Na pitanje o tomu što se misli pod retuđmanizacijom
HDZ-a, najbolje bi joj mogao odgovoriti novi stranački
čelnik ili neki stranački čovjek, ali na njezino pitanje
što se misli pod retuđmanizacijom Hrvatske, ne ulazeći u
sve moguće odgovore koji obuhvaćaju njezino pitanje, s
obzirom na aktualni trenutak, najbolje je citirati
samoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
"Opravdano nezadovoljstvo hrvatskih građana
izazivaju činjenice da se negativne pojavnosti ne
uklanjaju dovoljno brzo i odlučno. To se u prvom redu
odnosi na birokratizam, samovolju i svakovrsne
nezakonitosti i zloporabe obnašatelja vlasti, a
također i onih izjavnih djelatnosti. Prisutne su,
također, pojave ne samo kršenja pojedinih ljudskih
prava građana, već i pravnih interesa države, i to
kako izravnim kriminalnim radnjama, tako i
prisvajanjem privilegija. Osobito su opasne različite
pojave korupcije i gospodarskog kriminala, koje su
protekle godine nisu smanjile. Brže Uklanjanje svih
negativnih, protuzakonitio i nemoralnih pojavnosti i
njihovih posljedica, osobito sprječava sporost i
neučinkovitost u radu mnogih tijela državne uprave i
lokal ne samouprave, i navlastito sudbenih vlasti."
To je citat iz govora hrvatskog predsjednika Franje
Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1998. koji
je bio podastro pred Hrvatskim državnim saborom
početkom 1999. Od tada više nismo mogli čuti tako
odlučna upozorenja nekog od predsjednika hrvatske
države. Napuštena je i praksa tih izvješća. Površnim
čitanjem navedenih ocjena, izrečenih prije više od
jednoga desetljeća, možemo se suglasiti da su
podjednako aktualne i danas. Zapravo, stanje u
hrvatskoj državi mnogo je ozbiljnije i gore.
Njezina tvrdnja kako bi napetost između političke
slobode i socijalne jednakosti većina građana Hrvatske
riješila u korist socijalne jednakosti, potpuno je
izvan logike stvari. Pomato je kako se na rame načine
u javnosti već duže vrijeme stvara takva percepcija.
Proizvodnja takva javnog mnijenja nije neka novost,
ali nepoznato je da znanstvenici tako nešto pokušavaju
opravdati. Željeli bismo znati što bi za budućnost
hrvatskog društva značila uspostava socijalne
jednakosti bez političkih sloboda?
TIPIČNE VERBALNE MORBIDALIJE
Ako ostavimo po strani manipulacije s "tuđmanizmom"
i "retuđmanizacijom", koje nam se nude, postavlja se
pitanje spada li navedeni stav u okvire ,jedne
zagrobne ideologije", koju zazivaju .samoproglašeni
reanimatori"? Autorici su, inače, povod njezinoj
analizi političkog trenutka dva događaja - izbori u
HDZ-u i prosvjed Krug za trg. Bježi li time od
stvarnosti, koja je pritisnula i sve je
nepodnošljivija stanovništvu ove države, pa je pitanje
kad će se Krug za trg pretvoriti u Krug za Hrvatsku?
Tvrdnja da
"samoproglašeni reanimatori zazivaju jednu zagrobnu
ideologiju i njezina tvorca da im pokaže put u
budućnost, ali i put do vlasti", ispod razine je
javnoga znanstvenog diskursa. Može ju se svrstati u
arsenal onih verbalnih morbidalija kojih smo se
naslušali u prošlome vremenu, prije svega od
protivnika Tuđmana, ali i samostalne i suverene
Hrvatske. Moram priznati da sam čitao boljih
političkih analiza te sveučilišne profesorice. Sada je
sve učinila da ne zagrize u gorki politički trenutak u
kojem se aklamativno, bez protukandidata, na poznatim
tradicijama, bira partijski vođa, u kojem se harači
narod kao u turska vremena, zamrzavaju ili smanjuju
radničke plaće i njihova prava, dok svakodnevno cijena
života raste, a istodobno povećavaju do besvijesti
plaće "spasitelja" Hrvatske. To sindikati drže
normalnim! U državi pred kojom su toliki problemi i
zadatci stvorenje jednom krivom odlukom nacionalni
razdor, s nesagledivim posljedicama, a sve da bi se
oslobodili zapovjednici engleske vojske odgovornosti
za kršenje običaja rata i konvencije o ratnim
zarobljenicima itd.
Promidžbeno-šablonska percepcija o Franji Tuđmanu,
koja je stvarana u dijelu medija posljednjih
desetljeća, imala je za svrhu što uspješnije
"ubijanje" Hrvatske i njezino pretvaranje u koloniju.
Ali sve to nije novost. Međutim kad se u "komponiranje
antituđmanovskih melodija" uplete sveučilišna
profesorica, onda to na neki način ne može ostati
neprimijećeno.
Negativna
svirka oko Tuđmana nije se promijenila posljednjih
pola stoljeća. Optužbe za njegov nacionalizam pljušte
i danas, a imaju za svrhu ubiti svaku domoljubnu notu
u hrvatskome čovjeku, kako bi postao što veći
konformist i plijenom tuđih interesa. Poznata je
geneza toga gledanja na stvari. Mnogo se može doznati
o tome iz političkih biografija Bakarića i Tuđmana (D.
Mujadžević i J. Sadkovich). Hrvatska se opet
podijelila na one kojima je stalo do njezina
suvereniteta, prosperiteta i života na kršćanskim
načelima i onih koji u globaliziranom svijetu gledaju
samo svoje interese. Hoće li u tome vrtlogu Hrvatska i
nestati, nije im previše važno, jer oni su vječni
internacionalisti. Nekad su te interese na štetu
Hrvatske ostvarivali u raznim državnim savezima, a
sutra će oslonac potražiti u Bruxellesu. Tuđman nije
tako jednodimenzionalna osobnost kakvom ga poimaju
njegovi protivnici.
ČUĐENJE ŠVEDSKOG LIJEČNIKA KAD JE VIDIO BILDTOVU
VILU NA KORČULI
No, ponovimo, bismo li bili danas tu gdje smo, da su
njegovi nasljednici u državi i stranci shvatili
upozorenja izrečena 1999.? To je bila značajno
konstruktivnija kritika hrvatske stvarnosti, od one o
"grijehu struktura", koja je korištena u osvajanju
koalicijske vlasti. Profesorica tvrdi kako će se
vjerojatno HDZ-ovci odlučiti "za neku vrstu
neotuđmanovskog nacionalizma". Tako i prije samog
izbora čelništva stranke određuje njihov smjer, ali
izriče i svojevrsnu stigmu. Je li to uobičajena
znanstvena praksa?
Uostalom je
li nacionalizam zahtjev za proglašenjem gospodarskog
pojasa, je li nacionalizam povezivanje hrvatskog juga
Pelješkim mostom, je li nacionalizam protivljenje
rasprodaji svega što su generacije stvarale, je li
nacionalizam kad se pita za demografsko stanje
Hrvatske ili kad se pita zašto skupe poslove u HEP-u
dobivaju stranci, ili domaće tvrtke koje izvedbu
poslova povjeravaju strancima kao podizvođačima itd.
Obrana općenacionalnih interesa u Hrvatskoj opet je
postalo opasan nacionalizam.
U tekstu ima podosta toga što je ispod jedne prave
znanstvene analize, ali i ispod osrednjega novinarskog
uratka. Njezina tvrdnja kako bi napetost između
političke slobode i socijalne jednakosti većina
građana Hrvatske riješila u korist socijalne
jednakosti, potpuno je izvan logike stvari. Poznato je
kako se na razne načine u javnosti već duže vrijeme
stvara takva percepcija. Proizvodnja takva javnog
mnijenja nije neka novost, ali nepoznato je da
znanstvenici tako nešto pokušavaju opravdati.
Željeli
bismo znati što bi za budućnost hrvatskog društva
značila uspostava socijalne jednakosti bez političkih
sloboda? Glavni je problem suvremenog hrvatskog
društva upravo u tomu što nije razvilo demokratske
institucije i političke slobode kao što su to
napravile zapadne, a napose skandinavske demokracije.
Upravo zbog toga imamo manjak socijalne države, ali i
sigurnosti građana. Zapravo sve izgleda kao nastavak
socijalističke države. Prije nekoliko godina jedan
švedski liječnik (tako se predstavio) htio je vidjeti
korčulansku vilu Carla Bildta. Čuvari mu to nisu
dopustili, ali ipak ju je uspio vidjeti s odstojanja.
Bio je iznenađen. Svojem je "vodiču", međutim, rekao:
"U Švedskoj kao liječnik dobro živim, ali ovo ne
mogu imati."
S TAKVOM SOCIJALNOM PRAVDOM USKORO SVI NA
CARITASOVOJ KUHINJI
Švedska je uzorna socijalna država, Hrvatska to
nije, ali obala i otoci puni su velebnih kuća i vila.
Kakvoj socijalnoj državi težimo? Onoj po švedskome
modelu ili socijalnom poretku u vrijeme Tita koji se,
kako navodi autorica, ljudima činio neusporedivo
pravedniji i pošteniji od današnjeg. Ali kako u taj
socijalni poredak smjestiti stanove solidarnosti i
skupocjene stanove i vile za partijsku nomenklaturu?
Gdje u taj socijalni poredak smjestiti stotine tisuća
nezaposlenih radnika koji su šezdesetih godina
prošloga stoljeća morali na rad izvan zemlje? Stoga ne
treba se bojati novoga "nacionalsocijalističkog
projekta", ali treba se bojati totalitarnog
partitokratskog poretka koji je pokazao u posljednjem
desetljeću svu izopačenost i opasnost po državu i
društvo.
Priča o
korupciji stala je na bivšem premijeru, a korupcijom
je prožeta čitava država. Možda profesorica dok je
pisala tekst nije znala za izvješće Freedom Housa o
slobodi medija za 2011. Hrvatska već niz godina pluta
glede tih sloboda kao "djelomično slobodna" zemlja. Na
toj ljestvici čak je iza Srbije i Crne Gore. Usprkos
tomu, to nikoga ne zabrinjava. Sloboda medija jedna je
od važnijih karika političkih sloboda. Ona jasno
pokazuje stanje političkih sloboda u Hrvatskoj.
Partitokraciji i njezinim sljedbenicima otvoreni su
svi glavni mediji, a za ostale su eventualno
rezervirane rubrike čitatelja. Čitave su skupine
istaknutih znanstvenika marginalizirane i nalaze se u
nekoj vrsti "unutarnje emigracije". Je li olovna
šutnja intelektualnih elita o problemima hrvatskoga
društva put izlaska iz stanja u kojem se nalazimo?
O socijalnom izjednačavanju posljednje vrijeme
slušamo sve više, ali ono se odnosi isključivo na
radništvo. Možda s takvom socijalnom pravdom uskoro
čitavo radništvo završi u Caritasovoj kuhinji.
Piše: MARKO
CURAĆ
Hrvatski list, 24.05.2012. |
