Konačno slijedi i popis pokopanih na ratnom groblju u
Bjelovaru za vrijeme II. svj. rata, jer je bjelovarsko
groblje, kao i sva ratna groblja širom Republike
Hrvatske prekopano po Službenoj naredbi uništavanja
hrvatskih vojničkih groblja, broj 2.811/45 od 6. srpnja
1945., koju je potpisao tadašnji ministar unutrašnjih
poslova FDH Vicko Krstulović.
Knjiga Jugoslavensko nasilje i
prešućivane žrtve 2. svjetskog rata i poraća s
područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije
ukazuje na početak srpskog terora i zločina u staroj
Jugoslaviji, te pojavu četničkih udruženja na području
BBŽ, koji su slijedom uzroka i posljedica te zbog
cijelokupne istine izuzetno bitni podaci o progonu
Hrvata ali i svih nesrba. Prvi dokument velikosrpske
hegemonije je knjižica Ilije Garašanina "Načertanije"
(hrv. = Nacrt) izdana 1844.g. Taj program tadašnje
nacionalne srpske politike ujedno je prvi politički
program Velike Srbije. Slijedi prijetnja Nikole
Stojanovića u članku "Srbi i Hrvati" 1902. g., kako
Hrvati moraju potpuno nestati, jer je to "evolucijski
neizbježno", a članak sadrži i poznatu poruku "... do
istrage naše ili vaše". Iz beogradskog Srpskog
književnog glasnika članak je odmah i u cijelosti
pretiskan u Zagrebu u glasilu Srbobran, Srpske
samostalne stranke, zbog čega su u Zagrebu izbile
velike demonstracije. Tim povodom 1902. g. prvi puta
javno je nastupio Stjepan Radić s porukom: "Dignimo se
svi kao jedan, ne dajmo posla, zarade, ni zaslužbe, ni
jednome Srbinu! Ne stidimo se toga, oni nas odavno
pljuskaju, a mi smo ih podupirali; sad su digli nož
protiv nas - udarite po toj sramotnoj bratoubilačkoj
ruci! Poduprite svoje Hrvate - svoj k svomu". Nažalost
Hrvati su 1915.g. u Jugoslavenski odbor prihvatili čak
i autora tog članka Nikolu Stojanovića. Dogodio se još
jedan prosvjed u Zagrebu 5. prosinca 1918. na Trgu
bana Jelačića. Prosinačke žrtve označavaju početak
krvavog gušenja slobode hrvatskog naroda zbog
nemogućnosti narodnog odlučivanja. Nad nenaoružanim
pripadnicima 25. i 53. domobranske pukovnije koji su
prosvjedovali protiv uvlačenja Hrvatske u
južnoslavensku državu bez pristanka hrvatskog naroda,
učinjen je pokolj, iako je taj prosvjed bio odgovor na
proslavu ujedinjenja, koju su predhodno organizirali
malobrojni jugounitaristi. Prema službenim izvješću 5.
prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića ubijeno je 13, a
ranjeno 17 ljudi.
Žrtve imaju zajednički grob na
zagrebačkom Mirogoju, a Zagrepčani su 2003.g. dobili
ploču na Trgu bana Jelačića s cenzuriranim tekstom
SDP-ove zagrebačke vlasti, koji ne spominje uzroke i
posljedice zločina, broj žrtava, a ni počinitelje.
Razloge pobune sami vojnici su ovako objasnili: "Naša
je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku
republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno
ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska
dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski
militarizam!" Pokolj hrvatskih prosvjednika protiv
uspostave Jugoslavije naredio je Dr. Grga Budislav
Angjelinović, koji je poslije izjavio: "Po svojoj
dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se
tim krvavim rukama ponosim". Angjelinović je svjesno
želio proliti krv da bi se u Beogradu mogao hvaliti
kako je on umirio Zagreb. Zato je bio i nagrađen
kasnijim dobro plaćenim dužnostima u Kraljevini SHS.
