|
Kad vam netko spomene tortu, na što vas ona podsjeća?
Mene na djetinjstvo, slatko iÅ¡Äekivanje moga roÄ‘endana, bijelih ruku moje majke koje u staroj posudi, koja služi kao već siguran i isproban kalup za torte, slažu moje slatko roÄ‘endansko iÅ¡Äekivanje.
U Specijalnu bolnicu Varaždinske Toplice svaki roÄ‘endan naÅ¡ih deÄki bio je pravi doživljaj. Slavili smo svi, svemu se radovali, ali najviÅ¡e naÅ¡em Bedemu Ijubavi 1991. godine.
|
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Älanice Bedema.
DoÅ¡le su tiho, punih ruku poklona. Dignutih glava koraÄale su dugim bijelim bolniÄkim hodnicima kao da idu svojim sinovima. A oni su za njih to i bili i ostali. Svaka je od njih bila majka svakome od njih. Lica su im bila blijeda, glas promukao, a oÄi kao u srne kada laneta nema, pune suza. Ljerka Pavić, predsjednica Bedema Ijubavi 1991. godine, koraÄala je onako sitna odvažnim korakom.
To je ustvari koraÄalo samo srce, srce koje plaÄe sa svakim od njih i smije se sa svakim od njih. Tražila je ispis roÄ‘endana naÅ¡ih deÄki, uredno ga složila i ponijela sa sobom u Zagreb. A onda od prekrasne obitelji, od slastiÄarnice Vincek stižu torte s tisuću želja za svaki roÄ‘endan. Uvijek je bilo puno smijeha prilikom slavlja, zezali smo, gledajući fotografije, da smo od jednog do drugog roÄ‘endana sve deblji.
S desna: Ljerka Pavić, Dunja Gaupp
Imena prvih dviju dama nažalost nepoznata
 
Nismo se 1991. morali pitati koga ćemo sresti za uskrÅ¡nji doruÄak za stolom koji je za sreću prostro Bedem ljubavi. Svaka pisanica i svaki kolaÄ taj dan podsjećao nas je na dom, na majku, a mi smo taj dan bili sretnici koji su imali 15 majki. To može imati samo hrvatski vojnik. NaÅ¡i deÄki znaju cijeniti njihovu ljubav. Dijele svoje sitne tajne, nadanja, iÅ¡Äekivanja, strahove i strepnje. Ni jedan Badnjak nije proÅ¡ao, a da nisu vidjeli nasmijeÅ¡ena lica naÅ¡ih žena iz Bedema. A one nose darove za sve, baÅ¡ za sve koji su na lijeÄenju u Varaždinskim Toplicama. Sanja i ja osjećamo se kao patuljci meÄ‘u poklonima, radosne smo i ponosne Å¡to smo dio njihove ekipe.
Godine rata produbile su prijateljstvo. Nije viÅ¡e rijeÄ samo o prijateljstvu, Äini nam se kao da smo rodbina, obitelj. Voljeli smo kad bi doÅ¡le k nama, a joÅ¡ smo viÅ¡e voljeli otići k njima u Zagreb. Od 1994. godine svaki prvi vikend u 10. mjesecu Bedem ljubavi organizira druženje stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine. Prilika je to da se nakon izlaska iz bolnice sretnu stari prijatelji. Neki su osnovali svoju obitelj. Ne znam je li sklopljen ijedan brak, a da meÄ‘u uzvanicima nisu bile žene iz Bedema. Svako roÄ‘enje zapisano je u njihovim srcima kao da njihova djeca raÄ‘aju. A svaka smrt naÅ¡ih deÄki ostavila je trag na njihovu srcu, trag boli koji ne prestaje, koji traje kao Å¡to traje ova naÅ¡a lijepa domovina Hrvatska.
Ovo moje kratko sjećanje posvećujem s puno Ijubavi Älanicama Bedema Ijubavi 1991. godine:
Mira BariÄević, Nada Cervar, Marija Horvat, Fanda Hervas, Ivka llić, Marica Ljubić, Lucija Sabljak, Ana Smrdelj, ViÅ¡nja Trdak, Nevenka Milković, Nada JeluÅ¡ić, Dunja Gaupp, Marija Lacko .
Posebno zahvaljujem
Ljerki Pavić,
koja godinama hrabro stupa na Äelu svojih BedemaÅ¡ica. Veliko hvala za svaku suzu, osmijeh i rijeÄ koju si nam uputila. Hvala ti za brigu i strpljenje koje i danas pružaÅ¡ naÅ¡im deÄkima i njihovim obiteljima. Hvala tvojoj obitelji koja je uz tebe prolazila sve emocije koje si nosila u sebi. Ti uistinu živiÅ¡ rijeÄi koje si izrekla jednog jesenjeg dana 1996. godine:
"Sve za naÅ¡e deÄke, oni su Hrvatska."
Autor: Zdenka Jezernik, iz knjige "Mojih 5 minuta"
|
