Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

KAD KNJIGE GORE, KOSTI PUCAJU      (11.01.2011.)

Tijekom nedavnog obilaska knjižnice u Vinkovcima, koju je JNA posve uništila 16. rujna 1991. godine, jedan od naših neslužbenih vodiča, patolog, primio je telefonski poziv. "Morat ćete me ispričati", rekao nam je. "Moram se pobrinuti za jedno samoubojstvo. "Što se dogodilo?" bojažljivo smo upitali. "Jedan je pedesetgodišnji bivši vojnik stavio pištolj u usta i povukao obarač", šapnuo je u odgovor.

Prestravljeni, uvjerili smo ga da shvaćamo. Na kraju krajeva, nije li suicid važnije od kulturocida? Ili su to zapravo dvije strane iste medalje?

Razmotrimo najprije kulturocid, artiljerijski napad tijekom kojega je knjižnica osnovana 1875. godine sravnjena sa zemljom. Plamen je progutao police s knjigama i ormariće i sveo 86 000 knjiga i 5000 novinskih primjeraka na pepeo, zajedno sa rijetkim regionalnim zbirkama povijesnih i drugih dokumenata i rukopisima čuvenih hrvatskih književnika.

Dječji odjel je nestao, a nestala je i priručna biblioteka. Izgorjeli su generacijski zapisi čitave jedne hrvatske regije, njezina povijesna i civilizacijska postignuća, svjedočanstva njezinih vrijednosti, kulture i načina života.

Međunarodni tisak poslušno je izvijestio o tom barbarskom činu, pokazujući živopisne slike knjižnice koja tinja, njezin urušeni krov, zjapeće prozorske okvire, četverokute pepela, a ne više knjiga, što pretežu s uleknutih polica. Iracionalno sam se zapitala teži li pepeo više od knjiga dok sam proučavala stare fotografije uništene knjižnice. Zašto bi se inače police najednom uleknule? U svakom slučaju, tisak se nakon nekog vremena prebacio na druga djela destrukcije, koja su počinili drugi počinitelji u drugim ratovima u drugim državama. A knjižnica u Vinkovcima ostavljena je da se iznova izgradi i iznova stvori svoj "život".

Ali što je s životima koji su trebali biti iznova izgrađeni? Kako je vrijeme prolazilo, odvažnost nedovoljno naoružanih branitelja koji su štitili svoje domove, obitelji i gradove od očite agresije pala je žrtvom onoga što se može nazvati jedino "postmodernističkom dekonstrukcijom" Domovinskog rata, teorije da su mnoge, ako ne i sve očite činjenice ili realnosti jednostavne društvene tvorevine, podložne promjeni ovisno o tome tko su zainteresirane stranke i kakvi su njihovi određeni politički prioriteti. Uporaba jasnih klasifikacija, na primjer muško naprama ženskom, bijelo naprama crnom i imperijalno naprama kolonijalnom, osuđena je kao "staromodna" i "nazadna".

U specifičnom slučaju Domovinskog rata, kategorije agresora i žrtve dekonstruirane su i najednom nije bilo ni agresora ni žrtava. Svi su bili krivi. To je bio građanski rat. Primitivna "plemena" nastavljala su svoj stoljećima dug sukob na istome području. Hrvati su genocidni. Hrvati su fašisti. Srbi su bili ti koji su bili ugroženi pa su uzeli oružje kako bi zaštitili svoje domove, obitelji i gradove od očite agresije. Mnoštvo stranih "nepristranih promatrača" napisalo je knjige koje potvrđuju te teze, razni Roberti Kaplani, Mishe Glenny, Laure Silbers. Snimljeni su dokumentarni filmovi koji prikazuju jednak broj srpskih, hrvatskih i muslimanskih negativaca, u jednakoj mjeri, a predsjednici triju etničkih skupina oslikavaju jednako pohlepnima, nesnošljivima, podmuklima i isključivima.

Kako ne bi zaostali za njima, naši domaći pisci i filmaši nastojali su udvostručiti njihova nastojanja, s jednom napadnom iznimkom. U brojnim njihovim knjigama i filmovima, od kojih je mnoge financiralo Ministarstvo kulture, hrvatski branitelji su očiti negativci, negativna sila u brutalnom sukobu. Drogirani ili potaknuti psihopatskim osobnostima puštenim s lanca pretjeranom popustljivošću rata, oni pljačkaju, otimaju, siluju i ubijaju - djecu, starce, sve koji se nađu na njihovom pogubnom putu. Kako je vrijeme odmicalo, čak su se i branitelji i njihove obitelji počeli pitati: jesmo li mi sve to zamislili? Je li ikad bilo agresije, bombi, artiljerijskih napada, sravnjivanja čitavih gradova, uništenja čitavih obitelji, kulturnih blaga, crkvi, bolnica, škola, knjižnica?

Kroz čitavu pisanu povijest, za narode koji su bili žrtve porobljavanja, agresije, čak i masovnih umorstava i genocida, uobičajeno je da zabilježe što se dogodilo, za buduće naraštaje, za potomstvo. U drevno doba, to se činilo hijeroglifima na zidovima špilja. U modernija vremena, imamo usmenu i pismenu povijest, dokumentarce i filmove. Ponekad jedna jedina knjiga može služiti kao simbol, jer iako su ljudi fizički mrtvi, knjiga im daje besmrtnost. Ona ujedno čuva na životu sjećanje na ono što se dogodilo u onima koji su se borili, preživjeli, u onima koji su počinili barbarska djela i u onima koji su stajali po strani i nisu učinili ništa.

Jedan od najčuvenijih primjera je "Dnevnik Anne Frank", koji se nedavno ponovno pojavio u hrvatskim knjižarama po čitavoj državi. Da nijedna druga knjiga nije zabilježila holokaust, ova bi svakako bila dovoljna. Prvi se put pojavivši 1947. godine, prevedena je na sve vodeće jezike, po njoj je snimljen film i ima trajno mjesto na popisu obvezatne lektire u većini svjetskih srednjih škola od trenutka kad je objavljena. Znam da je bila na popisu obvezatne lektire u mojoj srednjoj školi u Portlandu, Oregon, Sjedinjene Američke Države. Tko nije čuo za Annu Frank? Zapravo, većina hrvatskih srednjoškolaca, da se među njima provodi anketa, vjerojatno bi znala više o Anni Frank nego o, na primjer, Siniši Glavaševiću, više bi znali o tragediji, patnjama i hrabrosti drugih naroda, nego svojega vlastitoga.

I tu kulturocid postaje suicid. I zato je, mislim, još jedan hrvatski branitelj stavio pištolj u usta i povukao obarač. Kako je Krleža rekao, "kad knjige gore, kosti pucaju". Stoga iako moja kolumna zacijelo neće biti prevedena na nekoliko jezika, niti će po njoj biti snimljen film, niti će se, po svemu sudeći, pojaviti na popisu lektire u čitavom svijetu, ili na popisu lektire hrvatskih srednjoškolaca, pišem ove riječi kako bih odala počast onima koje su sile dekonstrukcije na kraju uvjerile da se sve to dogodilo samo u njihovoj mašti. Nije.

Julienne Bušić

dnevno.hr

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch