Svaka politika pa i ona prema braniteljima ima i lice i
naličje. Lice je za javnost, za medije, za izbornu
promidžbu, za uljepšavanje ..! Naličje politike je
nevidljivi duh u ljudima koji ne izbija iz njihove
slatkorječitosti, ali se pojavljuje u njihovim djelima,
u njihovim propustima, iz njihovih čina, iz njihovih
političkih poteza, iz njihovog skrivenog političkog i
upitnog morala, iz njihovog ega koji ponekad zna biti i
opaki vladar duha...!
Niti u jednoj društvenoj djelatnosti
taj ego nije toliko izopačen kao što to zna biti u
politici. Loš političar politiku smatra i doživljava
kao svoju osobnu moć, kao svoj osobni uspjeh, pa zato
mora biti nedodirljiv, neupitan u toj moći, suveren u
svome političkom društvu njemu lojalnih i poslušnih. I
ma što god da napravi u politici želi sve zasluge
sebi, i uvijek sve svoje političke poteze smatra
ispravnim, pozitivnim i za sebe i za svoju svitu, a
poglavito pozitivnim za narod i državu. On sebe vidi
kao vizionara kojemu nitko oko njega nije ravan, on je
nezamjenjiv u svojim vlastitim očima. Može gledati
propast sviju oko sebe, ali svoju vlastitu ne može ni
zamisliti.
U našoj Hrvatskoj umiru branitelji,
ili suidicalno, ili po sudskim kazamatima proganjani
počesto i od svoje hrvatske vlasti i države, ponekad i
poput divljih zvijeri i nigdje drugdje ne mogu naći
utočište osim u svojoj vlastitoj smrti. Statistika je
porazna, dosad više od 1950 suicida, na desetke
pozatvaranih i osuđenih branitelja kao da je država
poražena u ratu i pred agresorom potpisala bezuvjetnu
kapitulaciju, pa se osvajači osvećuju svome
protivniku.
Ali Hrvatska je u ratu pobijedila
upravo na krvi, znoju i suzama, a posebno i na
životima tisuća branitelja. Kako to shvatiti?
Pobijedila svoje agresore i neprijatelje, ali izgleda
da nije bobijedila samu sebe, nije pobijedila onaj
antihrvatski mentalitet koji je toliko prisutan u
građanstvu i koji kao da toliko prezire svoju vlastitu
državu (ali istovremeno je muze), da ni svi psihijatri
svijeta to ne bi mogli objasniti zašto.
Kao da nam
državu vode nacionalno, politčki, moralno i stručno
nezreli ljudi, a put u EU je kao Let iznad
kukavičjeg gnijezda. Dosad niti najmanje koristi
od toga. Hrvatski politički autobus kao da je zalutao,
kao da je došao u slijepu ulicu sumraka, kao da vodi
cijeli narod u nepoznato i nepredvidivo, uz njihov
grohotan smijeh i radost, jer Hrvatsku, evo, dovedoše
do njenog najvećeg strateškog EU cilja za koji su
spremni, a to su i deklarirali, dati i predati ama baš
sve. To doista i učiniše. Pored ostalog otpoče
istrebljenje braniteljske populacije na ovaj ili onaj
način, nikada otvorenim pucnjem u čelo, ali uvijek
posredno dovodeći ih u situaciju da sami umiru,
suicidima, da se javno spaljuju, da štrajkaju glađu u
šatorima ispred Savske br. 66.
Locirati, identificirati, uhititi, transferirati...
ta sintagma iz istih usta nakon očiglednog indirektnog
ubojstva generala Đure Brodarca, dobi i svoj dodatak
... da je politički štetno ustvrditi da država ide u
krivome smjeru. Dakle, ništa se ne smije ustvrditi što
nije i službeni stranački stav - da država ide u
pravome smjeru! Nitko ne smije ni reći da smo
politički zalutali iako putokazi na cesti svuda
pokazuju krivi smjer kretanja. Vožnja u kontra smjeru
- protiv Hrvatske.
