Stalnim prizivanjem navodne nemani velikosrpstva dobiva
se dojam da Hrvati nisu u stanju izgraditi nacionalni i
državni identitet ako se prethodno ne definiraju kao
neprijatelji srpstva. A ako nema Srba onda ih treba
izmisliti. Možda razlog sveobuhvatnoj antisrpskoj
fiksaciji leži u tome Å¡to politiÄku klasu u Hrvatskoj,
od 1991., pa do dandanas, Äine bivÅ¡i komunisti i bivÅ¡i
Jugoslaveni kojima je nemoguće krenuti u rat protiv
samih sebe.
I samoprozvanoj ljevici kritika
srpstva neizravno dobro dođe, jer kritika srpstva
amortizira kritiÄku ocjenu jugokomunistiÄkih jama i
serijskih partizanskih zloÄina. Upravo u zataÅ¡kavanju
komunistiÄkih zloÄina i u nasljeÄ‘u titoizma leže
glavni uzroci nedavnog rata, kao i tinjajuća mržnja
između Hrvata i Srba. Svaka ozbiljna kritika titoizma
i jugoslavenstva stvara kod bivših hrvatskih partizana
i njihovih podmladaka strahove od medijskog rugla i
mogućeg kriviÄnog gonjenja. Stoga treba i dalje lupati
po Srbima, bilo da su PreÄani ili Å umadinci, jer su
oni psihološko pokriće za bezbrojne jugoslavenske
jazovke. Ujedno, ako kritike prema Srbima dolaze od
vladajuće klase, onda nema više problema sa hrvatskim
desniÄarima. I broj nacionalno svjesnih i kvalitetnih
hrvatskih novinara i politiÄara Äesto pada u zamku
jeziÄnog i pojmovnog redukcionizma. I oni rabe pridjev
"srboÄetniÄki" ili "ÄetnofaÅ¡istiÄki " u opisivanju
mogućih i nemogućih zala uÄinjenih hrvatskom narodu,
zaboravljajući da te uvredljive rijeÄi imaju danas
netoÄno znaÄenje.
Kao prvo, pridjev "srboÄetniÄki" je
gramatiÄki pleonazam sliÄan krivoj konstrukciji
"ustaÅ¡ki Hrvati." Izraz "Äetno-komunistiÄki", koji se
Äesto koristio u NDH novinstvu bio je manje
uvredljiviji, jer su neprijateljski Äetnici, s kojima
je NDH bila u ratu, baÅ¡ kao i komunistiÄki partizani,
bili priznati od zapadnih Saveznika kao antifaÅ¡istiÄka
gerila - koliko god su Äetnici i sami suraÄ‘ivali sa
stvarnim talijanskim fašistima. Danas se u hrvatskoj
javnosti uvriježio klišej da su dobar dio partizana
bili ÄetniÄki prebjezi i obrnuto, doÄim se malo ljudi
pita koliko je domobrana i hrvatskih službenika
prebjeglo u partizane za vrijeme NDH i koliko su
hrvatski komunisti sudjelovali u likvidacijama, ne
samo Hrvata u ljeti 1945., već i srpske građanske
elite u Beogradu, u zimi 1944.
DanaÅ¡nji lijevi politiÄki Hrvati, pogotovo titoistiÄkog
podrijetla, naÄ‘u se jako uvrijeÄ‘eni kada im srpski mediji spoÄitavaju da su i
oni "ustaÅ¡e" ili "faÅ¡isti" i da je Oluja bila "zloÄinaÄki pothvat". Nije Savo
Å trbac, srpski propagandist, naivan; on dobro zna da niti jedan jedini strani
diplomat nije nikada došao u proteklih petnaest godina na proslavu Oluje u
Kninu. SluÄajno? Uzalud se hrvatska politiÄka klasa hvali sama pred sobom o
legitimitetu vojne operacije Oluja, ako ta operacija nije priznata u
međunarodnom pravu. A to hrvatski Srbi znaju. Međunarodno pravo su 1945. godine
ionako krojili pobjednici a ne gubitnici. KonaÄno, veliki zapadnjaÄki demokrati,
kako oni sebe vole rado nazivati, ionako nikada ne bi dobili Drugi svjetski rat
bez pomoći komunista i Staljina.
Ovdje se može povući ponovna paralela
sa samopriznatom Hrvatskom na referendumu u svibnju
1991. - dogaÄ‘aj koji nije praktiÄki niÅ¡ta znaÄio u
bijelom svijetu, sve do međunarodnog priznanja
Hrvatske u sijeÄnju 1992. Niti raspad Jugoslavije
1991., niti vojna intervencija Oluja, 1995., nisu
rijeÅ¡ili niti jedno jedino pitanje u tragiÄnim
međusobnim odnosima između Srba i Hrvata.
