Kad novinar prostak postane 'Novinar godine'

Kada se kome ugasi život, reče se više-manje suosjećajno, eufemistički, da je čovjek preminuo, otišao na onaj svijet, Bogu na istinu... A neku, pak, ništariju ispratit će tkogod šatrovački, da je odapeo, otegnuo papke, udario petom o ledinu... U poznatom Sabljakovu rječniku ima, po svoj prilici, takvih izraza napretek. Možda je tamo zabilježena i ona metafora što se može čuti u sočnom istočno-hrvatskom pučkom žargonu... koja kaže da je takav - s oproštenjem - prdn'o u fenjer. Dalmatinci bi rekli... u sviću ili u feral.

U onom srećom davno upuvanomu splitskom Feralu, kojim još njegovi nabrijani picaferai mašu bauljajući po svom bespuću, pucketao je predugo žižak herostratske ambicije, slavohleplja, zloće i batalske bahatosti, i smradeći i dimeći kao svaki loše usađeni stijenj, proizvodio premnogo čađe, a jedva malo prigušena žmigava svjetla, što je samo označavalo svoje ishodište ne osvjetljujući ništa.

Pa kada im ga je bivši strani mecena konačno, onako pučki slikovito udunuo, ostao im je samo debeli sloj čađe, kojom sada obezglavljeni feralovci hoće ocrniti druge. Zato mi je udobnije zvati ih čađavcima, nego se osvrtati na njihove uvrnute pokušaje ocrnjivanja. Jer njihov nasrtaj na građansku pristojnost, i ta njihova još preostala čađa moje se osobe ne prima, pa u tom crnilu za mene uvrede nema, tek možda ona jedna, nažalost nepopravljiva: da sam, tobože, nekome od njih nekoć bio obljubljeni pisac. Ne'š ti!!! - rekli bi moji i njihovi zemljaci. Ne'š ti jubavi! To jedino ne bih mogao preboljeti, kada se ne bih tješio, da me, nevoljnici, tada još nisu razumjeli.

Kada bih imao sebe od koga i od čega braniti, umio bih to obaviti, vjerujem, dobro kao i mnogi ugledni pisci i publicisti koji su se javili sua sponte, u obranu građanske pristojnosti i istinoljubivosti, kao Slaven Letica, Zvonimir Hodak, Milan Jajčinović, Ivan Aralica, Tonko Maroević, Davor Velnić, Stijepo Mijović Kočan, Marija Peakić-Mikuljan, Hrvoje Hitrec, Dalma Kalođera, Mladenko Spahija, Marko Curać, Ivan Ugrin i da ne nabrajam dalje nasumce i bez reda.

Javili su se i mnogi pod šiframa na portalu, na telefonu, pri susretu... ne da mene brane, već da, raskrinkavajući čađavce, promiču opće ljudske i civilizacijske vrijednosti. Što da onda ja sebe branim?! Što da odgovaram nakon svega što su mudri i ugledni već izrekli?! A ona, pak, nekolicina naručenih oponenata, koji se skandaliziraju nad mojim konzervativnim moralom i kojima prednjače demagoškim krivotvorenjima i klevetama bezočna Sanja Modrić, Branimir Pofuk i poznati javni sugovornik sa samim sobom Davor Butković, ne osuđuju ni jednom riječi moderne i napredne vulgarnosti i prostakluke svoga nestašnog Jurice. Ali je zato gospodin Nenad Puhovski oglasio književnike koji nisu po njegovu ukusu, pa i mene, onako uzgred, jako nečovječnim, tražeći neljude po profesijama, umjesto među braćom po umnom i etičkom, a katkad i po genetskom srodstvu.

I konačno, moglo bi se, recimo, očekivati da se na prostački govor čađavaca, kojim se u nas sustavno zagađuje javni prostor i dodatno kompromitiraju već odavno degradirane mnoge javne tiskovine i mediji, prije svih oglase Novinarsko društvo i dva književna društva s onim njihovim izabranim i reizabranim sudovima časti što se spominju samo nakon tajnoga glasovanja na glavnim skupštinama.

A čini se, barem naivnima, da bi 'govor mržnje' trebala sankcionirati Pučka pravobraniteljica i Državno odvjetništvo, kojima je dnevna zadaća čuvanje javnog prostora od zagađivača i ukazivanje na otpadnike od društvene etike. Razumije se, ukoliko ne smatraju psovanje i vrijeđanja poželjnim javnim govorom i modernim književnim izrazom u službi politike. Ali svi oni šute kao crvljivo pseto u koprivama.

Mjesto toga, Novinarsko društvo priređuje hepeninge kažnjavajući beskorisnom, neefikasnom i besmislenom strogom opomenom novinarku Ozanu Bašić, koja (nota bene!) uopće i nije članica toga strogog društva, i to stoga što je ugostila u svojoj emisiji izvjesnog patera Ivančića, svećenika, koji - govorio što govorio - sigurno se nije služio Juričinim jezikom, ali čija se riječ nije dopala povrijeđenoj gledateljici s manjinskim pravima. I još, dapače, Novinarsko društvo svečano dodjeljuje nagradu 'Novinar godine', kome drugom, nego našem Jurici Pavičiću, demonstrirajući javnosti kakvo novinarstvo preferiraju i žele. Evala, gospodine Zdenko Duka i opet ste se iskazali!

Ali, čini se, nakon stoljeća cenzure, takvo što može se i očekivati i od cenzora i od cenzuriranih, jer ta su društva i te su ustanove samo čedne i stidljive staleške i poslušne državne ispostave, koje se brinu o svojem postojanju da bi živjele sretne u slobodi, i bila bi, zar ne, svaka njihova riječ osude u nebo vapijuće nedemokratsko ograničavanje slobode zagađivačima. A to je grješno i nedopustivo, i upravo skandalozno u demagoško-oportunističkoj i licemjerno-kukavičkoj našoj sredini u kojoj sloboda još dugo ne će biti društvenom obvezom, nego tek privilegijom nastranih.

Piše: akademik Slobodan Novak
Hrvatski tjednik

29.05.2014.