Zbog političkih posljedica i suvremene istine, treba
spomenuti da je Dr. Grga Budislav Angjelinović brat od
djeda političarke Vesne Pusić i Zorana Pusića šefa
Udruge za ljudska prava. Jednog od onih Srba u
Hrvatskoj koji su pretiskali Stojanovićeve teze u
Zagrebu, Svetozara Pribičevića, ideologa "batinaške
politike" u Hrvatskoj, Radić je 1927. prihvatio kao
koalicijskog partnera!
Godinu dana kasnije hrvatski
zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček ubijeni su u
Skupštini u Beogradu, Ivan Pernar i Ivan Granđa teško
ranjeni, a od posljedica atentata Stjepan Radić umro
je u Zagrebu. Te se istine nedovoljno ističu danas u
slobodnoj Hrvatskoj, kao presudni događaji
velikosrpskih agresija na Hrvate.
A kako se velikosrpska politika
pokazala u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji? Pobuna
seljaka u Velikom Trojstvu uslijedila je u proljeće
1920. zbog gospodarskog iskorištavanja hrvatskih
seljaka od strane beogradskih vlasti. Ukinute su
slobodne otkupne tržišne cijene stoke i prehrambenih
namjernica, nametnute su cijene za otpremu stoke u
Srbiju, pa su seljaci shvatili da ih se pljačka. U
sukobima sa srpskim žandarima smrtno je stradalo troje
seljaka, petero teško ranjeno, a uhićeno 109 seljaka.
U jesen 3. rujna 1920. u Velikom Grđevcu nova pobuna i
nove žrtve. Ubijeno je opet troje seljaka, a isti dan
u Čazmi izbija sukob sa žandarima i gine još dvoje
seljaka. U Bjelovaru se već 1924.g. utemeljuje
Udruženje četnika. Kao odbrana od velikosrpstva
pokreće se ustaški pokret krajem 1928. u Zagrebu, a
službeno je osnovan 7. siječnja 1929. u Italiji.
Udruženje četnika jača i širi se po BBŽ te djeluje
slobodno i organizirano do pred 2. svjetski rat.
Slijede pojedinačna okrutna ubojstva
Hrvata i nesrba u bjelovarskom kraju, ukupno 20
seljaka do travnja 1941. Karakterističan je primjer
sprege četništva i kasnijih komunističkih sudova.
Uočljivo je to na primjeru žrtve Johana Johsinga,
rođenog 28. kolovoza 1919. u V.Pisanici, sina Josipa i
majke Jane, rođ. Blum. Johan je bio po nacionalnosti
Nijemac, rimokatolik, neoženjen, poljodjelac,
18-godišnji mladić. Srbin (četnik) Drobnjak ga je 7.
studenoga 1937. zaustavio na cesti u selu Velika
Pisanica i rekao mu: "Zaklati ću te!" Nakon te
prijetnje, izvadio je nož i na sred ceste zaklao
Johana. Na sudu nije osuđen, a njegov odvjetnik je
tada rekao: "Eto što vam je dala vaša HSS". Johanov
djed Josip i otac također Josip, sreli su Drobnjaka
1941. On je i njih napao nožem, a oni su ga tada
pretukli. Nisu ga ubili! Međutim 1945. obojica su zbog
toga dobili po 25 godina zatvora. Izjavu o ovom
događaju dao je Ivan Johsing iz Velike Pisanice 7.
studenog 1997.
Od svih poglavlja u knjizi središnje
mjesto pripada posebnim povijesnim događajima kada se
početkom mjeseca travnja 1941. u Bjelovaru i okolici
započinje širiti krvavo kolo 2. svjetskog rata.
Potrebno je naglasiti da krvave događaje nisu ni
započeli ni počinili Hrvati. U knjizi je detaljno
opisan Bjelovarski ustanak i Travanjski rat. Objavom
sjećanja Leopolda Supančića od 31. siječnja 1997.,
jednog od vođa Bjelovarskog ustanka, povjesno su
utvrđeni događaji prije i poslije 8. travnja 1941.
kada je u Bjelovaru proglašena hrvatska država.
