I ja sam kritičan prema političarima, i onim prijašnjim
i sadašnjim vladarima, ali uvijek na kraju naglasim:
"Vjerujem da će se kreativni i pošteni ljudi i dalje
boriti za ovu malenu divnu zemlju Hrvatsku u kojoj će
sutra ipak svaki čovjek, bez obzira na rasu, spol i
religiju imati jednake šanse za život!... Za divnu
zemlju Hrvatsku koja će biti dom svih ljudi, a ne samo
dom za odabrane kaste političara i tajkuna sumnjivih
moralnih i umnih vrijednosti..."
Da, to je moja poruka. To je i poruka
svih onih nesalomljivih vizionara boraca za opće
dobro, koji se bore proglasima, organizacijom
referenduma, prosvijedima, ukratko, sve te vizionare
povezuju snovi o boljem i pravednijem sustavu u divnoj
zemlji Hrvatskoj. To je poveznica koja povezuje
najmnogoljudniju vojsku vizionara ovog svijeta, jedine
nam i divne planete zemlje. Kada se svaki vizionar i
sanjar u svojoj zemlji izbori za te plemenite ciljeve,
svijet će sigurno postati malkice bolje mjesto za
život.
Što je namjera Jetrgovća, to on
najbolje zna, ali iz njegovih rečenica u toj kolumni
čovjek ne može osjetiti neku toplinu, suosjećajnost,
nadu, toleranciju i ljubav prema bližnjemu, prema
čovjeku.
Ovo je citat
iz kolumne Hodaka: "...Kaže uvijek umjereni i
profinjeni Jergović: "Dinko Šakić nanjušio bi Srbina u
Maksimiru kao što svinja nanjuši tartuf!" Potom kaže
europski prvak u književnosti: "Da je živ i da ga je
donijeti pred Maksimirski stadion, Dinko Šakić - uz
ovacije i domoljubno roktanje prisutnog puka - svojim
nepogrešivim njuhom raspoznao bi one čije bi srce u
izlučnom trenutku, dok je lopta u neprijateljskom
šesnaestercu, moglo zakucati za Srbiju". Sad je valjda
i zadnjem skeptiku kristalno jasno zašto je naš
Miljenko proglašen u Poljskoj najboljim
srednjoeuropskim piscem. Sklepati ovako životnu,
logičnu i profinjenu rečenicu može samo dlakavi i
kovrčavi Jergović. Pazite samo finoću ove usporedbe:
"kao što svinja nanjuši tartuf tako i hrvatski
navijači rokču pred stadionom". Mislim da bi ga, nakon
tako sjajnog teksta punog tolerancije, te bez i trunke
govora mržnje, čak i njegova osobna kritičarka Jagna
Pogačnik odmah mogla predložiti Nobelovom komitetu za
dodjelu Nobela za glupost. Siguran sam da bi je
osvojio!..."
Zašto se takvi ljudi, poput spomenutog Jergovića,
vole titulirati piscima, meni nije jasno. Poezije i
proza oplemenjuje ljudske duše timaneći suosjećajnost,
ljubav, toleranciju i vjeru. I onaj koji sebe zove
ateistom sigurno je jednom počeo rečenicu, '...vjerujem...',
zar ne?...
Da bi mogao
koračati cestom snova moraš imati snove. Onaj koji
nema snove nema niti vizije, i kao takav luta
besciljno kradući drugima snove. Možda je za takve
"pisce" san o zemlji Hrvatskoj u kojoj će sutra
živjeti sretni ljudi utopija, ali za sanjare ipak je
san, a za vizionare i više od sna. Onaj koji san zove
utopijom nema niti vrle mašte, a davno je genijalni
pisac Charles Dickens rekao: 'Samo mašta čini pisca
piscem!'.
Čovjek bez mašte i snova osuđen je na
besciljno lutanje, kako u životu tako i fikciji.
Naravno, takav neće smatrati siromaštvo duha najgorim
siromaštvom, stoga će bez da trepne okom krasti snove
sanjarima. Takvi će pribiti majku Umjetnost na križ,
poput Poncile Pilata, dijeleći pjesnike i pisce na
Sjever, Jug, Zapad i Istok; Takvi zavode prozu kao
neku bludnicu, ali ne razumiju da je proza prošla
mnoge bordele i uvijek ostala svoja, nedodirljiva i
anđeoski čista i kao takva svetkovima daleko za ljude
bez duha i snova.
Oni koji se dive čudovištima poput
Draže Mihajlovića, oni koji zarađuju kruh kradući
snove sanjarima, oni koji jalovost duha žele liječiti
vrijeđanjem osjećaja vjernika, nikada neće ostaviti
traga iza sebe. Jer da bi ostavio traga moraš imati
snove, i moraš putovati cestom snova. Da bi se zvao
piscem ili poetom moraš biti spreman i na glad, samoću
i poniženja, jer glad osnažuje ljudski duh, samoća
osnažuje ljubav, a poniženja osnažuju poniznost. Ljudi
jaka duha pronaći će svoju cestu snova koja vodi u
voljenu zemlju, a oni bez snova neće niti tražiti tu
zemlju.
Legenda
kaže kako je božica Hera navodno rekla: "Treba braniti
svijet ako mislite u njemu živjeti!"....
Piše: Walter William Safar |
