U povijesti EU poznat je do sada samo jedan slučaj
izlaska iz članstva i to otočne zemlje Grenland. Nakon
12 godina članstva Grenland je 1985. napustio EU u kojoj
se našao zbog toga što je pripadao Danskom kraljevstvu
koje je 1972. sa 63 posto glasova odlučilo pristupiti
EU, premda su stanovnici Grenlanda dvo-trečinski bili
protiv. Bojali su se da će o sudbini njihovog
tradicionalnog ribolovstva odlučivati Brisel, a ne oni
sami, što se pokazala kao ispravna bojazan.
1979. otok je dobio status "unutarnje autonomije"
kao dio kraljevstva. Ohrabren tom autonomijom, a
nezadovoljan nazočnošću Europske ribarske flote u
svojim vodama, Grenland je odlučio izači iz EU. Na
referendum od 23. veljače 1982. glasovalo je 52 posto
stanovnika za izlaz. Tek nakon 3 godine, 1. veljače
1985., Grenland se oslobodio tutorstva Europske unije
i na njegovim se obalama više ne vije plavi barjak sa
žutim zvjezdama, već njihov bijelo-crveni.
Kako bi to izgledalo u nekom drugom
slučaju, teško je reči. Jedno je sigurno. Prije nego
donesemo odluku za ili protiv, moramo poznavati ne
samo Lisabonski ugovor, nego i znati što se događa
unutar EU i njenoga parlamenta. O tome nešto više u
članku
"Viagra za EU
parlamentarce".
Dunja Gaupp
Lisabonski ugovor o istupu iz
članstva
Članak 50.
1. Svaka država članica može donijeti
odluku o povlačenju iz Unije u skladu s vlastitim
ustavnim odredbama.
2. Država
članica koja odluči povući se, svoju namjeru priopćuje
Europskom vijeću. S obzirom na smjernice koje daje
Europsko vijeće, Unija pregovara i s tom državom
sklapa sporazum kojim se utvrđuju modaliteti njezina
povlačenja, uzimajući pritom u obzir okvir za njezin
budući odnos s Unijom. Sporazum se dogovara u skladu s
člankom 218. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju
Europske unije. Sporazum u ime Unije sklapa Vijeće
koje odlučuje kvalificiranom većinom nakon
pribavljanja suglasnosti Europskog parlamenta.
3. Ugovori se na dotičnu državu prestaju
primjenjivati od dana stupanja na snagu sporazuma o
povlačenju ili, ako takav datum ne postoji, dvije
godine od priopćenja iz stavka 2., osim ako Europsko
vijeće, u sporazumu s dotičnom državom članicom,
jednoglasno ne odluči produljiti to razdoblje.
4. Za potrebe stavaka 2. i 3. član Europskoga vijeća
ili Vijeća, koji predstavlja državu članicu koja se
povlači, ne sudjeluje ni u raspravama Europskoga
vijeća ili Vijeća ni u donošenju odluka o tome
predmetu.
Kvalficirana se većina određuje u skladu s člankom
238. stavkom 3. točkom (b) Ugovora o funkcioniranju
Europske unije.
5. Ako država koja se povukla iz Unije zatraži
ponovno pristupanje Uniji, njezin zahtjev podliježe
postupku iz članka 49.
U Članku 50. spomenuti Članci:
Članak 218.
3. Komisija ili Visoki
predstavnik Unije za vanjske
poslove i sigurnosnu
politiku, kad se predviđeni
sporazum odnosi isključivo
ili poglavito na zajedničku
vanjsku i sigurnosnu
politiku, daje preporuke
Vijeću, koje donosi odluku
kojom se odobrava otvaranje
pregovora te kojom se,
ovisno o predmetu
predviđenoga sporazuma,
imenuje pregovarač Unije ili
voditelj pregovaračkoga tima
Unije.
Članak 238.
3. Od 1.
studenoga 2014. i podložno odredbama propisanim
Protokolom o prijelaznim odredbama, u slučaju kad u
skladu s Ugovorima svi članovi Vijeća ne sudjeluju u
glasovanju, kvalificirana se većina utvrđuje na
sljedeći način:
(a) Kvalificiranu većinu čini najmanje 55 % članova Vijeća koji
predstavljaju države članice koje sudjeluju, a koje zajedno imaju najmanje 65 %
stanovništva tih država. Manjina koja može spriječiti donošenje odluka mora
sadržavati barem minimalni broj članova Vijeća koji predstavljaju više od 35 %
stanovništva država članica koje sudjeluju u odlučivanju i još jednoga člana, u
protivnom se smatra da je ostvarena kvalificirana većina.
(b) Iznimno od točke (a), kad Vijeće
ne odlučuje temeljem prijedloga Komisije ili Visokoga
predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu
politiku, tražena kvalificirana većina definira se kao
najmanje 72 % članova Vijeća koji predstavljaju države
članice koje sudjeluju u odlučivanju, čime je
obuhvaćeno najmanje 65 % stanovništva tih država.
|