Dogodilo se to bez pomoći nacista i fašista, voljom i
samoorganiziranom obranom hrvatskog naroda u Bjelovaru
i okolici.
Drugi svjetski
rat na prostoru tadašnje Kraljevine Jugoslavije
započinje 6. travnja 1941. Na položaju u okolici
Bjelovara nalazi se i 108. pričuvni puk vojske
Kraljevine Jugoslavije čijim se vojnicima Hrvatima
uskraćuje dodjela streljiva uoči mogućih ratnih
djelovanja. To dovodi do pobune u 108. puku. Začudo,
pobunjenici ne ubijaju nikoga protiv kojih su se
pobunili. Dolaze pred Bjelovar u rano jutro 8. travnja
1941. i šalju svoju izvidnicu u grad koju iz zasjede
srpski žandari napadaju i pri tom su ubijena 2 vojnika
Hrvata, Ivan Haniš i Milan Devčić, dok su trojica
ranjena. Taj događaj presudan je za početak 2.
svjetskog rata, ne samo u bjelovarskom kraju, nego i
šire. Prolila se prva i to hrvatska krv zbog sulude
velikosrpske politike prema Hrvatima. Zbog tih
ubojstava istog dana u Bjelovaru dolazi do ustanka.
Srušena je jugoslavenska vlast i poslije podne
proglašena hrvatska država. S balkona Gradskog
poglavarstva Hrvatsku državu proglasio je
gradonačelnik Bjelovara dr. Julije Makanec. To se
dogodilo dva dana prije nego je proglašena NDH u
Zagrebu. Jedan dio srpskih oficira i podoficira uspio
je izbjeći zarobljavanje i u dosluhu s četnicima
nastavljaju ubijati Hrvate. Već drugi dan 9. travnja
1941. na prilazima Bjelovara, padaju prve žrtve
proglašenja hrvatskog suvereniteta. Tog dana ukupno
šestero Hrvata gine od srpskih oficira, vojske i
četnika. Bjelovar je u to vrijeme raspada stare
Jugoslavije bio dobro organiziran grad, branjen 108.
pukovnijom i pod nadzorom 40. dopunske pukovnije.
Vrhunac zločina dogodio se u selu
Donji Mosti 10. travnja 1941. u prijepodnevnim satima,
koji su počinili Srbi, okrutno ubijajuči 11 golorukih
hrvatskih seljaka. Zločin se dogodio nekoliko sati
ranije nego je u Zagrebu proglašena NDH u
poslijepodnevnim satima. Dakle, prvi zločin nad
civilima u Drugom svjetskom ratu na području
Jugoslavije dogodio se nad hrvatskim seljacima, a
počinili su ga pripadnici 2. četničkog puka "Car Dušan
Silni" okrutno i krvavo se iživljavajući nad 11-tero
nedužnih seljaka.
Žrtvama je podignut spomenik te
svečano otkriven 8. travnja 2006.g. posebnim
zalaganjem jednog od autora ove knjige, predsjednika
Matice hrvatske - ogranak Bjelovar dipl. oec. Zdravka
Ivkovića, uz pomoć njemu vjernih suradnika. Prvi ratni
zločin u Drugom svjetskom ratu počinjen je 10. travnja
1941., od srbo-četnika nad hrvatskim seljacima u
Donjim Mostima, a dogodio se prije ikakve pojave
fašizma u Hrvatskoj, prije ikakvih partizanskih
ustanaka, prije ikakve uspostave logora, napr.
Jasenovca i drugih kasnijih povijesnih podmetanja.
S istinom o Bjelovarskom ustanku i
srbo-četničkom pokolju hrvatskih civila u Donjim
Mostima, temeljito se mijenja lažni srbo-komunistički
prikaz početka 2. svjetskog rata. Na spomeniku u
Donjim Mostima nalazi se ukupno 75 imena žrtava iz
vremena 2. svjetskog rata, a s njima je i njihov
župnik Viktor Müller kojeg su u ožujku 1945. odveli
pripadnici OZN-e te ubili na nepoznatom mjestu. Do
kraja mjeseca travnja 1941. na području BBŽ stradale
su ukupno 33 hrvatske žrtve od srbočetnika.
