NE POSTOJE STRUČNJACI KOJI ĆE MU DATI PROLAZNU OCJENU

Pravopis koji je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje iznjedrio pod ravnalom Željka Jozića i uz gromoglasno odobravanje Željka Jovanovića, tek politika može učiniti službenim jer ne vjerujem da postoje stručnjaci koji bi mu dali prolaznu ocjenu.

Prijedlog pravopisa koji je pred nama, a riječ je o "radnoj inačici", nastao je doista pod dvojbenim okolnostima i praćen neistinama. Ukinuto je Vijeće za normu (koje je donijelo odluke o pravopisnim načelima), dokumentacija Vijeća iz javnosti nestala je, ministru i ravnatelju puna usta "da nemamo pravopis", da je "u upotrebi pet pravopisa", da je prijeko potreban "jedinstveni pravopis".

Ministrov naum da se jednom za svagda obračuna s Hrvatskim pravopisom, najavljen već početkom njegova madata, izbor novoga Institutova ravnatelja i nagla užurbanost u Institutu uz visoku tajnost izradbe pravopisa - nije baš teško povezati, a ministar se potrudio dati nam do znanja da sprega postoji izjavljujući da se novi udžbenici pišu novim pravopisom. Javnost zna da teče pravopisna rasprava, ali ministar već zna da će ta rasprava završiti pravopisnim prijedlogom zbog kojega će trebati mijenjati udžbenike.

Što se javne rasprave tiče, posrijedi je postupak koji se najblaže može nazvati nepristojnim - naime, svrstati na istu razinu političara, novinara, čistača, trgovca, brucoša matematike, apsolventa filozofije, fakultetskog profesora ili akademika, pa od svih njih očekivati da ravnopravno sudjeluju u raspravi i to tako da stanu u red na kiosku za Večernjak da bi došli do svog primjeraka pravopisa (ili spremno čekaju 15. travnja da bi jurišali na mrežnu stranicu Instituta), a onda da poslušno pošalju na narečenu adresu svoje mišljenje - pa što je mnogo, mnogo je!

Red ipak postoji. Trebalo je izraditi konkretna pravopisna načela (a ne onaj niz ispraznica s mrežne Institutove stranice), poslati ih na ocjenu institucijama koje su stručne i pozvane o pravopisu odlučivati pa onda pravopis slati u ministarstvo na odobravanje. Ovaj je put bilo obratno. Uz to, odobreni pravopisi postoje, napisani su prema načelima ukinutog Vijeća. U nizu doista mutnih događaja, valja spomenuti još jedan - Agencija za znanost i visoko obrazovanje dopustila je prije nekoliko tjedana upotrebu Matičina pravopisa u školama. Uz Hrvatski pravopis s ministarskim dopuštenjem za upotrebu, u škole je otišao pravopis bez toga dopuštenja. Čini se da Hrvatski pravopis treba izgurati s pravopisnoga poprišta pod svaku cijenu, a razlog može biti samo politički. Naime, priča o "jedinstvenom pravopisu" jednostavno nije istinita.

Inačica za javnu raspravu jedinstvena je samo po tome što su u njoj rješenja iz svih pravopisa, ima tu i Hrvatskoga pravopisa (najmanje), Anić-Silićeva i Matičina (najviše). Ako je rješenje iz Hrvatskoga pravopisa postavljeno kao pravilo, prema ostalim dvama pravopisima navode se odstupanja; ako je rješenje iz ostalih dvaju pravopisa navedeno kao pravilo, prema Hrvatskom se pravopisu navode odstupanja. Tako nastaju dvostrukosti, ali bez reda usustavljene.

Pravilo je da je neću sastavljeno, ali se dopušta i ne ću. Valja napomenuti da je to nova dvostrukost, do sada ju nismo imali. Je li nam trebala? Čini se da jest, najviše da neću ide u škole, a ne ću je očito mrvica gladnima.

Temeljno je pravilo da se pišu iz pokrivenoga r (strijela/strjelica) ekavski oblici, ali poslije popisa ekavskih oblika u jedinstvenom pravopisu slijedi popis dvostrukosti: bregovi i brjegovi, crepovi i crjepovi, grehovi i grjehovi, kresovi i krjesovi, vresovi i vrjesovi, ždrebovi i ždrjebovi, bezgrešan i bezgrješan, grešan i grješan, grešnica i grješnica, grešnik i grješnik, sprečavati i sprječavati, sprečavanje i sprječavanje, unapređivati i unaprjeđivati, unapređenje i unaprjeđenje. Ovdje je riječ o dvostrukostima koju su nesustavne i teško se pamte. Takve su dvostrukosti u početnim izdanjima Hrvatskoga pravopisa bile nužno zlo i prijelazno razdoblje prema usvajanju jekavskih likova, a sada smo ponovno povučeni na isto stanje.