Povijest i tombola
Niti je u proteklih 20 godina, otkako je Hrvatska stekla
samostalnost, bilo ikakve politiÄke volje u Hrvatskoj da se nacionalni mitovi i
žrtvoslovlje srpskog naroda i izbrisano žrtvoslovlje hrvatskog naroda pokuša
riješiti, i da se stvarno pokrene povijesni dijalog o ranijoj povijesti Srba i
Hrvata. Nije to niti moguće imajući u vidu da i jednu i drugu stranu politiÄke
klase Äine djeca Tita, upravo kao Å¡to su bivÅ¡i titoisti 1991. sjedili na vlasti
u Srbiji i u Hrvatskoj - da bi zatim krenuli u rat jedan protiv drugog.
Tuđman će i nadalje biti misteriozna osoba. S jedne strane
govorio je svoje proustaÅ¡ke i antikomunistiÄke homilije, namijenjene poglavito
za uÅ¡i hrvatske dijaspore i njezina novca, doÄim je na najvažnijim ministarskim
mjestima unutarnje, vanjske i sigurnosne politike Hrvatske stavljao redom bivše
jugodiplomate, prekaljene titoiste, i bivše udbaše. Evo i nove paralele: i
Äelnici danaÅ¡nje srpske zajednice u Hrvatskoj nalaze se u medijskom sukobu sa
hrvatskim politiÄkim vrhom glede trivijalnih traÄeva o novcu i honorarima. No i
jedna i druga strana imaju identiÄni politiÄki pedigre - jer su se zajedno, sve
do 1990., družili i pozivali na bratsku jugoslavensku ljubav i zajedno petljali
sa partijskim zlatom. U hvalevrijednoj odluci stavljanja na stup srama imena
utajivaÄa poreza od 1991. do 2011., trebalo bi konaÄno staviti listu imena ljudi
koji su dobivale stanove i vikendice u bivÅ¡oj Jugoslaviji, ukljuÄujući i naslove
svojih magistarskih i doktorskih disertacija napisanih do 1991. godine.
A kada zatreba skupit će se i
takozvana oporba, vladajuća klasa i lokalni Srbi
zajedno sa svojim hagiografima i govoriti o desecima i
stotinama tisuća mrtvih Srba u Glini, u Jasenovcu i
Jadovnu. Postoji li za ta mjesta i te žrtve toÄni
forenziÄki podatci? Red je konaÄno da javnost vidi ne
samo listu sa toÄnim brojem ubijeni Srba i partizana,
nego sa toÄnim uzrocima njihove smrti, njihovim toÄnim
DNK-om, i toÄnom lokacijom njihovih toÄnih posmrtnih
ostataka. Za hrvatske žrtve komunizma i partizanštine
fiziÄkih i materijalnih dokaza ima napretek. Ali Å¡to
to znaÄi ako su Hrvati bili na krivoj povijesnoj
strani ako su se borili na faÅ¡istiÄkoj strani. RijeÄ
"faÅ¡izam" danas nimalo ne oznaÄava jedno politiÄko
opredjeljenje. Ta rijeÄ, taj pojam danas je postao
simbol apsolutnog zla i apsolutne strave i užasa; ta
je rijeÄ preÅ¡la u mitsku demonologiju iz diluvijalne
titanske proÅ¡losti. RijeÄ "faÅ¡izam" nema danas nikakve
veze sa literarnim avanturama prvih talijanskih
faÅ¡ista 1919. godine u prvom faÅ¡istiÄkom gradu na
svijetu, Rijeci (Fiume), kada je faÅ¡istiÄki pjesnik
Gabriele d'Annunzio pisao svoje erotske pjesme, a
njegovi brojni kolege zagovarali antiklerikalizam,
agnosticizam i slobodnu faÅ¡istiÄku ljubav.
Ako je danas rijeÄ "faÅ¡izam" postala
oznaka za apsolutno zlo, onda sve ostale politiÄke
nakaznosti, svi komunistiÄki i liberalni užasi postaju
relativno zlo. I Bleiburg i goli otoci, i komunizam i
titoizam, tek su mala skretanja sa pravog puta. Odale
je i shvatljivo zaÅ¡to djeca komunistiÄkih masovnih
ubojica, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu
imaju danas apsolutnu Äistu savjest. AntifaÅ¡izam njih
iskupljuje. Antifašizam je vrsta pomodarne,
postmoderne hostije, nove građanske religije, sa
svojim svetištima, svojim relikvijarima, svojim
svecima - ali i svojim inkvizitorima.
Pisana povijest antifaÅ¡istiÄkog
žrtvoslovlja u modernoj Hrvatskoj sliÄi na tombolu
gdje se barata brojkama u znanstveno fantastiÄnim
lokacijama. Ono Å¡to je dramatiÄno i Å¡to nagovješćuje
nove srpsko -hrvatske sukobe je Å¡to veliki broj Srba u
Hrvatskoj, ali i u Srbiji, vjeruje u fantastiÄna
antifaÅ¡istiÄka i protuhrvatska žrtvoslovlja, premda
oni pružaju slabe empirijske podatke za svoje tvrdnje.
