Vijence i svijeće su ispred križa položili brojna
izaslanstva i udruge. General Gotovina je istaknuo da mu
je čast biti sa svojim suborcima na obilježavanju prve
oslobodilačke akcije. - Ovaj križ je simbol života
naše braće koji su dali svoje živote za našu slobodu,
mir i budućnost. Maslenica je bila prva velika
oslobodilačka operacija hrvatske vojske. Do tada smo se
samo branili, a od tada smo krenuli naprijed i mi smo
napali njih koji su ugrozili nas i koji su izvršili
agresiju i okupirali naš teritorij. Od toga dana je bio
početak kraja. Maslenica je početak oslobađanja našeg
teritorija i iz te smo akcije izvukli pouke i pripremali
se za Oluju - rekao je general Ante Gotovina.
Autor: Frane Šarić, Večernji list
Junaci
Maslenice i Velebita: Od nas su bježali i četnici i
poskoci
splitski BATT - Teško je iz tih prekaljenih ratnika ispovijesti
o pohodima u Domovinskom ratu "iščupati" jer oni ni danas, nakon više od
dvadeset godina, nisu baš od velike priče... Radi se o pripadnicima splitske
Specijalne jedinice policije - BATT (početna slova prezimena prve četvorice
stradalih pripadnika - Zorana Bočine, Kažimira Abramovića, Ivana Tomaša i Jakova
Topića). I ove godine, kao i svih poratnih godina, okupili se na Velebitu kako
bi se poklonili svojim suborcima kojih više nema. A ploče s imenima tih junaka
razasute su u vrletima planina... Članovi BATT-a, od 25 postrojba Specijalne
policije koliko ih Hrvatska ima, imali su najduži i najopasniji ratni put. Od
Trebinja, pa Metkovića, duž cijelog Velebita, pa Gospića, Karlovca, Okučana,
Omanovica, Požege, Vinkovaca, te Kupresa gdje su u komadu ratovali 52 dana...
Tisuće i tisuće kilometara prešle su čizme ovih policajaca...
![](images/junaci_velebita.jpg)
Nemojte vi mene...
Ovoga puta podsjećamo se oslobodilačke
akcije Hrvatske vojske i policije iz siječnja 1993.
godine, pod imenom "Gusar", koju ipak svi znamo kao
vojno-redarstvena operacija "Maslenica". A same
operacije i ne bi bilo da šestero pripadnika BATT-a
nije osvojilo Tulove grede, bitno uporište na
prijevoju preko Velebita, iznad današnjeg Tunela
"Sveti Rok". Četnici su tada kontrolirali sa svoja tri
uporišta cijelu zadarsku dolinu. Imali su
artiljerijske snage raspoređene na dvije uzvisine, na
Maloj i Velikoj Bobiji, te bazu u razrušenom selu
Podpragu, kao i još jednu artiljerijsku bazu podno
samih Tulovih greda, odakle su granatirali grad i
okolna mjesta, paralizirajući život Dalmacije.
O opasnosti tog pothvata dovoljno
govore riječi Mladena Markača, tadašnjeg zapovjednika
Specijalnih snaga policije, nakon što mu se splitska
šestorka javila s položaja. Šestorica koja su ušla u
povijest - Ivica Glavota, Franjo Tokalić poznatiji kao
Medo, Eugen Đuka, Slavko Roglić, Petar Maras i Mario
Radan. - Mi smo na poziciji 5 i 6 - čulo se u to
jutro, negdje iza pet sati. Bio je 26. siječnja 1993.
godine. Kako baš nitko nije vjerovao da se baš naši
policajci javljaju s Tulovih greda, nakon par takvih
poziva, sam Markač kazao je: - Nemojte me zaje....!
Nije ovo vježba, već rat! I bio je rat, i te kako je
bio rat - priča nam trojka koja je sudjelovala u toj
akciji: Glavota, Tokalić i Đuka.
Na leđima 30 kila opreme
- Od početka te 1993. godine pa do 25.
siječnja, već je 18 hrvatskih branitelja poginulo. Mi
smo tog dana krenuli u akciju iz Selina. A kako je to
izgledalo? Pješice preko planine, sa 20 do 30
kilograma oprema svatko na sebi. Više oružja neko
hrane, sve smo ostavili, i vriće za spavanje. Imao sam
samo tri okvira metaka, cedevitu, čarape i mudante,
jer nemaš kada ni jesti ni spavati. Oko ponoći smo
dobili drugog vodiča po planini. Nije nam pomoglo.
Izgubili smo se jer je magla okovala sve vrhove.
Nemoguće se snaći u toj magli i mraku.
A hladnoća, pa bilo je sniga nekih 15 centimetara, a
ti 18 sati hodaš i hodaš, po kamenjaru, i stalno
uzbrdo - priču je započeo Glavota, rođen 1961. godine.
Prije rata bio je strojovođa, da bi već 5. kolovoza
1990. godine postao pripadnikom Prvog redarstvenika, a
od 15. ožujka 1991. godine pripadnik BATT-a. Danas,
kad je rat daleko iza nas, predsjednik je Udruge
veterana SJP BATT.