Nažalost, s istinom iz Donjih Mosti ne
žele se suočiti današnji političari, posebno ne oni na
vlasti. Utvrđena je povijesna činjenica da su Srbi
prvi započeli zločine nad hrvatskim seljacima, prije
proglašenja NDH, odnosno prvi započeli zločine nad
civilima u 2. svjetskom ratu. To je najvažnija
povijesna činjenica o početku Drugog svjetskog rata na
tlu Hrvatske, koja ruši lažne srpske mitove i podvale
o hrvatskom narodu. S tom istinom treba upoznati
cijeli svijet. Ova je knjiga stoga izuzetno značajna.
Može se zaključiti kako lokalna bjelovarska vlast,
županijska, gradska i općinska, podržava i pomaže
očuvati sjećanje na spomenute događaje. Međutim, kao
da postoje dvije Hrvatske. Vlast na državnoj razini ne
pridaje Bjelovarskom ustanku i Travanjskom ratu 1941.
nikakvu pozornost. Vrijeme je da vlast na državnoj
razini prihvati istinu o uzrocima i posljedicama u
Drugom svjetskom ratu, koji su se dogodili na području
Bjelovarsko-bilogorske županije, jer su isti imali i
još uvijek imaju dalekosežne posljedice. Hrvatska
vlast dužna je te povijesne činjenice objaviti i
ukazati na njih u međunarodnim odnosima kao istiniti
slijed uzroka i posljedica srpskih nasrtaja na Hrvate.
Knjiga Jugoslavensko nasilje i
prešućivane žrtve 2. svjetskog rata i poraća s
područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije
prepuna je povijesnih dokumenata. Kad je riječ o
komunističkim zločinima dokumenti ukazuju na početak
zločina u Drugom svjetskom ratu od 1941. - 1945. i
nastavak po okončanju rata, ukazuju na nedužne žrtve,
na izmišljenu krivnju bez dokaza, na osuđenike bez
suđenja, a ako se i sudilo bila je to samo farsa bez
mogućnosti priziva. Teško su stradavali seljaci
hrvatske, mađarske, njemačke i češke nacionalnosti,
koji su od partizana morali trpjeti otimačine, a ako
su se suprotstavili bili su likvidirani. Krajem rata
konfiskacije cijelih imanja bile su redovite, uz
masovna proglašenja narodnih neprijatelja.
Dokumenti u knjizi to nedvosmisleno
dokazuju. Hrvatski su seljaci stradavali tijekom 2.
svjetskog rata, zbog "odbijanja suradnje" s tzv.
antifašistima te su bili kažnjavani smrću. Mnoga su
sela na taj način posve nestala. Zločine potvrđuju
dokumenti samih zločinaca. Potvrda Kotarskog narodnog
odbora Grubišno Polje od 11. rujna 1945. navodi imena
devetero seljaka iz sela Cremušina, strijeljanjih "bez
sudske odluke kao ratni zločinci" već 1942.g. Imovina
im je konficirana.
Danas je selo
Cremušina pusto. Pitanja su mnoga: kako su seljaci
mogli biti ratni zločinci; tko je to utvrdio i kako?
Danas se mnogi tzv. antifašisti hvastaju da su
legalisti. U Hrvatskoj je 1942. postojala legalna
vlast, oni koji su strijeljali bez suda, nisu bili
vlast, bili su ilegalni, bili su izvan zakona, bili su
teroristi. Od terorista se svaka vlast, pa i danas,
brani svim mogućim sredstvima i načinima. Kad su 1945.
partizani u krvi i po sili oružja uspostavili svoju
komunističku vlast, potvrdama su priznavali kako su
masovno ubijali. No, takve potvrde komunističkih
vlasti, ne mogu amnestirati zločine nelegalnih sudova.