Progone se branitelji, skidaju se nacionalne oznake, podižu se spomenici
četničkim zločinima nad Hrvatima, slave se lažni politički nadnevci kao tobožnji
antifašizam, svake godine državni vrh zajedno sa srbijanskim dolazi pred praznu
Šaranovu jamu (u kojoj nikada nije pronađen niti jedan ljudski kostur) - idu
komemorirati "ubojstvo" tisuća Srba i Židova. Iz državnog proračuna izdašno se
financiraju antihrvatske udruge, ministri useljavaju u raskošne poslovne
apartrmane, dok dio naroda gladuje. Ali što hoće taj narod?! Pa on nas je
izabrao, kao da se čuje na svakom koraku.
O, moja Hrvatska, u sljepilu tvojih
političara umiru tvoji najbolji sinovi, jedan po jedan
idu poput janjaca na klanje, kao za vrijeme Turaka.
"Smaknu
Ture toliko junaka,
Posmica ih, srca ne
iskali,
Što bez straha svi
su pred njim pali.
Boj se onoga tko je
viko
Bez golema mrijet jada.
Videć aga krepost
taku zazebe ga na dnu srca,
Ko ledenijem rátom
leden. Šiljak dušu da mu dirnu.
Od tuge li za
junaci, Što ih silan zaman strati?
Turčin tuge za krstove neima."
(I. Mažuranić - Smrt Smailage Čengića))
Hrvatskom kao da vladaju političke i
moralne karikature. Pogledajte samo Sabor RH koji se
spustio na nivo nekog zbora stanara u nekoj zgradi.
Nigdje dostojanstva i ozbiljnosti. Svakodnevno slušamo
galamu, svađu, drsko ponašanje, vrijeđanje, laži i sl.
(O, gdje si onaj, Hrvatski državni sabore, u kojem se
nekad govorilo latinskim jezikom, prema sadašnjem
djeluješ kao veliko svetište duha prema seoskoj krčmi
punoj pijanaca).
Sluganski, vlast bez iti najmanje
nacionalnog ponosa ili dostojanstva donosi
protuhrvatske zakone i na najmanji mig i najmanjeg
skrivenog gospodara prstenova. Ali se zato svi zajedno
valjaju u medu koji im je osnivanjem Hrvatske države
potekao kao rijeka. Oni se valjaju u materijalnoj
blagodati potpuno zaboravljajući na svoj narod i
njegove brige i nevolje. I poput pijanih lovaca -
indirektno pucaju u hrvatske branitelje kao u jelene.
Ponašaju se kao da su na biblijskoj Baltazarovoj
gozbi.
Ali, poput biblijske Baltazarove gozbe
i nevidljivog prsta koji na zidu ispisa riječi Mene,
Mene, Tekel, Parsin - ne treba biti prorok Danijel pa
reći - jer nisu ponizili svoje srce ni pred Bogom ni
pred narodom, njihova vlast je izmjerena i po dužini i
po širini. Svi su vagnuti na tezulji i nađeni su
prelagani. I njihovom kraljevanju dolazi kraj.
Svevišnji Bog ima vlast nad svakim kraljevstvom
ljudskim i stavlja mu na čelo onoga koga on hoće.
A ti,
hrvatski narode, na narednim izborima (predsjedničkim
i parlamentarnim) pamet u glavu. Uzmi u ruku veliku
glasačku metlu i pometri sve ono s vlasti što je
antihrvatsko, što je nemoralno, što je nepošteno, što
je kradljivo, što je uobraženo, što je prevarantno,
što je oholo, što je izdajničko, što je nametljivo...
i još i još mnogo toga pridjevski nevaljalog što
trebaš za vazda ukloniti s hrvatske političke scene.
Jer nekima je važnija njihova fotelja nego životi
branitelja.
Autor: Mile Prpa, www.hkz-kkv.ch
(99) |