Sve je to stvorilo situaciju goleme frustriranosti u
narodu, koja se očituje u velikoj izbornoj apstinenciji,
kroničnom visokom nepovjerenju biračkog tijela spram
Vlada i političara uopće te sve većem otklonu prema
(nekoć toplo podržavanim) integracijama u EU i Nato. U
situaciji, u kojoj se (krivo odabrani) najviši prioritet
političkog establišmenta dovodi u pitanje, počinje se na
domaćem planu kriomice raspravljati o labavljenju onih
ustavnih odredbi koje osiguravaju izražavanje neposredne
narodne volje. Naravno da se onda, upravo ovih dana, i
jedan minorni službenik Europske komisije usuđuje čak
zahtijevati da se o ključnim integracijskim problemima
na hrvatskoj političkoj sceni - ne vode rasprave!
O ozbiljnosti situacije ne može,
dakle, biti sumnje. Za razliku od položaja u ratu,
kada je koalicijska Vlada, uz sve teškoće i probleme
koji su u takvoj situaciji neizbježni, imala puno
povjerenje naroda, sada između vlasti, pa i političara
uopće, te naroda postoji dubok jaz. Kako povratiti
izgubljeno povjerenje, kako okupiti narod iza nekog
konstruktivnog programa za izlazak iz sudbinske krize
koja prijeti i državi i njenim građanima ponaosob - to
je pitanje na koje treba odgovoriti u kratkom roku ako
se želi izbjeći katastrofa.
Da li u tom
pogledu možemo nešto naučiti ako iskustva iz rata
primijenimo na sadašnje okolnosti? Moje je osobno
mišljenje da ozdravljenje demokracije ide preko
stvarnog vraćanja saborskim zastupnicima onih
zakonodavnih i kontrolnih funkcija koje su normalne u
parlamentarnim demokracijama ali da bi provedbu
dogovorene politike i početno nepopularnih ali
potrebnih, dapače nužnih, mjera i reformi u najtežem
početnom razdoblju trebalo povjeriti osobama visokih
stručnih i organizacijskih sposobnosti.
Koalicijska Vlada u ratu
Već je nebrojeno puta rečeno da je
Vlada demokratskog jedinstva uglavnom vrlo uspješno
riješila svoj dio teške zadaće da u ratnim uvjetima
stvara, afirmira i brani državu a istodobno u hodu
pokuša mijenjati društveni sustav i reformirati
državnu upravu. Projekt stvaranja i obrane države bilo
je moguće provesti jedino općom mobilizacijom i
preraspodjelom resursa, u čemu je Vlada vjerojatno i
odigrala svoju najvažniju ulogu. Promjena društvenog
sustava a pogotovo upravna reforma bili su, i ostali,
projekti na dulje staze, koji u nekim važnim
dijelovima nisu provedeni ni 15 godina kasnije.
Ipak, uz sav pomalo revolucionarni
voluntarizam i dezorganizaciju koja, posebno na našim
prostorima, prati ratove i velike društvene promjene,
u ratu su uglavnom ostvareni javni red i zakonitost a
čak i u najgorim aberacijama sačuvan je barem privid
pravne države. Inzistiranjem na općim tržišnim
postulatima Vlada je uspjela prebroditi ratne tegobe i
napore oko stvaranja vojnih snaga i zbrinjavanja
izbjeglica bez fizičkih ransoniranja pa je onaj dio
gospodarstva, koji je uspio preživjeti šok nestanka
ranijeg privrednog modela i ratna razaranja, mogao
zatim prilično bezbolno preći u normalnije, poluratno
i poratno vrijeme. Unatoč nezamjernoj početnoj
poziciji i negativnim mentalnim slikama hrvatskog
narodnog pokreta, koji je jugoslavenska propaganda
ustrajno promicala na medjunarodnom planu, Hrvatska se
u medijima uspjela afirmirati kao demokratska država i
žrtva agresije, što je bilo bitno za međunarodno
priznanje države.
