Dan državnosti je za tjedan dana, ali još se ne zna kako
će ga obilježiti državni vrh. Jadranka je Kosor za
središnju proslavu u Vukovaru, gradu heroju, a Ivo
Josipović je za skup u HNK, na koji bi došli i gosti iz
regije s Tadićem na čelu te bi naglasak bio na pomirbi.
Državni blagdani tako nastavljaju desetljetnu tradiciju
sporenja, koje je počelo dolaskom na vlast Račanove
koalicije, kad su im promijenjeni i premješteni neki
nazivi i datumi. Ali nije samo to bacilo sjenu na
obilježavanje najznačajnijih datuma novije hrvatske
povijesti.
Posljednjih desetak godina kazneni
progoni, vlasti i mediji ocrnili su gotovo sve ljude
najzaslužnije za povijesne događaje koji se danas
obilježavaju. Slavi se i Dan državnosti, i Dan
neovisnosti, i Dan pobjede i domovinske
zahvalnosti..., ali je godinama blaćen čovjek, dr.
Franjo Tuđman, koji je za sve te datume najzaslužniji.
Slavi se, dakle, sve presudno za nastanak države, ali
tvorca te države mnogi bi najradije izbrisali iz
njezine povijesti. Slave se velike vojne pobjede, ali
zapovjednici za njih najzaslužniji leže u zatvorima.
Najbolja je ilustracija toga odnosa prema prošlosti
priča o SDP-u i danu 25. lipnja 1991. godine. Na taj
dan je donesena Ustavna odluka o samostalnosti i
suverenosti Republike Hrvatske, za koju zastupnici
SDP-a nisu glasovali nego su izišli iz sabornice. Kad
su u Hrvatskom saboru 2000. godine na prijedlog
zastupnika HSLS-a Ive Škrabala mijenjani datumi i
nazivi državnih blagdana, nitko drugi nego baš SDP
predložio je da se 25. lipnja, dan njihove
protudržavnosti, proglasi Danom državnosti!
Premda je tako, htio ne htio, SDP odao
priznanje i Tuđmanu i HDZ-u, u vrijeme njegove
koalicije blatit će se i Tuđman i njegovo vrijeme i
apsolutno će se nijekati njegove zasluge. Desetljeće u
kojem je uspostavljena samostalna država i ostvarena
blistava pobjeda u ratu, u kojem su osnovane sve
institucije, dobiveno priznanje cijelog svijeta, u
kojem je Hrvatska ušla u Ujedinjene narode i Vijeće
Europe za neke je nove vlastodršce bilo "deset
izgubljenih godina".
Temeljni politički pojam i naum toga
vremena bio je - "detuđmanizacija". Ali
"detuđmanizacija" je bila na djelu puno prije nego što
se ta riječ počela rabiti. Za Račana je još prije
prvih izbora HDZ bio "stranka opasnih namjera", a to
tada nije moglo značiti ništa drugo nego optužbu za
rušenje Jugoslavije, što se spomenutim izlaskom
SDP-ovih zastupnika iz Sabora i potvrdilo. Istina,
Račan i SDP će iste 1991. godine u listopadu odigrati
vrlo pozitivnu ulogu u donošenju saborske Odluke o
raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i
pokrajinama SFRJ, ali će Račanovo ljevičarsko
jugoslavenstvo i Tuđmanova hrvatska državotvornost
"zauvijek" ostati izvor opreke između prvoga
hrvatskoga predsjednika i njegovih protivnika koji su
došli na vlast na početku 2000. godine.
Tuđman je cijelo vrijeme imao dvije
glavne vrste oponenata. Ljevičare koji mu nikad nisu
oprostili stvaranje samostalne Hrvatske, pa ni onda
kad su je bili prisiljeni prihvatiti i kad su njome
zavladali. I neupitne nacionalne veličine poput Savke,
Budiše, Gotovca, Veselice, Gabelice i drugih koji mu
isto to nikad nisu oprostili, jer su mislili da je to
bilo "namijenjeno" za njih, a nisu imali ni hrabrosti
ni sposobnosti da učine što je učinio Tuđman. I jedni
i drugi koji su 2000. uzeli vlast imali su, dakle,
"razloga" da svoju beznačajnost nadoknađuju rušenjem
veličine, pa su to činili i promjenama državnih
blagdana. Ali, kažem, te promjene su samo jedan od
izraza svekolikog negativnog odnosa prema Tuđmanu.
Obilježavanje državnih blagdana ostat
će i blijedo i kaotično sve dok se u cijeli državni
vrh ne vrati poštovanje prema činjenicama i ljudima
bez kojih tih blagdana ne bi bilo. Ali dugo ćemo to
čekati. Makar bezličan, u svojoj lijevoj napuhanosti i
današnji predsjednik, doktor samosvidljivosti
Josipović zna s visine otpisati Tuđmana i njegovo
vrijeme. Ali kakva visina! To miš gricka postolje
diva.
Milan Ivkošić, Večernji list, 18.06.2011. |