Zločinci su svoja nedjela pokušali
opravdati, ponekad vrlo neuvjerljivo, kao u slučaju
poubijane grupe Čeha 7. studenog 1942. u selu
Rastovac. Sve te zločine pratila je naknadna
konfiskacija imovine, poimeničnim i grupnim odlukama,
ali i s cijelim nizovima imena vlasnika. Bila je to
nasilna otimačina privatnog vlasništva, uglavnom
nevraćena sve do danas.
Poseban primjer zlodjela je selo
Samarica u općini Ivanska. U tom selu partizani su u
razdoblju 1943. - 1945. imali ratni sud i zatvor u
zgradi Pučke škole. Mnoge su žrtve strijeljali u
šumama oko tog sela, a broj ubijenih ne će se nikada
doznati. Samarica se spominje u dokumenatima Kotarskog
suda iz Čazme, uz ime strijeljanog Stjepana Fortune i
Josipa Novakovića proglašenog mrtvim. To je dokument o
postojanju tih zločina. Zločine u Samarici istražila
je i profesorica Katica Šarlija te je na 4. kongresu
Hrvatskog žrtvoslovnog društva, 2007.g. u Zagrebu
podnijela referat s naslovom Komunistička stratišta na
području Samarice - Cipeliševac i Vapljenice.
Proučavanjem župnih dokumenata Samarice Šarlija je
pronašla zapise župnika vlč. Franje Tominšeka iz tog
vremena, koji piše: "Ovaj je kraj trpio više nego
ostali svijet". Samarica je u ratnim godinama bila
odsječena od svijeta i tamo su partizani radili što su
htijeli. Ostaje zapisano da je u podrumu škole, koja
datira iz vremena Marije Terezije kao najstariji
spomenik školstva na tom području, "bilo i do 50 ljudi
koji su čekali suđenje ili smrt". Samarica je posebna
po toj povijesnoj školi koja je služila za obuku
hrvatskih domobrana iz Austro-ugarskih vremena i po
crkvi Sv. Katarine bogate prelijepim baroknim
oltarima.
Tamo su komunisti već 1939.g., u noći 16. siječnja provalili u
crkvu, razbacali hostije, oskvrnuli oltare i misno ruho te na zidu ostavili
zločinački potpis "komunisti". Oko 3 km od Samarice, duboko u šumi na mjestu
zvanom Cipeliševac, urezani križevi u bukve ukazuju na stratište.
Urezala ih je tugujuća rodbina onih
koji su tu izgubili živote. Postojanje stratišta je
dokazano u svibnju 1998. kad je Povjerenstvo za ratne
žrtve BBŽ iskopalo ljudske kosti. Iako je nalaz
prijavljen, službeno istraživanje i iskapanje nije
pokrenuto ni do danas, te je onemogućeno utvrđivanje
broja i indentiteta žrtava, kao i odgovornost
zločinaca. No, prof, Šarlija upozorava na još jednu
strahotu: "U blizini sela nalazi se i druga lokacija
tzv. Vapljenice, za koju stariji mještani tvrde da
krije možda još više žrtava no što ih ima na
Cipeliševcu". Taj podatak bi tek trebalo istražiti.
Masovne
genocidne egzekucije Hrvata uzele su pravi zamah u
svibnju i lipnju 1945., po završetku 2. svjetskog
rata. Šuma Lug pokraj Bjelovara je jedno takvo mjesto
masovnih likvidacija tzv. "narodnih neprijatelja".
U srpnju 1992. na inicijativu
predsjednika Matice hrvatske iz Bjelovara Zdravka
Ivkovića započelo je iskapanje. Pronađeni su ostaci
293 žrtava, u više grobnih jama. Na zahtjev Saborske
komisije za istraživanje žrtava 2. svjetskog rata
kosti žrtava su prebačene na Zavod za patologiju
Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Tu su već bili
dopremljeni ostaci 1163 žrtava iz šume Macelj u
Krapinsko-zagorskoj županiji. Tako posmrtni ostaci
žrtava iz dva kraja Hrvatske, ubijanih po istim
ideološkim zločincima, čak 12 godina leže zajedno na
tavanu u vrećama za smeće. Žrtve iz Maceljske šume
svečano se pokapaju se 22.listopada 2005. u grobnicu
na Macelju. Ostaci žrtava iz Luga svečano se pokapaju
28. lipnja 2006. u spomen grobnicu u šumi Lug.
