Jedna je izjava Ladislava Ilčića, predsjednika Hrasta i novoizabranog zastupnika, izazvala nevjerojatno brojne i oštre reakcije određenih političkih i medijskih krugova kao i pisaca po tzv. društvenim mrežama.

Nesretni se akademski svirač na violini spotaknuo o izbjegličku krizu, u povodu koje je, otprilike, kazao kako muslimani nisu isti kao Hrvati i drugi europski narodi, već se razlikuju po mentalitetu, običajima, svjetonazoru, religiji. Također se založio i za fizičke prepreke po uzoru na ostale srednjoeuropske države, kako bi se Hrvatska zaštitila od prekomjernog dolaska imigranata. Upozorio je kako bi milijunski dolasci neeuropskog, natalitetno produktivnijeg stanovništva mogli promijeniti etničku i kulturološku strukturu Europe, pa onda i Hrvatske.

U toj istoj izjavio Ilčić je naglasio kako ne smatra muslimane i njihovu djecu manje vrijednima, nego samo drukčijima. Dodatno je objasnio kako nije mislio na muslimane koji žive u Hrvatskoj nego na one koji dolaze iz Afrike i Azije.

Ali, ni to mu nije pomoglo. Svoj bijes nad ovim opservacijama iskazali su, od poznatijih likova, Jadranka Kosor, Bojan Glavašević, Zoran Pusić, Željko Jovanović, Aleksandra Kolarić... Bez sustezanja, Ilčić je manirom dežurnih korektora javnog mišljenja okvalificiran kao ksenofob, klerofašist, čisti fašist i nacist. HTV je uz vijest odmah osudio istup kao skandalozan, dovodeći pred kamere samo one koji će to potvrditi, ali ne i one druge.

Zapanjuje, naravno, ta lakoća etiketiranja, a da se nitko nije potrudio upustiti se u smirenu raspravu o tome što to u gornjim izjavama novopečenog zastupnika nije u redu, ili što to u njima nije točno. To da se kršćani i muslimani, odnosno europske demokracije i sustavi kakve poznajemo u arapskim zemljama, bitno razlikuju po svojim pogledima na život, na religiju, na odnos duhovnog i svjetovnog, vjerskog i državnog itd. notorna je činjenica, koju je lakše dokazivati nego osporavati. Ako smo svi isti, čemu onda puste priča o multikulturalizmu i integraciji, ili o razlikama koje nas obogaćuju?

Projekcija o promjenama europske uljudbe kakvu poznajemo možda će se pokazati pogrešnom, ali nije nipošto neutemeljena. I u tome Ilčić nije uopće usamljen. Primjerice, slične stavove u intervju istoj onoj televiziji koja je tako osudila Ilčića, iznio je Pascal Bruckner i to bez ikakvih ograda i reakcija. Ali ono što je dozvoljeno Francuzu nije Hrvatu.

Svako vrijeme ima svoje dogme i svoje dogmatike. Religiozne dogme ustupile su mjesto komunističkima, a ove opet liberalnima. Svatko tko se ogriješi o dogme riskira inkviziciju u različitim oblicima. Nekada lomače, kasnije Gulazi, danas medijski linč. I što ih stvarnost više demantirao dogmatici su sve nemilosrdniji. Dogme su redovito u funkciji realnih interesa, ali imaju i svoje brojne pomodarske tumače i sljedbenike.

Reakcije na istup Ladislava Ilčića nisu bez veze ni s aktualnim nervoznim prepirkama oko sastava buduće Vlade. Ta on je ipak član Domoljubne koalicije: zato je i Karamarku postavljeno ultimativno pitanje: što on o toj njegovoj izjavi misli. I još, ono čega se Ilčić boji (promjena etničke strukture), njegovi kritičari priželjkuju.

Josip Jović, Slobodna Dalmacija

www.hkz-kkv.ch