Zbog navodnoga ugrožavanja nacionalne sigurnosti nedavno je predsjednik države Ivo Josipović najavio sazivanje sjednice Vijeća nacionalne sigurnosti, na kojoj bi se trebalo raspravljati o neprevedenim provjerama pojedinih ljudi pri zapošljavanju u hrvatske sigurnosne službe. Ne bi to bio loš postupak kad se ne bi radilo o "dobro odglumljenoj", odnosno simuliranoj zabrinutosti za nacionalnu sigurnost hrvatske države. Naime, licemjerje oko predsjedničke brige za pitanja nacionalne sigurnosti jednostavno otkriva pojava Dejana Jovića koji se, i kad govori u vlastito ime, predstavlja kao Josipovićev glavni analitičar.

Posebnost Jovićeva položaja, sve i da nije svojevrsni britanski specijalac na Pantovčaku, dovodi Josipovića u vrlo nezgodan položaj, koji u ovako podređenom odnosu ne može predstavljati čak ni vlastito izborno tijelo, a kamoli hrvatsku državu sa svim njezinim nacionalnim interesima. Josipović zapravo tek zakonski figurira kao predsjednik države, dok istodobno u stvarnosti provodi Jovićevu politiku.

A kakva je ta Jovićeva politika nedavno je javnost upozorio sam Dejan Jović svojim gotovo drskim pozivom Europskoj uniji da u članstvo što prije primi države t. zv. zapadnog Balkana - Srbiju, BIH, Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju. Ako to pak ne učini, Jović je Bruxellesu zaprijetio "ciprizacijom" balkanskih zemalja, koja bi mogla destabilizirati šire područje jugoistočne Europe.

Tko je zapravo Dejan Jović da može na tako jasan i transaprentan način artikulirati prijetnju Europskoj uniji, ako slučajno ne prihvati njegovu inicijativu? Naime, kad Jović ne bi bio glasnogovornik određene balkanske politike njegovi javni pozivi ne bi imali gotovo nikakvo političko značenje. Položaj glavnoga predsjedničkog analitičara omogućuje mu da sukreira hrvatsku vanjsku politiku, dok istodobno hrvatsku javnost zasipa političkim stajalištima koja odgovaraju britanskim balkanskim probitcima.

Britanija naravno s punim pravom ostvaruje svoje nacionalne probitke, no s ovakvim predsjednikovim analitičarom upitno je koliko su ti probitci sukladni hrvatskim nacionalnim interesima, koje bi trebao zastupali i promovirati predsjednik hrvatske države. S druge pak strane, upitno je i koliko je oportuno hrvatskoj državnoj politici zastupali britanske probitke dok se istodobno politika Londona toliko protivi europskoj politici sadržanoj u nedavnoj ciničnoj poruci francuskoga ministra vanjskih poslova Laurenta Fabiusa, koji je britanskom premijeru Cameronu poručio kako Britanija neće više biti "velika" izađe li iz Europske unije.

Dakle, već u svojedobnom zaokretu kukuriku politike prema Londonu mogli bi se, osim političkih, tražiti i gospodarski neuspjesi sadašnje vlade. Na Jovićev pomalo nediplomatski istup reagirao je negativno i otac projekta "jugosfere'' britanski analitičar Tim Judah, što bi moglo značiti da je predsjednikov glavni analitičar, obukavši britansko političko ruho, ovaj put javno istupio kao jedan od najmoćnijih Srba u svijetu. Naime, neizravni prigovori bruxelleskoj administraciji kako je u svoje članstvo primila države poput Hrvatske, Rumunjske i Bugarske, koje su po Joviću samo "dobro odglumile", odnosno simulirale transformaciju, te da EU zato treba što prije primiti Srbiju i druge balkanske države, nije samo lobiranje za olakšanu propusnicu Srbiji, nego i prigovor za očitu nesposobnost europske administracije koja, kako smatra Jović, ne može razlikovati sustav europskih vrijednosti i vladavine prava od licemjernih hrvatskih, rumunjskih i bugarskih podmetanja.

Svojim tekstom Jović pita EU: zašto, kad je već primila te tri "prevarantske" države, ne bi u svoje okrilje pnmila i jednu Srbiju s njezinim balkanskim susjedima. Olakšavanjem kriterija za ulazak u EU, što ih predlaže Josipovićev glavni analitičar, ne bi bio samo narušen sustav europskih vrijednosti, nego bi se kroz mala vrata počeo realizirati projekt iz nekadašnjega Micićeva manifesta o balkanizacije Europe, koji nije nepoznat predsjedniku Josipoviću, posebice nakon prijateljskih druženja s nekadašnjim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem.

Taj nakazni barbarizam još se uvijek na političkoj razini manifestira u obliku zapadnobalkanskih integracija, a sadašnja postava hrvatskih političara kao da je, nažalost, postala njegovim glasnogovornikom. On se očituje u politici ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja lobira za popuste prema BIH, unatoč tomu što ta država nije u stanju rješiti pitanje jednakopravnosti jednoga od svojih konstitutivnih naroda, kao ni pitanje jednakopravnusti svojih nacionalnih manjina. U Jovićev projekt "ciprizacije" zapadnoga Balkana, kojim prijeti EU, što nije ništa drugo do li eufemistički naziv srpski Memorandum 2., savršeno se uklapa i sustavno podizanje tenzija u Hrvatskom Podunavlju, koje bi projektom sadašnje vlade, nakon poćiriličenja trebalo postati jedno od budućih srpskih "ciprišta".

Sličnu poruku hrvatskoj javnosti uputio je prigodom obilježavanja 23. obljetnice pogibije hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića i predsjednik države Ivo Josipović preko svoga izaslanika na Plitvicama. Naime, u tom govoru nije bilo riječ o srpskoj agresiji na Hrvatsku nego o sukobu "krajinskih" terorista s policijom. Tako je preko predsjedničkoga slova odgovornost za agresiju na Hrvatsku prebačena sa Srbije na nepostojeću "krajinu", koja bi u slučaju oživotvorenja postalo još jedno ciprište u Hrvatskoj. Na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost imalo bi se štošta raspraviti, pa i pitanje nacionalne sigurnosti, koju svojom politikom dovodi u pitanje sam predsjednik države.

Mate Kovačević, Hrvatsko slovo

04.04.2014.