Dječji odjel je nestao, a nestala je i priručna
biblioteka. Izgorjeli su generacijski zapisi čitave
jedne hrvatske regije, njezina povijesna i
civilizacijska postignuća, svjedočanstva njezinih
vrijednosti, kulture i načina života.
Međunarodni tisak poslušno je
izvijestio o tom barbarskom činu, pokazujući živopisne
slike knjižnice koja tinja, njezin urušeni krov,
zjapeće prozorske okvire, četverokute pepela, a ne
više knjiga, što pretežu s uleknutih polica.
Iracionalno sam se zapitala teži li pepeo više od
knjiga dok sam proučavala stare fotografije uništene
knjižnice. Zašto bi se inače police najednom uleknule?
U svakom slučaju, tisak se nakon nekog vremena
prebacio na druga djela destrukcije, koja su počinili
drugi počinitelji u drugim ratovima u drugim državama.
A knjižnica u Vinkovcima ostavljena je da se iznova
izgradi i iznova stvori svoj "život".
Ali što je s životima koji su trebali
biti iznova izgrađeni? Kako je vrijeme prolazilo,
odvažnost nedovoljno naoružanih branitelja koji su
štitili svoje domove, obitelji i gradove od očite
agresije pala je žrtvom onoga što se može nazvati
jedino "postmodernističkom dekonstrukcijom"
Domovinskog rata, teorije da su mnoge, ako ne i sve
očite činjenice ili realnosti jednostavne društvene
tvorevine, podložne promjeni ovisno o tome tko su
zainteresirane stranke i kakvi su njihovi određeni
politički prioriteti. Uporaba jasnih klasifikacija, na
primjer muško naprama ženskom, bijelo naprama crnom i
imperijalno naprama kolonijalnom, osuđena je kao
"staromodna" i "nazadna".
U specifičnom slučaju Domovinskog
rata, kategorije agresora i žrtve dekonstruirane su i
najednom nije bilo ni agresora ni žrtava. Svi su bili
krivi. To je bio građanski rat. Primitivna "plemena"
nastavljala su svoj stoljećima dug sukob na istome
području. Hrvati su genocidni. Hrvati su fašisti. Srbi
su bili ti koji su bili ugroženi pa su uzeli oružje
kako bi zaštitili svoje domove, obitelji i gradove od
očite agresije. Mnoštvo stranih "nepristranih
promatrača" napisalo je knjige koje potvrđuju te teze,
razni Roberti Kaplani, Mishe Glenny, Laure Silbers.
Snimljeni su dokumentarni filmovi koji prikazuju
jednak broj srpskih, hrvatskih i muslimanskih
negativaca, u jednakoj mjeri, a predsjednici triju
etničkih skupina oslikavaju jednako pohlepnima,
nesnošljivima, podmuklima i isključivima.
Kako ne bi zaostali za njima, naši
domaći pisci i filmaši nastojali su udvostručiti
njihova nastojanja, s jednom napadnom iznimkom. U
brojnim njihovim knjigama i filmovima, od kojih je
mnoge financiralo Ministarstvo kulture, hrvatski
branitelji su očiti negativci, negativna sila u
brutalnom sukobu. Drogirani ili potaknuti psihopatskim
osobnostima puštenim s lanca pretjeranom
popustljivošću rata, oni pljačkaju, otimaju, siluju i
ubijaju - djecu, starce, sve koji se nađu na njihovom
pogubnom putu. Kako je vrijeme odmicalo, čak su se i
branitelji i njihove obitelji počeli pitati: jesmo li
mi sve to zamislili? Je li ikad bilo agresije, bombi,
artiljerijskih napada, sravnjivanja čitavih gradova,
uništenja čitavih obitelji, kulturnih blaga, crkvi,
bolnica, škola, knjižnica?
Kroz čitavu pisanu povijest, za narode
koji su bili žrtve porobljavanja, agresije, čak i
masovnih umorstava i genocida, uobičajeno je da
zabilježe što se dogodilo, za buduće naraštaje, za
potomstvo. U drevno doba, to se činilo hijeroglifima
na zidovima špilja. U modernija vremena, imamo usmenu
i pismenu povijest, dokumentarce i filmove. Ponekad
jedna jedina knjiga može služiti kao simbol, jer iako
su ljudi fizički mrtvi, knjiga im daje besmrtnost. Ona
ujedno čuva na životu sjećanje na ono što se dogodilo
u onima koji su se borili, preživjeli, u onima koji su
počinili barbarska djela i u onima koji su stajali po
strani i nisu učinili ništa.
Jedan od najčuvenijih primjera je
"Dnevnik Anne Frank", koji se nedavno ponovno pojavio
u hrvatskim knjižarama po čitavoj državi. Da nijedna
druga knjiga nije zabilježila holokaust, ova bi
svakako bila dovoljna. Prvi se put pojavivši 1947.
godine, prevedena je na sve vodeće jezike, po njoj je
snimljen film i ima trajno mjesto na popisu obvezatne
lektire u većini svjetskih srednjih škola od trenutka
kad je objavljena. Znam da je bila na popisu obvezatne
lektire u mojoj srednjoj školi u Portlandu, Oregon,
Sjedinjene Američke Države. Tko nije čuo za Annu
Frank? Zapravo, većina hrvatskih srednjoškolaca, da se
među njima provodi anketa, vjerojatno bi znala više o
Anni Frank nego o, na primjer, Siniši Glavaševiću,
više bi znali o tragediji, patnjama i hrabrosti drugih
naroda, nego svojega vlastitoga.
I tu kulturocid postaje suicid. I
zato je, mislim, još jedan hrvatski branitelj stavio
pištolj u usta i povukao obarač. Kako je Krleža rekao,
"kad knjige gore, kosti pucaju". Stoga iako moja
kolumna zacijelo neće biti prevedena na nekoliko
jezika, niti će po njoj biti snimljen film, niti će
se, po svemu sudeći, pojaviti na popisu lektire u
čitavom svijetu, ili na popisu lektire hrvatskih
srednjoškolaca, pišem ove riječi kako bih odala počast
onima koje su sile dekonstrukcije na kraju uvjerile da
se sve to dogodilo samo u njihovoj mašti. Nije.
Julienne
Bušić
|
