Postoji li još nešto tužno ili tragično što se toj
hrabroj ženi nije dogodilo, a može se dogoditi? Ne
postoji. Julienne bi sigurno odgovorila da bi strašnije
od svega što ona sada prolazi žaleći za ljubavi svog
života, za najboljim prijateljem, za suborcem bilo
jedino to da nestane države Hrvatske.
Zvonko je za Julienne bio smisao
života, inspiracija i ljubav kakvih je sve manje u
modernim vremenima. Priča o životu Julienne i Zvonka
za mnoge je poput nestvarne bajke ili hollywoodskog
filma s nesretnim krajem, ali za udovicu čovjeka koji
je s majčinim mlijekom u hercegovačkom selu Gorici
dobio i "neizlječivu zarazu", a to je želja za
slobodnom Hrvatskom, to je bilo razdoblje o kojem će
se pisati knjige i bit će zauvijek zabilježeno u
nacionalnoj povijesti naše zemlje. Namjerno ne želim
danas govoriti o otmici aviona 1976. godine u Americi,
zbog čega su Julienne i Zvonko odslužili zatvorske
kazne, jer to je milijun puta ispričana priča i svima
je poznata. Danas se treba pokloniti ženi koja je bila
u "braku s Hrvatskom" i dala je za svoju novu domovinu
cijelu mladost, nerođenu djecu, neproživljene
zajedničke bračne godine sa suprugom koji je
procijenio da ona još ima snage i volje živjeti
hrvatsku stvarnost, a on razočaran odlazi vjerujući da
će ne samo poslati poruku svojim sunarodnjacima nego i
voljenoj ženi omogućiti da živi mirnije.
Trenuci tišine
I danas, dok se prijatelji i znanci
ili oni koji su razumjeli i voljeli bračni par Bušić
iz svih krajeva Hrvatske budu okupljali na Mirogoju i
potom stajali pored grobnice u koju će za koji
trenutak biti položeno tijelo Zvonka Bušića, u blizini
istomišljenika i hrvatskih domoljuba Brune Bušića i
Gojka Šuška, Julienne će u sjećanje dolaziti slike iz
njihove prošlosti, a najviše iz onog dana daleke 1969.
kad je u Beču upoznala Taika.
"Izgledao je nekako siromašno;
svijetlocrvena trenirka s crno-bijelim zatvaračem na
sredini, iznošene maslinaste hlače s prekratkim
nogavicama, tamne čarape i crne cipele sa šiljastim
vrhom. Crne oči, uglasto lice. Poput Picassovih lica,
nimalo naočito ali napregnuto, ostavljalo je dojam
potisnute pogibelji ili uzbuđenja. A ja? Kakav sam
prizor ja pružala? On je vidio punašnu djevojku od
dvadesetak godina, s crvenim plastičnim ogrtačem koji
je oko pojasa stezala duga i nezgrapna vezica za
cipele. Mogla bih reći da ga je privukla moja duga
plava kosa da nije bila skrivena pod pletenom kapom.
Ipak, na čudan smo se način međusobno privlačili, kao
što drvo ili zid privlači automobil izvan kontrole.
Zove se Zvonko, ali prijatelji i rodbina zovu ga
Taik", napisala je Julienne Bušić u svojoj knjizi
"Ljubavnici i luđaci" objavljenoj 1995. godine.
Julienne je na Zvonkov poticaj otputovala u Hrvatsku i
na Dan Republike 29. studenog 1970. s prijateljicom je
s nebodera na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike
bacala letke antijugoslavenskog sadržaja zbog čega je
uhićena i zadržana u zatvoru.
Kad je puštena, u Zagrebu je zapisala:
"Razmišljam o povratku u moj Beč, o
razjašnjenjima koja će tražiti od mene, ali najviše mislim kako ću nazvati
Cleveland, Ohio, da kažem Taiku da sam slobodna, da uživam u njegovoj ljubavi i
zahvalnosti za žrtve koje sam podnijela za njega. Zvat ću i kući, spremna
razjasniti obitelji kako mi je nemoguće vratiti se doma, kao što znam da će mi
predlagati, možda čak i zahtijevati od mene. Život je sada negdje drugdje."
Vjenčali su se 1972. u Frankfurtu.
Ljubav jača od svega
Julienne je voljela svog Zvonka više
od sebe same, od vlastitog života. Amerikanka je
rođena 20. rujna 1948. u državi Oregon, na zapadu
SAD-a, kao jedina kći u obitelji uz tri mlađa brata,
od oca profesora engleskog i starogrčkoga jezika i
majke knjižničarke. Studirala je germanistiku koju je
i magistrirala te lingvistiku na sveučilištima u
Americi i Beču. Nakon udaje za Zvonka željela je
posjetiti njegovu obitelj, majku i braću i doputovala
je u Goricu, malo mjesto u Hercegovini. Zvonku je bio
zabranjen povratak. Julienne je bila duboko dirnuta
vidjevši suprugovu majku koja stalno plače za sinom i
lijepi hercegovački kraj u kojem je odrastao njen
Taik. "Za spavanje su mi namijenili Taikov stari
krevet. Dok ležim budna, čujem iste zvukove koje je
sigurno on slušao kad je ležao ovdje kao dijete; pas
laje u daljini, prigušeno disanje u drugoj sobi,
neobjašnjivo kukurikanje pijetla. Pljusak jakih i
ugodnih dojmova, svi su povezani s Taikom, svi me vode
bliže njemu, omogućuju mi da dijelim njegovu svijest,
njegovu stvarnost," napisala je Julienne.
Zvonko Bušić u Hrvatsku se vratio 24.
srpnja 2008. Od tada pa do prvog rujna ove godine
Julienne je imala samo pet godina da nadoknadi više od
tri desetljeća života bez supruga kojeg je čekala
vjerujući da će biti oslobođen i vratiti se u svoju
Hrvatsku. Pet godina zaista je malo, ali je i cijela
vječnost i blagodat za ženu koja voli i zahvalna je za
svaki zajednički trenutak jer je bila svjesna da se
ono što je prošlo ne može vratiti. Jesu li u samo pet
godina bračnog života u slobodnoj Hrvatskoj, za koju
su oboje dali sve što su imali, uspjeli jedno drugome
ispričati ono što su željeli, otkriti svoje misli i
nade, analizirati što su mogli drugačije te se
prisjetiti sto puta iznova svega lijepoga što su
zajedno prošli? Na to je Julienne sama odgovorila
pišući u knjizi kako se osjećala kad je spoznala da će
Zvonkov i njen život dugo biti razdvojen zbog
zatvorske kazne.
"Ima mnogo načina da se ne govori
o vremenu i kako nam je ono oduzeto. Ponekad se
oduzima nježno, isklizne kao pijesak između prstiju,
svako zrnce jedna minuta, dok ruka ne ostane prazna i
tek tada čovjek otkrije da to nije samo prazna nego
tuđa i neprepoznatljiva ruka. Ponekad se vrijeme
oduzima nasilno, kao da je prorezana rupa u kukuljici
našeg svemira i kroz nju sav život isisava neka
nevidljiva i opaka sila, a mi ostajemo izmoždeni i
uvenuli, pitajući se hoćemo li preživjeti, pitajući se
želimo li preživjeti."
Bruno i Zvonko - zajedno
Njen Zvonko danas će biti pokopan
pokraj Brune Bušića kojeg su on i Julienne obožavali.
Previše je u tome znakovitosti i boli. Obojica su
život darovala Hrvatskoj, koliko god to nekima danas
izgledalo provincijski, nerealno, nepotrebno ili im
jednostavno ništa ne znači. Bruno je Julienne u
američki zatvor slao pisma, a u jednom od posljednjih
otkrio je da su u Pariz, gdje je živio, "poslana tri
udbaša da ga dokrajče".
Tada je i poslao svoju pjesmu koju je
Julienne objavila u svojoj knjizi, a koja vizionarski
nagovješćuje današnji tužni dan kad će on, Zvonko i
Gojko Šušak opet biti jedan uz drugoga.
"Noć je,
tri goleme ploče kruže u zraku.
Prva je postavljena okomito, druga vodoravno,
a treća se okreće koso.
U laganom hodu prolaziš
pokraj svih trih ploča.
A onda zastaješ uhvaćena
u mome
postojanju."
Život Julienne Eden Bušić, 'hrvatske
neviste', utkan je u stvaranje neovisne Hrvatske i njena je žrtva obvezujuća za
sve nas. Njen Zvonko završio je svoju zemljsku misiju, a mi budimo uz Julienne
sad kad nas treba. To je najmanje što možemo učiniti za tu veliku ženu!
Piše: Jadranka Jureško-Kero,
Večernji list
|