- Pred zoru smo došli blizu njihova
logora. Spavali su u jednom kontejneru, i dok smo se
mi približavali, netko je iz magle povikao: Stoj, tko
ide? Odmah smo zapucali, povela se bitka jedan na
jedan, a sve pod maglom, teško se išta vidjelo - priča
Medo, a na upit naš kako je sve završilo odgovara: Pa
eto, mene vidiš - kroz smijeh nam govori Tokalić,
rođen 1971. godine, dok Đuka (1968. godine) dodaje:
Sve su oružje pobacali
- Imali su oružja kao u priči,
protuzračnih sredstava, skoro tri kamiona, no nisu
imali spize. Našli smo kasnije samo tridesetak zrna
fažola, taman su ga kuhali, neka je bila rana ura.
Istina je, imali su i prst rakije. I ništa drugo...
Tako su oslobođene Tulove grede, a naši momci,
šestorica veličanstvenih, spustila se potom niže, do
Podpraga. Nije bilo vremena za odmor. Tada su i upali
u unakrsnu vatru. Kako je trebalo četnike onemogućiti,
potjerati ih, šestorka je navodila naše strijelce.
Neprijateljima nije bilo druge nego se dati u bijeg.
Čak su i deset minobačaca pobacali u bunare kako ne bi
pali našima u pali. No više im nije bilo spasa -
drugog dana su policajci preuzeli i oba vrha - Malu i
Veliku Bobiju te je Zadar bio slobodan od napada s
Velebita.
A kako je bilo tri zime provesti na
toj bajkovitoj planini našim specijalcima, nije lako
ni ispričati... - Šesnaest godišnjih doba bi se
izmijenilo u kratkom periodu, od sniga, kiše, krupe,
olujne bura, opasnih grmljavina, no najgora je bila
ledena kiša - samo kliziš doli. Počeo sam se već i
zezati kada sam prokliza na putu prema bazi gdje smo
išli po hranu. Prokližem i ravno pred menom bukva.
Vidim se već u tom stablu, pa sam počeko vikati: Miči
se, zemo, zemljače moj! - opet kroz šalu pripovijeda
Franjo Tokalić, otkrivajući nam kako su znali jesti i
kruh star sedam dana koji su već spremili li za smeće,
pa bi ga izvadili i otkidali mjesto gdje su miševi
komadić odgrizli, i eto opet hrane na stolu.
Kad poskoci gube glavu
Jer njih oko 280, koji su tri godine
Velebita "tukli" (od 5. listopada 1992. do kolovoza
1995. godine) prošli su neljudske uvjete - zimi se
temperatura spuštala do minus 40, bukve su se
raspadale od hladnoće, pucala su debla po sredini.
Kada bi snijeg napadao, a zbog vjetra ni helikopterom
nije bilo moguće donijeti municiju i hranu, spašavali
su konji. Ako se ni oni nisu mogli probiti, onda se s
prve linije spuštalo pješice do položaja u pozadini.
Po tri sata dolje pa natrag, uzbrdo. Ovaj put s
ruksacima otežalim od metaka i "spize", Onda se se
opet barem sit moglo boraviti u malim zemunicama koje
su u rupama iskopali, obložili granama i šatorskim
krilima, na koje su opet nabacali grane, da barem
snijeg non-stop ne pada po njima.
Skakalo se na svaki šum, unatoč
stražama, jer su četnici bili preblizu. Tako je bilo i
istrčavanja u donjem rublju iz tih zemunica, kada bi
se čuo bilo koji šum, u mrkloj noći izlijetalo se samo
s puškom u ruci na snježni teren. A vani minus 28
stupnjeva. Iskočila su tako dva specijalca van u
duboki snijeg. I na kraju od cijele 'buke' - samo,
srećom, jelen...
No ni ljeti nije bilo bajno, tijekom
dana vruće, noći opet - smrzavanje. A magla, dosadna
magla danima bi znala opkoliti te vrleti. Tako bi naši
policajci bili u suncu, gore na vrhu, a dolje
ništa....Sama magla. Bilo bi opet prekida komunikacija
s bazom, pa su ostajali bez hrane. Dosjetili su se i
oni ovog puta kako preživjeti na toj svetoj planini -
nataknuli bi poskoke, ogulili kožu, pa bi to pečeno
meso bio ukusan obrok za one koji nisu znali o čemu se
radi. Doktor Emilijo Franković se zezao kako su mu
jegulje donijeli. Taj dan je stradalo više od 50
poskoka...
Spomen na 51 poginulog
Bilo je i straha, no osmijeh je
razbijao sve! Uvijek se išlo dalje i dalje, a svoje
poginule pripadnike - 51 je ostavio život na Velebitu,
dok je ukupno 127 što vojnika što policajaca stradalo
u ovoj operaciji "Maslenica" - nikada zaboravit neće!
Svake godine splitski policajci specijalci dođu i
poklone se poginulim suborcima, i veterani kao i bivši
zapovjednici Vinko Budiša i Danijel Krolo, te aktivni
djelatnici predvođeni sadašnjih zapovjednikom SJP BATT
Antonom Dražinom. Uz jedan običaj koji također
neumorno njeguju - na prijevoju Mali Alan na 1100
metara nadmorske visine, na kamenu koji označava
granicu nekadašnje Kraljevine Hrvatske i Kraljevine
Dalmacije - uvijek se digne zdravica u zrak!
Izvor: Slobodna Dalmacija
|