Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

JUGOSRPSKI FAŠIZAM DIVLJA U HRVATSKOJ, A NEMA TUĐMANA DA ZAŠTITI SVOJ NAROD!       (09.12.2016.)

Čim je Srbija početkom 90-ih napala Hrvatsku, glumac Rade Šerbedžija pobjegao je u Srbiju svome prijatelju redatelju Ljubiši Ristiću i poručio: „Mislim na svoju djecu koja su negdje u šumi, bježe od ustaškoga noža.“ Ljubiša Ristić u Beogradu bio je kućni prijatelj i vrlo blizak suradnik bračnoga para Milošević.

Ondje je Rade Šerbedžija prvo snimio pjesmu “Ne ću protiv druga svog” u duetu sa Svetlanom Veličković, kasnije udanom Ražnatović, poznatom pod imenom Ceca. Zajedno su glumili u filmu redatelja Stojana Stojčića, snimljenome po romanu Bore Stankovića Nečista krv, u kojem je Ceca vrlo uvjerljivo odglumila/otpjevala ulogu fatalne ciganske kavanske zabavljačice Koštane.

Za to vrijeme čista krv u Hrvatskoj već je tekla u potocima, srpske granate ubijale su djecu, žene, starce, gorjele su katoličke crkve i hrvatske knjižnice, srpski tenkovi gazili su civile u Škabrnji, a četnička kama na Ovčari je nezamislivom okrutnošću likvidirala ranjenike iz vukovarske bolnice. Veliki pacifist Šerbedžija u to je doba u svojoj beogradskoj „umetničkoj fazi“ glumio i u filmu redatelja Živojina Pavlovića Dezerter, koji je 1992. godine većim dijelom sniman u razrušenome Vukovaru.

U propagandnome letku o tome filmu piše: „Ovaj je film snimljen neposredno posle rata za Vukovar, 1992., i u njemu se čak nalaze snimci tog grada, kakav je zaista bio nakon sukoba. U tom periodu Vukovar je pripadao Srpskoj krajini. Film o strahotama ratnih razaranja, o ljubavi i mržnji, o časti i podlosti, o vernosti i neverstvu, o dobru i zlu… Utočište sreće i ishodište užasa – čovekov neizbrisiv trag“. Drugim riječima, film je trebao prikazati kako za razrušenim gradom tuguju Srbi koji su ga razorili, dok su za njegovo razaranje krivi Hrvati.

Glumac Šerbedžija spetljao se s Lenkom Udovički, kćeri Lazara Udovičkoga, jednoga od osnivača Ozne, a kasnije jugoslavenskoga ambasadora u Venezueli, koji je nakon povratka u Beograd – u vrijeme priprema likvidacije Brune Bušića u listopadu 1978. u Parizu – bio imenovan tajnikom Saveznoga savjeta za vanjske poslove. Zbog depresije izazvane raspadom Jugoslavije, Lenka i Rade utočište su potražili najprije u Londonu. Tu se pripremao za karijeru u Hollywoodu, a u tome su mu malo pomogli Udba i KOS preko Gorana Štroka i Slavice Ecclestone.

Na scenu je stupio i Boris Vukobrat, agent KOS-a s prebivalištem u Parizu, koji ga je uzeo u svoj uži tim i honorirao kao suradnika. Rade Šerbedžija vratio se u Hrvatsku nakon dolaska trećesiječanjske neokomunističke koalicije početkom 2000. godine. Osnovao je privatno kazalište Ulysses i održavao predstave na Brijunima koji su uskoro postali stjecište čitavoga jugoslavenskoga glumačkoga ološa koji je pod umjetničkim izgovorom podvaljivao i rehabilitirao jugoslavensku političku ideju.

Nije to bila neka odveć siofisiticirana politička manipulacija koju bi bilo teško spoznati. Uostalom, domaće političke anacionalne strukture hrlile su na Brijune ne zbog predstava i dobre glume nego zbog činjenice da je Šerbedžija bio Srbin jugonostalgičar i jer su u njemu, očito, pronašli utjehu za svoje tihe političke patnje iz netom prohujalih godina u kojima se raspao sav njihov svijet.

Da je Šerbedžija i bolji glumac, a da nije Srbin, nikada ne bi dobio na raspolaganje Brijune, ne bi dobio katedru i stan u Rijeci niti sve ostale počasti kojima su ga darivali. Nije se vratio u Hrvatsku zato što ju volio nego zato što nigdje u svijetu ne bi stekao nešto bez krvavoga rada i zato što nema u svijetu druge države koja povlasticama novcem obilno plaća lažnu lojalnost svojih mrzitelja. Kroz Šerbedžijinu poslijeratnu renesansu u Hrvatskoj zrcali se, zapravo, sva patologija hrvatske politike.

Glavni sponzori njegovih derneka na Brijunima bili su Vlada, Istarska županija, Grad Zagreb, T-Com, EPH, Mercator, Gavrilović, Coca-Cola, Europlakat, Allianz, Hypo-Group Alpe-Adria itd. Pridružio im se tadašnji predsjednik Ivo Josipović koji je Radi i njegovu društvancu za provod na Brijunima stavio na raspolaganje logistiku Morha.