Želi li se rad ratne Vlade prosuditi
iz 15-godišnje perspektive potrebno je najprije
precizirati ishodište i cilj takve raščlambe. Moguća
su pri tome dva pristupa: Prvi, samokritički, pomalo
akademski i s određenom primjesom naknadne pameti,
mogao bi se usmjeriti na razmišljanja što se u
tadašnjim prilikama možda moglo učiniti bolje i
učinkovitije. Drugi mogući, politički relevantniji i
ovdje izabran pristup polazi od sadašnjice i traži
odgovor na suvremene izazove (i) u ranijem predlošku
politike i ponašanja, naravno uz dužno poštivanje
razlika između dvaju epoha.
Porazna slika današnje situacije
Hrvatska je danas suočena s dva
sudbinska i međusobno povezana problema - gospodarskim
i diplomatskim - kojima politički establishment ne
zna, ne može ili ne želi ovladati.
1) Potpuno je jasno da se današnja
Hrvatska, unatoč privida relativnog blagostanja, u
stvari nalazi u iznimno dubokoj krizi, koja u krajnjoj
liniji dovodi u pitanje i sam njen opstanak kao
suverene države. Proces gospodarske obnove, zasnovan
na precijenjenoj kuni i na hladnoj kupki
racionalizacija, do kojih je trebalo doći pod
pritiskom tako izazvane konkurencije izvana, zastao je
na samom početku i pretvorio se u kroničnu
precjenjenost domaće valute, uz popratne pojave lobija
kojima je u interesu da se takvo stanje i održi.
Dobili smo tako iznimno nepovoljnu kombinaciju
međunarodno nekonkurentne industrije i ovisnosti o
uvozu, koga plaćamo pozajmljenim milijardama i,
posljedično, rasprodajom obiteljskog srebra.
Međunarodni investitori su se u takvim prilikama
usmjerili uglavnom na preuzimanje kontrole nad
monopolnim odnosno kvazimonopolnim sektorima privrede:
bankama, energetikom, telekomunikacijama, velikim
distribucijskim mrežama, nekretninama... a gotovo je
potpuno izostao uvoz novih tehnologija i inovativno
poduzetništvo .
Rast gospodarstva zasniva se na tako
ranjivom sektoru kao što je turizam, na izgradnji
cestovne infrastrukture s dugim razdobljem
kapitalizacije i, u posljednje vrijeme, inozemno
kreditirane stanogradnje te održavanju goleme
birokracije. Ta smjesa neprestano stvara velike
deficite u platnoj bilansi nacije i u stvarnoj
proračunskoj bilansi javnog sektora. Iza prividne
prosječne stabilnosti cijena, postignute "jeftinim"
uvozom, krije se velika inflacija cijena domaćih
usluga što dodatno smanjuje međunarodnu konkurentnost
zemlje i zaustavlja obnovu i rast proizvodnje.
Ozbiljnost situacije proizlazi iz
činjenice da će dugoročno visokih 5% rasta BNP-a
uskoro ići na plaćanje kamata na naš inozemni (što
javni što privatni) dug - što (na određenoj razini
štednje) znači da ćemo morati vrlo žustro trčati da
bismo ostali na istom mjestu a da ćemo sredstva za
potrebne investicije u nove tehnologije morati
namiriti daljnjim rasprodajama nacionalnog imetka.
Palijativi kojima Vlada (ne samo ova
nego i prijašnje) pribjegava: slobodne zone,
javno-privatna partnerstva, pravno nesigurna hitrenja
i sl. samo su bacanje praha u oči javnosti kako bi se
prikrio stvarni problem, da Hrvatska nema razrađene
razvojne koncepcije a još manje spremnosti i energije
da je sprovede u djelo, kad bi takvu razvojnu
koncepciju kojim slučajem imala.
2) Na diplomatskom polju situacija je
još gora. Hrvatska je svoje pozicioniranje na
međunarodnoj sceni skupo platila ali već dulje vrijeme
te pozicije vrlo velikodušno poklanja na lijevo i na
desno u očitoj nadi, kako će joj to pribaviti
naklonost međunarodnih moćnika te osigurati ugled i
stranu potporu, i to prije svega političarima, koji
provode takvu politiku. No dok je rasprodaja suverenih
prava dalekosežna i dugoročna, tako stečeni ugled i
potpora prolazne su, vrlo privremene naravi.