U međuvremenu godine 1999. i 2000.,
nedaleko grada Bjelovara u šumi Razbojička, pronađeno
je još 8 novih jama, koje su probnim iskapanjem
potvrdile nalaz novih žrtava. Prijavu protiv
nepoznatog počinitelja ratnog zločina u šumi
Razbojička podnio je 16. svibnja 2008. Odbor za
podizanje spomen obilježja prešućivanim žrtvama 2.
svjetskog rata i poraća s područja BBŽ, ali do
službenih iskapanja nije došlo. Jednostavo rečeno -
sramota da se tako besćutno ignoriraju nalazišta
masovno poubijanih ljudi od nadležnih državnih
institucija.
Kako je sramotno teško pokretanje
institucija za iskapanja žrtava 2. svjetskog rata
govore i jednostavniji primjeri. Surovo ubijanje
članova obitelji Rudelić u selu Križic, općina
Ivanska, dogodilo se u noći 25. svibnja 1947.g., dakle
dvije godine po završetku Drugog svjetskog rata, od
pripadnika UDB-e koji su tražili križare. Obitelj su
činili otac Josip (r.1892.), majka Mara (r.1896.), sin
Ivan (r.1916.) i kći Magdalena (r.1922.) a bili su
optuženi za prikrivanje križara. Otac, majka i sin su
iste noći strijeljani, a Magdalena je od straha
skočila u bunar i utopila se. Komunističke vlasti nisu
dopustile da se obitelj pokopa na mjesnom groblju,
nego su svi zajedno pokopani pod plotom u obiteljskom
voćnjaku[16]. Slučaj je istražen i poznat. A zašto
žrtve leže još i danas u voćnjaku, zašto nisu
doživjele dostojanstveni katolički pokop na groblju,
iako je Hrvatska već 20 godina slobodna, sramotno je
pitanje za sve institucije vlasti.
Nedjelotvornost sudskih institucija
prema komunističkim zločinima u Hrvatskoj državi
pokazuje i tužba Tomislava Ivančića iz Sesvetskog
Kraljevca podignuta 1997.g. protiv Miše Kmecika iz
Daruvara kao partizanskog sudca u logoru Ravna Nada na
Papuku, koji je osudio više od stotinu ljudi na smrt,
a među njima i oca tužitelja. Tuženi sudac Kmecik je
sve do svoje prirodne smrti uživao slobodu, a
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu nikada se
nije očitovalo ni pokrenulo sudski postupak.
U knjizi
Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve 2. svjetskog
rata i poraća s područja današnje
Bjelovarsko-bilogorske županije popisano je ukupno 6
322 žrtava stradalih i poubijanih na području BBŽ.
Imenom, prezimenom, godinom i mjestom rođenja, često s
podacima o roditeljima i s opisom događaja. Sve
vidljivo iz dokumenata samih krvnika tzv. antifašista,
koji su smrtne presude donosili vrlo olako - "u ime
naroda". Strašna je to brojka - 6 322 žrtava, a još
strašnije je čitati imena ljudi, koji su po tzv.
"oslobodiocima" oslobođeni života, a potom i ljudskog
dostojanstva, kao da se nisu nikada ni rodili, a
nekmoli postojali. Žrtve se nisu smjele dostojno
pokopati, pa čak ni spominjati. Nasilje sulude
komunističke ideologije, silom i prijetnjom gušilo je
svako sjećanje i spomen na velike žrtve hrvatskog
naroda. Zahvaljujući savijesnim pojedincima, autorima
ove knjige, Zdravku Ivkoviću, Josipu Vusiću i Aniti
Blažeković, istina će ipak ostati zapisana.