Ali, sve rijeke, sva mora, sve izdajničke hrvatske politike, svi anacionalni krupni lupeški kapitalisti, mecene i oligarsi, sve glumačke uloge ne mogu oprati karakternu izopačenost glumca Rade Šerbedžije nastalu svrstavanjem uz srpskoga agresora, a protiv hrvatske žrtve. On može živjeti sa svojim bijednim nostalgijama u moralnoj kaljuži bez trunke humanističkoga digniteta, može patiti za svojom Jugoslavijom, ali nema pravo nas vrijeđati, uzimati naš novac, tražiti da šutimo i da ga poštujemo.

Kada govori o bitangama koje su krive za raspad divne mu Jugoslavije, onda je ta lažna ekvidistanca i lažni pacifizam samo paravan kojim neuspješno prikriva neutješnu bol zbog gorke mu činjenice da Milošević nije pokorio Hrvatsku. A kada ovih dana u zaštitu Rade Šerbedžije ustaju brojni anonimni ili djelomično poznati autori u javnosti, onda su to redom svi oni koji su dijelili sa Šerbedžijom iste političke snove, koji su 90-ih poput najgorih čovječanskih hulja u tami svojih soba potajno proslavljali ubojstvo svakoga Hrvata, svaki masakr težaka po hrvatskim selima i pad svakoga hrvatskoga grada te očajnički čekali da JNA slomi posljednji otpor mlade hrvatske države.

Braneći Šerbedžiju i identificirajući se s njime, oni suze liju nad svojom mrtvom prošlosti pokušavajući ju oživjeti, svaljujući krivnju na nas zbog propalih im ideala i oduzimajući svima nama svako pravo na sjećanje i na istinu, na tugu zbog mrtvih heroja, na ponos zbog pobjedonosnih bitaka.

Svi oni koji sada agresivno čestitaju dan propale i zločinačke države, poput Velimira Viskovića, Ivana Jakovčića, Hrvoja Klasića, koji umjesto spoznaja podvaljuje tuđinsku ideologiju, svi oni kojima smeta zakonom dopušteni znak postrojba HOS-a pa bi sada rušili spomenike poginulim mladićima, a ne smeta im, primjerice, spomenik četniku, koljaču mladih hrvatskih redarstvenika, u Borovu, svi takvi, svjesno ili nesvjesno, participiraju u agresivnome jugosrpskome fašizmu koji u miru nastoji hrvatsku pobjedu pretvoriti u poraz.

A jedini fašizam u Hrvatskoj jugosrpski je fašizam koji se valja od Beograda i Aleksandra Vulina, preko Pupovca i njegovih Novosti, Rade Šerbedžije, i nailazi na potporu u Novome listu, u istupima Zlatka Komadine, Arsena Bauka, Ivana Vrdoljaka i drugih nacionalnih i ljudskih ništarija u SDP-u i HNS-u te u drugim marginalnim protuhrvatskim političkim skupinama (za sve njih poginuli branitelji – HOS-ovci su fašisti) te se još potencira posredstvom crvenih kustosa u Jasenovca koji doslovce svakoga dana unose laži u popis žrtava, pa sve do brojnih drugih lažnih kozmopolita koji bi da se sve zaboravi.

Lako je danas Šerbedžiji hodati po regionu i izdizati se iznad bitanga koje su odvele narode u rat, ali gdje je bio njegov pacifistički instinkt 1991. godine kad su mu sunarodnjaci bacali cvijeće na kolone tenkova koji su gazili prema Hrvatskoj. Nije se u glumcu Radi pobunio humanist, stao ispred njih i recitirao, primjerice, stihove iz Prevertove Barbare, o “kiši od čelika, vatre, krvi i neutješne žalosti” pod kojom su stenjali hrvatski gradovi i ljudi, nije zavapio ni nad sudbinom Bresta, ni nad tragedijom Vukovara.

Danas se u Hrvatskoj s njegovim trubadurskim romantizmom, zatim kolumnističkim aktivizmom opskurnih srpskih zetova i odnarođenih monstruma koji bi u Vukovaru razgovarali samo načelno o štetnosti svih ratova ne imenujući ni agresora ni žrtve, nadalje s osporavanjem znakovlja pod kojim su ginuli hrvatski mladići, s rehabilitacijom četničkih ustanaka, zločinaca i otkrivanjem im spomenika, te držanjem normalnim činjenice da oni koji su ubijali hrvatske branitelje i civile određuju razliku između dobra i zla i da nam oni sude za tobožnji fašizam i kazuju kakve spomenike možemo, a kakve ne smijemo imati, kao i forsiranjem mitova i povijesnih falsifikata proizvedenih u velikosrpskome političkome laboratoriju – sa svim tim navedenim pojavama događa se proces negacije Hrvatske.

Mirko Galić u Večernjem listu piše o 90.000 žrtava Jasenovca, što znači da je njemu čak malena i službena grandiozna laž o 83.000 žrtava, za koju nema apsolutno nikakvih dokaza, pa ju nastoji povećati kako bi još više oklevetao hrvatski narod. Galić je jedan od brojnih sramnih jugokomunističkih relikata koji traži ultimativno micanje legalnoga spomenika poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu, kojima ne smetaju četnički spomenici u Borovu ili u Srbu, i koji su, svjesno ili nesvjesno, dio srpskoga fašističkoga stroja.

Svim tim podvalama traži se zaborav hrvatskih žrtava, amnestija Srbije i njezinih okrutnih zločinaca i stavljanje Hrvatske na optuženičku klupu, traži se inverzija povijesti. Dok se to nekažnjeno događa, to je znak da Hrvatska nije slobodna i da mora do daljnjega čekati novoga Tuđmana koji je jedini znao zaštititi svoj narod.

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

www.hkz-kkv.ch

134 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch