U nedjeljnoj emisiji "Nedjeljom u 2" Stanković je spomenuo Lisabonski ugovor, pokazao knjigu hrvatskog prijevoda i pripomenuo, za one koji se pitaju može li se izači iz Europske unije, da se to može i  kao dokaz još jednom pokazao na knjigu.

Međutim, nije baš sve tako jasno i jednostavno kako on misli.

Europski ugovori jasno reguliraju kako neka država može pristupiti EU, ali kako može iz nje izači, to nije jasno. U ugovoru piše da sporazum o ulasku vrijedi na "neograničeno" vrijeme, a samo jedan članak Ugovora o Europskoj uniji, članak 50, govori o tome da će o zahtjevu za izlazak iz EU odlučivati Europsko vijeće, a da pritom članica koja želi napustiti EU na tom savjetovanju ne smije biti čak ni prisutna.

Zašto to? A što ako Vijeće odluči da članica ne može napustiti EU dok ne vrati posuđen novac ili dok ne ispuni ovaj ili onaj uvjet (sjetimo se čime su nas sve ucjenjivali: odustajanje od Zerpa, izručenje generala, gradnja stanova Srbima, itd.)?

U povijesti EU poznat je do sada samo jedan slučaj izlaska iz članstva i to otočne zemlje Grenland. Nakon 12 godina članstva Grenland je 1985. napustio EU u kojoj se našao zbog toga što je pripadao Danskom kraljevstvu koje je 1972. sa 63 posto glasova odlučilo pristupiti EU, premda su stanovnici Grenlanda dvo-trečinski bili protiv. Bojali su se da će o sudbini njihovog tradicionalnog ribolovstva odlučivati Brisel, a ne oni sami, što se pokazala kao ispravna bojazan.

1979. otok je dobio status "unutarnje autonomije" kao dio kraljevstva. Ohrabren tom autonomijom, a nezadovoljan nazočnošću Europske ribarske flote u svojim vodama, Grenland je odlučio izači iz EU. Na referendum od 23. veljače 1982. glasovalo je 52 posto stanovnika za izlaz. Tek nakon 3 godine, 1. veljače 1985., Grenland se oslobodio tutorstva Europske unije i na njegovim se obalama više ne vije plavi barjak sa žutim zvjezdama, već njihov bijelo-crveni.

Kako bi to izgledalo u nekom drugom slučaju, teško je reči. Jedno je sigurno. Prije nego donesemo odluku za ili protiv, moramo poznavati ne samo Lisabonski ugovor, nego i znati što se događa unutar EU i njenoga parlamenta. O tome nešto više u članku

"Viagra za EU parlamentarce".

Dunja Gaupp

Lisabonski ugovor o istupu iz članstva

Članak 50.

1. Svaka država članica može donijeti odluku o povlačenju iz Unije u skladu s vlastitim ustavnim odredbama.

2. Država članica koja odluči povući se, svoju namjeru priopćuje Europskom vijeću. S obzirom na smjernice koje daje Europsko vijeće, Unija pregovara i s tom državom sklapa sporazum kojim se utvrđuju modaliteti njezina povlačenja, uzimajući pritom u obzir okvir za njezin budući odnos s Unijom. Sporazum se dogovara u skladu s člankom 218. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Sporazum u ime Unije sklapa Vijeće koje odlučuje kvalificiranom većinom nakon pribavljanja suglasnosti Europskog parlamenta.

3. Ugovori se na dotičnu državu prestaju primjenjivati od dana stupanja na snagu sporazuma o povlačenju ili, ako takav datum ne postoji, dvije godine od priopćenja iz stavka 2., osim ako Europsko vijeće, u sporazumu s dotičnom državom članicom, jednoglasno ne odluči produljiti to razdoblje.

4. Za potrebe stavaka 2. i 3. član Europskoga vijeća ili Vijeća, koji predstavlja državu članicu koja se povlači, ne sudjeluje ni u raspravama Europskoga vijeća ili Vijeća ni u donošenju odluka o tome predmetu.
Kvalficirana se većina određuje u skladu s člankom 238. stavkom 3. točkom (b) Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

5. Ako država koja se povukla iz Unije zatraži ponovno pristupanje Uniji, njezin zahtjev podliježe postupku iz članka 49.

U Članku 50. spomenuti Članci:

Članak 218.
3. Komisija ili Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, kad se predviđeni sporazum odnosi isključivo ili poglavito na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, daje preporuke Vijeću, koje donosi odluku kojom se odobrava otvaranje pregovora te kojom se, ovisno o predmetu predviđenoga sporazuma, imenuje pregovarač Unije ili voditelj pregovaračkoga tima Unije.

Članak 238.

3. Od 1. studenoga 2014. i podložno odredbama propisanim Protokolom o prijelaznim odredbama, u slučaju kad u skladu s Ugovorima svi članovi Vijeća ne sudjeluju u glasovanju, kvalificirana se većina utvrđuje na sljedeći način:

(a) Kvalificiranu većinu čini najmanje 55 % članova Vijeća koji predstavljaju države članice koje sudjeluju, a koje zajedno imaju najmanje 65 % stanovništva tih država. Manjina koja može spriječiti donošenje odluka mora sadržavati barem minimalni broj članova Vijeća koji predstavljaju više od 35 % stanovništva država članica koje sudjeluju u odlučivanju i još jednoga člana, u protivnom se smatra da je ostvarena kvalificirana većina.

(b) Iznimno od točke (a), kad Vijeće ne odlučuje temeljem prijedloga Komisije ili Visokoga predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, tražena kvalificirana većina definira se kao najmanje 72 % članova Vijeća koji predstavljaju države članice koje sudjeluju u odlučivanju, čime je obuhvaćeno najmanje 65 % stanovništva tih država.

Lisabonski ugovor