istovremno kritičari koji hvale sami sebe ili se hvale međusobno, koje malo tko čita, koji budu tu i tamo prihvaćeni od pojedinaca i skupina u bližem i daljem susjedstvu istog ideološkog naboja, čije predrasude i animozitete potvrđuju i kojima povlađuju.
Josip Jović, Slobodna Dalmacija
|