Izrazito pogrešan pristup (i sadržajno
i pregovaračko-taktički) po kojoj su tzv euroatlantske
integracije nadređeni cilj svekolike hrvatske vanjske
politike, hrvatske je političare navela da se užive u
ulogu školskih štrebera od kojih se stalno traži više,
brže i bolje od ostalih a da pri tome stvarne pozicije
Hrvatske ostaju zacementirane tamo, gdje su ih do
daljnjega smjestile velike sile. U svom silnom naporu
da pred vlastitim biračima pokažu nekakav napredak
prema početno popularnom integriranju u europsko
tržište i - još važnije - u europski sustav
vrijednosti, uzastopne vlade su napravile potpuno
nepotrebne korake i žrtve, koje u kombinaciji sa sve
težom gospodarskom ovisnošću dovode u pitanje
suverenost države i jačaju otpor prema integracijama.
U njima Hrvatska mora činiti daleko veće žrtve i
"igrati" po drukčijim pravilima nego što se to
iziskivalo od drugih kandidata - iako one i dalje vode
daleko odlučnije na Istok nego na Zapad.
Dobro su poznati veliki, strateški
važni ustupci, koje je Hrvatska posljednjih godina
učinila da bi napredovala na putu - kako se vjeruje -
za punopravno članstvo u EU, iako je na svojoj strani
imala oba glavna aduta male zemlje - međunarodno pravo
i geostrateški položaj. O grubom zapostavljanju
međunarodnog prava u kontekstu sitne i kratkoročne
"trgovine ispod stola" svjedoči sramotno povlačenje u
pitanju gospodarskog pojasa kao i štetni strateški
presedan u još nedovršenim (većim) jadranskim
razgraničenjima, počinjen prilikom diskusija o kanalu
druge države kroz hrvatsko teritorijalno more.
Unatoč odredbi jasno upisanih u SSP,
odustaje se od bilateralnih trgovinskih sporazuma s
balkanskim zemljama (a bio je to jedini hrvatski
pregovarački uspjeh u čitavom SSP-u!) i pristaje na
uključivanje u institucionaliziranu balkansku
multilateralu s daleko nižim i za Hrvatsku štetnim
kriterijima (uključivši i pristanak na potpuno
nepotrebno balkansko energetsko tržište, kojim se
cijene energenata dižu umjesto da se spuštaju, jer je
tržište zapravo stvoreno samo za pregovaračke potrebe
EU). U sjeni tih velikih strateških promašaja događa
se niz manjih, koje su gotovo potpuno prešućuju u
informiranju hrvatske javnosti ali čiji kumulativni
učinci ipak ne ostaju nezapaženi u percepcijama te
javnosti.
Pri potpisivanju za Hrvatsku izrazito
nepovoljnog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju
aktiviran je bez ikakve šire parlamentarne i javne
rasprave Privremeni sporazum, kojim je Hrvatska odmah
kavalirski počela primjenjivati carinska sniženja za
robu iz EU, predviđena za razdoblje nakon stupanja na
snagu Sporazuma (3 godine kasnije!). Tako je Hrvatska
bila jedina od tzv zapadnobalkanskih zemalja formalno
oslobođenih od većine EU-carina, koja je na taj
europski potez odmah odgovorila smanjenjem svojih
carina, i to u situaciji svoga već prisutnog golemog
trgovinskog deficita.
Samo vrijednost tako poklonjenih
carina tijekom idućih pet godina vjerojatno nije manja
od milijarde kuna čemu treba pribrojiti još daleko
veće učinke negativnog makroekonomskog multiplikatora,
iniciranog smanjenjem domaće proizvodnje pod pritiskom
tako pojeftinjene uvozne robe. Radi se, dakle, u
"poklonu" Uniji od više milijardi kuna a za "uzvrat"
Hrvatska je doživjela da EK već godinama ne izlazi u
susret njenim zahtjevima da ju se pripusti u
Paneuropsku konvenciju o dijagonalnoj kumulaciji
podrijetla robe, što po procjeni bivšeg ministra
Mimice u praksi pogađa 2/3 onog hrvatskog izvoza, koji
je EU formalno oslobodila od carina. Još je
zanimljivija činjenica, kod nas potpuno prešućena, da
je upravo ona zemlja koja je uz Njemačku najviše
profitirala od prijevremenog sniženja carina, Italija,
bila ta koja se posebno istaknula zatezanjem i
ucjenama oko ratifikacije - SSP-a!
Slično je i s načelom međunarodnog
reciprociteta pri prodaji nekretnina. Nakon
katastrofalno loše ispregovaranih, zapravo od EU
izdiktiranih pa od Hrvatske, na brzinu i u najvećoj
tajnosti, usvojenih odredbi u SSP-u o prodaji
"običnih" nekretnina, jedina se mogućnost određene
zadrške u prodaji strancima sastojala u restriktivnoj
primjeni dozvola do 2009. godine zbog slabe kupovne
moći hrvatskih građana, što bi predstavljalo "potpunu
i svrhovitu primjenu postojećih postupaka" u smislu
Sporazuma (koji je Hrvatsku obvezao"samo" na postupno
četverogodišnje usuglašavanje hrvatskog zakonodavstva
s europskim).
Hrvatske su vlasti, međutim, odmah,
čak i prije stupanja na snagu Sporazuma i opet bez
ikakvih parlamentarnih ili medijskih rasprava, uvele
načelo reciprociteta, koje u danim tržišnim uvjetima
djeluje potpuno asimetrično na štetu hrvatskih
građana. Za "uzvrat", Europska komisija sada na
talijansku inicijativu predlaže da se čak početak
predpristupnih pregovora o slobodi kretanja kapitala
uvjetuje s još jednim novitetom: posebnim režimom
kontrole, kako Hrvatska primjenjuje pravila koja je
tako široke ruke i posve nepotrebno sama utvrdila!
Iako dobar dio hrvatskog političkog
establishmenta na najrazličitije načine pokušava
prikriti porazne rezultate vođene politike, njih je
ipak teško ukloniti tim više što djeluju kumulativno
pa svaki ustupak otvara nove apetite i smanjuje
progovaračku vjerodostojnost. Odatle, naravno, i
veliko nezadovoljstvo s vladama i nepovjerenje spram
političara; odatle i veliko nepovjerenje u narodu
prema ideji europskog integriranja, što je početno
imalo ogromnu podršku. Umjesto da se kritički suoče s
takvim rezultatima svoga ponašanja, određeni politički
krugovi pokazuju znakove spremnosti da narod dodatno
razvlaste na pr. pokušajima prerade Ustava i
ublažavanjem njegovih odredbi o kvalificiranim
većinama kad je riječ o ulasku u međunarodne saveze.
To je duboko tragična i za hrvatsku
suverenost iznimno opasna stvarnost u politički
labilnom okružju. Naravno da bi u iznalaženju rješenja
bilo neumjesno gajiti iluzije o mogućnostima male
zemlje da svoju vanjsku politiku provodi
beskompromisno i po nekom vlastitom ćefu. Dapače . No
sasvim je sigurno da i mala zemlja može mudrom
strategijom postići daleko više nego
- ako dozvoli da je valovi međunarodne politike i
interesne struje kao bespomoćnu splav bacaju amo-tamo,
- ako se sama gospodarski umanevrira u položaj
ovisnosti i podložnosti ili
- ako dozvoli da individualni političari kupuju
blagonaklonost stranih interesenata zabacujući u drugi
plan probitke nacije.
U tom pogledu ratna Vlada, koja je sigurno djelovala
u kud i kamo težim međunarodnim prilikama, može
poslužiti kao pozitivan primjer.
Uopće, i u pogledu gospodarstva i
vanjske politike postavlja se pitanje, Jesu li
iskustva Vlade demokratskog jedinstva relevantna za
današnju situaciju? Da li ono što je od iskustava te
Vlade preživjelo zub vremena može pridonijeti
političkom osvještavanju i premoštavanju golemog jaza
između političkih elita i naroda?
Relevatnost ratnih iskustava
Situacija u kojoj se Hrvatska danas
nalazi samo je na izgled manje opasna od one otvorenog
ratnog sukoba. Privid mira i relativnog blagostanja
skriva goleme opasnosti za netom stečena prava
koliko-toliko suverenog odlučivanja o vlastitoj
sudbini. Vidljivu opasnost fizičkog uništenja za
vrijeme rata zamijenili su ugrozi druge i suptilnije
vrsti: Kako uopće usporediti neposrednu opasnost koja
prijeti od neprijateljskih tenkova s razornim
dugotrajnim posljedicama precjenjenosti nacionalne
valute za cijelo gospodarstvo? Koliko je sama
opstojnost države ugrožena nepostojanjem ozbiljne
vanjskopolitičke strategije u nesigurnom i
geostrateškim interesima isprepletenom području?
Kolika je uloga vlasti i povjerenja što ga narod ima
(ili nema) u one, koji ga vode?
U okružju, u kome je radila ratna
Vlada, osamostaljenje države bio je široko prihvaćen
cilj, koga, kao ni žrtve koje su pri tome bile
neizbježne, nije u prilikama obrane od agresije
trebalo posebno tumačiti. Vlada, iako koalicijska,
nije zato imala problema vjerodostojnosti u provedbi
te svoje zadaće.
S kasnijim vladama, posebice (ali ne i
jedino) dvama posljednjima, situacija je dijametralno
obrnuta: Umjesto da usmjeruju društvo prema osnovnim
problemima gospodarskog rasta, uzastopne vlade su
dozvolile da društvo otklizi u nerazumijevanje bitnih
odrednica ekonomije, u kupovanje glasova i u gubitak
energije u tučnjavi oko razdiobe posuđenih para.
Oko središnjeg problema gospodarstva,
precijenjenosti kune odnosno politike okrenute brzom
ozdravljenju proizvodnje preko ulaganja u nove
tehnologije i tržišne infrastrukture, stvoren je mit
kako su samostalno odlučivanje i promjene u probitku
nacije nemoguće, jer globalizacija i integracije
navodno imaju nekakvu svoju nezaobilaznu logiku u
velikome i malome. To dodatno otežava iznalaženje
rješenja, koja su ionako po prirodi stvari složena i
zahtijevaju dugoročnu strategiju. U javnosti se tako
stiče dojam da vlade ne mogu ili ne žele riješiti
gospodarske probleme pa bi i te kako dobro došao ugled
i postignuća ratne Vlade, kao simbola nadstranačke
suradnje, kad bi se oni aktivirali u službi
promišljenog gospodarskog programa.
Na vanjskopolitičkom planu bilo bi još
važnije nešto naučiti iz narodnog povjerenja u ljude,
koji su "izborili državu". No upravo kao i kad je u
pitanju gospodarstvo, i u vanjskoj politici mora doći
kraj politikantskom zaglupljivanju birača navodnim,
najčešće izmišljenim a uvijek prenapuhanim
vanjskopolitičkim pomacima. Hrvatskoj je, kao i u
ratu, potreban čvrst sporazum o realnim strateškim
odrednicama vanjske politike. Za vrijeme rata
strateške su vanjskopolitičke odluke, a i većina
taktičkih, doduše bile u rukama predsjednika države
ali je Vlada, unatoč svome koalicijskom karakteru,
pokazala da je moguća dobra kohezija i u sugestijama
rješenja i u provedbi odlučenoga.
Za ozdravljenje političkog sustava u
današnjim prilikama bilo bi važno dati novi zamah
parlamentarizmu tako da se ojača zakonodavna i
kontrolna moć Sabora. Pitanje je, međutim, ne
zahtijeva li provedba politike potrebnih ali
kratkoročno nepopularnih mjera stručnu Vladu,
oslobođenu stranačkih prepucavanja i taktiziranja.
Upravo činjenica da bi stranke
djelovale preko svojih programa a ne preko uobičajenih
neformalnih i korumpirajućih poluga moći moglo bi biti
jedno od najvažnijih dostignuća takvog reformskog
rješenja. Da bi ono moglo zaživjeti potrebno je,
međutim, ostvariti parlamentarni konsenzus oko naravi
i težine problema s kojima je Hrvatska suočena. Na
žalost, politička pozornica ne obiluje naznakama
realizma koji bi to dopuštao - ali isto je tako opće
poznato da ni situacija u kojoj je Hrvatska nalazila u
početno vrijeme agresije na nju nipošto nije davala
razloga za naročit optimizam.
Branko
Salaj, 13.9.2006.,
Povodom jubilarnog sastanka bivše Vlade demokratskog
jedinstva 15.9.2006.
|