Istraživanja su trajala godinama, a otkrivena istina
je zastrašujuća i optužujuća za sve slijednike
zločinačke komunističke ideologije. Koliko je onih
stradalnika, koji su još po mnogim neotkrivenim jamama
Slovenije i cijele Hrvatske, a kojima se ni imena ne
zna? U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, taj je broj
sada barem dijelom poznat, a konačan se teško može i
predpostaviti.
Prigodom Svjetskoga dana ljudskih
prava 10. prosinca 2010. a uoči popisa pučanstva 2011.
godine, oglasila se Komisija "Iustitia et pax" HBK te
je uputila Vladi i Saboru RH zahtjev da se ove godine
po prvi puta popišu i ustanove prešućene, zatajene i
prezrene, silno brojne žrtve komunističkog
totalitarizma. Komisija je podsjetila da se kod triju
popisa žrtava II. svjetskog rata, godine 1946, 1950. i
1964. po službenim uputama SUBNOR-a i Saveznog zavoda
za statistiku, nije popisivalo one koji su u toku
NOB-a izgubili život na strani "okupatora ili domaćih
izdajica" bilo na koji način, jer ih komunisti nisu
smatrali žrtvama rata. Ujedno, popisi su se odnosili
samo na razdoblje od 6. travnja 1941. do 10. svibnja
1945., pa žrtve poslijeratne komunističke zločinačke
represije nisu nikada bile popisane. Popis pučanstva
2011. posljednja je mogućnost da se te žrtve ustanove
na kako-tako siguran, jedinstven i znanstveni način za
cjelinu Republike Hrvatske. Bez toga će činjenica
likvidacije čitavih obitelji, pa čak i sela, kao i
opće starenje i raseljavanje ljudi i obitelji otežati
i taj postupak i s vremenom ga učiniti nemogućim. To
nam nalaže dužnost osnovnog pijeteta, ali i kršćanskog
humanizma. To je zahtjev i potreba suglasne povijesne
istine i nekonfliktnog povijesnog spomena, upozorio je
Vladu i Sabor RH biskup sisački Dr. Vlado Košić, 7.
prosinca 2010. Međutim, ogledni primjerci popisnica,
koji sadrže čak 45 raznih pitanja, ne sadrže pitanja o
žrtvama iz vremena poslijeratne komunističke
zločinačke represije.
Knjiga
Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve 2. svjetskog
rata i poraća s područja današnje
Bjelovarsko-bilogorske županije rezultat je
dugogodišnjeg rada velikog entuzijasta, predsjednika
MH - ogranka Bjelovar Zdravka Ivkovića, neumornog
istraživača i pokretača povijesne hrvatske istine o
krvoprolićima u BBŽ. Zahvala pripada i svima onima
koji su u tim istraživanjima na bilo koji način
sudjelovali. Ostaje krajnji cilj, prihvaćanje te
istine na državnoj razini i na međunarodnoj razini,
kako bi se odbacila ljaga o kvazi krivnji hrvatskog
naroda za ratne nedaće Drugog svjetskog rata. U tom
smislu knjiga Jugoslavensko nasilje i prešućivane
žrtve 2. svjetskog rata i poraća s područja današnje
Bjelovarsko-bilogorske županije stožerni je dokaz. Ona
je životno djelo najupornijeg među upornima - dipl.
oec. Zdravka Ivkovića kao 20-godišnji rezultat
njegovog zalaganja za istinu. Žrtvama je ovom knjigom
vraćan tek dio pogaženog dostojanstva. Mnogo više
trebale bi učiniti hrvatske institucije. Posebice
vodeći hrvatski političari, predsjednici Vlade, Sabora
i RH koji bi se trebali suočiti s činjenicama i
tijekom povijesnih istina, upravo ovdje na prostorima
BBŽ, u Bjelovaru i u Donjim Mostima. Velika hvala
Zdravku Ivkoviću i svim njegovim suradnicima na
velebnom zalaganju - u ime otkrivanja i utvrđivanja
istine!
Piše Damir
Borovčak
Predstavljači s lijeva na desno:
Damir Borovčak, prof. Anita Blažeković, Josip Vusić,
prof. dr. Josip Jurčević, prof. Ilija Pejić
|