Razlog tome velikim dijelom leži što niti jedna jedina
hrvatska vlada od 1991. do danas, nije nikada pokušala
sazvati na najvišoj bilateralnoj razini kongres o
srpskim i hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata i
poraća. I to ne kongres na kojima bi samo sudjelovali
hrvatski i srpski dvorski povjesniÄari, već na kojem
bi takoÄ‘er nastupili i povjesniÄari razliÄitih
politiÄkih orijentacija.
Jugoslavenstvo: ražnjići i ćevapÄići
Duh jugoslavenstva puno je jaÄi u Hrvatskoj nego Å¡to se to na
prvi pogled Äini u politiÄkom životu zemlje. Jugoslavenstvo je puno opasnije od
velesrpstva. Jugoslavenstvo nije samo odraz politiÄke orijentacije, niti je to
mraÄna odluka velesila, kao Å¡to je to bio sluÄaj u Versaillesu, 1919. g.
Jugoslavenstvo je poglavito politiÄka psihologija i vrsta antropologije koja se
u Hrvatskoj proteže davno u vremena prije stvaranja ideologije jugoslavenstva i
prije rođenja prve države Jugoslavije. Brojni današnji hrvatski estradni
umjetnici i novinari, sa slabim hrvatskim duhom, puno se komotnije osjećaju u
Beogradu ili Sarajevu, nego u BeÄu ili Washingtonu. I hrvatski gospodarstvenici
u Srbiji viÅ¡e vole balkanski javaÅ¡luk nego njemaÄki Disziplin. LakÅ¡e je objaviti
Älanak na srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom za provincijsko glasilo u Banja
Luci, nego održati predavanje na njemaÄkom jeziku o uglatoj glagoljici ili
napisati Älanak za njemaÄke desniÄarske novine o znaÄenju hrvatskih pandura u
sedmogodišnjem ratu u Šleziji.
Uzalud isticanje srednjeeuropskog duha neke kvazi Hrvatske u
bidermajer Mitteleuropi, kada veliki broj Äak i nacionalno svjesnih Hrvata viÅ¡e
voli sluÅ¡ati zavijanje orijentalnih cajki ili se kreveljiti na kvaziumjetniÄkim
neojugoslavenskim terevenkama u Puli, Beogradu i Dubrovniku. Lakše je glumiti
hrvatskog gospona u srpskoj palanci nego pokušati osnovati institucionalnu
protutežu utjecajnoj francuskoj-srpskoj nakladniÄkoj kući "L'Age d'Homme".
Psihološki, veli broj hrvatskih diplomata puno se ugodnije osjeća u svojim
ispostavama u Banja Luci, Mostaru ili Novom Sadu, budući da su i sami vezani
rodbinski, klanski, i jeziÄno za taj kraj. LakÅ¡e je jesti burek i ćevape i
dokazivati svoje navodno agramersko podrijetlo u Prištini, nego neformalno
govoriti Amerikancima iz kampa Bondsteel kako su humanitarni ameriÄki bombarderi
B17 rušili davne 1944. ne Beograd, već Zadar, Monte Cassino i koliko su
knjižnica, muzeja i ljudi oni spalili u Tirolu i u Austriji.
I hrvatske oporbene stranke, ili bolje
reÄeno tzv. oporbene stranke desnice, misle de će
imati bolju međunarodnu prođu ako se distanciraju od
svog vlastitog nacionalizma putem svoje antisrpske
retorike i koriÅ¡tenjem rijeÄi "faÅ¡izam i ÄetniÅ¡tvo."
Psihološki i to je shvatljivo jer kompleks ustaštva i
demonologija o Anti Paveliću paralizira već punih
sedamdeset godina hrvatski narod, doÄim ameriÄki
prokonzuli i eurokomesari traže stopostotni jamac da
Hrvati nisu više nacionalisti ili tuđmanisti. Upravo
bi hrvatski nacionalisti trebali raditi na većem
zbližavanju sa srpskim nacionalistima, a kao prvu
stvar razbiti negativnu sliku koja rijeÄ
"nacionalizam" stvara. Barem će Hrvati toÄno tada
prepoznati osnovnu politiÄku kategoriju: prijatelj vs.
neprijatelj. Sa amorfnim Jugoslavenima to nije moguće
budući da jugoslavenstvo iskljuÄuje svaki identitet i
svaku moralnu i građansku obvezu. Jugoslavenstvo je
smrt ne samo za hrvatstvo nego i za srpstvo.
Dr. T. Sunić
(www.tomsunic.com)
autor knjige, La Croatie; un pays par défaut?
HRVATSKI LIST, 23.
kolovoza, 2012. |