VRAĆENE SPOJNICE U NAZIVIMA MJESTA

Oblici zadatci, napitci, metci vrlo su dosljedno normirani svi u korist oblika na tc, dc. Tako je i u Hrvatskom pravopisu, pa s te strane nema novih pravopisnoga pravila.

Pisanje tuđica zapanjujuće je. Propisuje se oblik Camusjev (prema Camus), pravilo o pisanju posvojnoga pridjeva oprimjeruje se oblikom celebrity i celebrityjem, ali se zato ne dopušta newjorški, nego je njujorški.

Nove su pravopisne dvostrukosti i anglizirani oblici Mao Zedong, Yasser Arafat, Moshe Katsav, Kim Il-sung, Ban Ki-moon, Bashar al-Assad, Mahmoud Abbas, Muammar al-Gaddafi, Benazir Bhutto, Pervez Musharraf, Yukio Mishima, Akira Kurosawa, Georgios Papandre-ou, Melina Mercouri, Constantinos Gavras, Yoko Ono; Bombay, Mumbai, Fukushima, Hiroshima, Kyoto, Beijing, Pyongyang, Tokyo. Bombay, Mumbai, Fukushima, Hiroshima, Kyoto, Beijing, Pyongyang, Tokyo - nove su pravopisne dvostrukosti.

Primjerice, pišete Tokio ili Tokyo, tokijski. Pišete Peking ili Beijing, pekinški. A što s beijinški? I to postoji u hrvatskom jeziku? Hoćemo li dopustiti i Moscow? Posve nepotrebna anglizacija i posve nepotrebne i nesustavne dvostrukosti.

Vraćena je spojnica u Ivanić-Grad i Adžić-Lokvu, ali je i napomena o uvriježenosti pisanja bez spojnice. Zašto onda uopće predlagati pisanje sa spojnicom? Da bismo mijenjali ploče s natpisima mjesta i službene nazive?

Sastavljeno se traži pisanje prijedložnih izraza navrijeme, nasreću, nažalost, naruku, ubrk, ubeskraj, uglavu, naprimjer (a ne kaže se što znače te riječi, doista, što znači, primjerice - ubrk?), ali odmah i drugačije - može i na primjer i na vrijeme.

Može i boktepitaj, boktevesli i Bog te pitaj, Bog te veseli, ali ne može ubi Bože i da Bog da, nego samo ubibože i dabogda. Pisanje složenih kratica (koje se ovdje zovu pokrate) bezrazložna je dvostrukost: INA-e i INE; HINA-e i Hine. Nije bilo razloga ni da se dvotočje i trotočje zamijeni dvotočkom i trotočkom. Navedena su samo tiskana slova, a pisanih, rukopisnih nema.

VRLO NEMARNO NAPISAN

Pravopis je vrlo nemarno napisan, doista je radna inačica, nedostaju obrojčani paragrafi, mnoga su ponavljanja pa čak i neusuglašenosti, autorska je različitost očita.

Moglo bi se još nabrajati - povratak na dvostrukosti; popis pravopisnih pravila iz različitih pravopisa (najmanje Hrvatskoga pravopisa), a ne pravopisna norma; nesustavnost i nelogičnost mnogih pravila; nepotrebna anglizacija tuđica (Beijing umjesto Peking) i nepotrebna fonetizacija (njujorški umjesto newyorški), nepotrebno narušavanje ustaljenih oblika (Ivanić-Grad umjesto Ivanić Grad; INA-e umjesto Ine), sastavljeno pisanje izvan hrvatske tradicije (nasmrt, ubrk) - nepotrebno, uznemirujuće i daleko, daleko od jedinstvenoga pravopisa.

Norma je izbor, a autori nisu izbarali - poslali su svoje popise i neodlučnosti "narodu" na odlučivanje (onom "narodu" s tržnice kao i onom s katedre). Pa kad u škole krene samo neću i samo pogreška i samo njujorški i samo INA-in i Beijing, kad većina pravila bude nenaučiva jer nema unutrašnje logike i kad se toliko odmaknemo od vlastite pismenosti, od vlastitoga jezika da ga više ne budemo razlikovali od srodnih - bit će "narod" kriv.

I, molim, ne dajte se povući za nos (a tek ne zanos kako bi jedinstveni pravopis htio), još nema pravopisnoga rječnika, a taj je dio pravopisa ogledalo jezika i kaže više i od pravilâ. Bez njega se ne može valjano o pravopisu razgovarati, a kamoli raspravljati.

Ministrica kulture valjda je izrekla najoštriju kritiku i ne znajući da kritizira - pohvalila je što pravopis "predlaže i dopušta". Međutim, pravopis je normativna knjiga koja propisuje i određuje, pravopis koji nije normativan uopće nije pravopis nego je nepis.
I na koncu - svoj sam prilog pravopisnoj raspravi dala još 2005., pišući uz S. Babića i M. Moguša Hrvatski školski pravopis.

Piše: prof.dr. SANDA HAM
Hrvatski tjednik