Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

IGNORIRANA UPOZORENJA     (24.04.2011.)

KAKO IZAĆI IZ PORAZNE DANAŠNJICE?

Razmišljanja iz perspektive ratnih iskustava (Sažetak)

Sadašnje vrijeme nije ništa manje opasno od ratnoga za opstanak hrvatske države a time i dugoročni boljitak njenih građana. Razloge treba tražiti i u gospodarstvu i u vanjskoj politici.

Nakon demokratskih promjena i stvaranja vlastite države Hrvatska nije uspjela oživjeti i modernizirati proizvodnju kao gospodarsku kičmu nacije. Određeni porast standarda i neučinkovita uprava se financiraju sve većim inozemnim zaduživanjem i rasprodajom nacionalnog imetka. To je rezultat politike uzastopnih vlada, koje su najprije precijenile nacionalnu valutu i zatim je održavale na previsokoj tečajnoj razini ne koristeći izazov jeftinog uvoza da učine privredu učinkovitijom i konkurentnijom. Politika istinskih reforma zahtijeva, međutim, žrtve za koje političari čitavog dosadašnjeg "mirnodopskog" razdoblja nisu bili spremni preuzeti odgovornost. Zato sada, kao što je već i upozorio guverner Narodne banke, Hrvatskoj prijeti dužnička kriza koja bi, uzimajući u obzir naš geopolitički prostor, za sobom lako mogla povući i duboke, dapače sudbinske vanjskopolitičke posljedice.

Sve je to stvorilo situaciju goleme frustriranosti u narodu, koja se očituje u velikoj izbornoj apstinenciji, kroničnom visokom nepovjerenju biračkog tijela spram Vlada i političara uopće te sve većem otklonu prema (nekoć toplo podržavanim) integracijama u EU i Nato. U situaciji, u kojoj se (krivo odabrani) najviši prioritet političkog establišmenta dovodi u pitanje, počinje se na domaćem planu kriomice raspravljati o labavljenju onih ustavnih odredbi koje osiguravaju izražavanje neposredne narodne volje. Naravno da se onda, upravo ovih dana, i jedan minorni službenik Europske komisije usuđuje čak zahtijevati da se o ključnim integracijskim problemima na hrvatskoj političkoj sceni - ne vode rasprave!

O ozbiljnosti situacije ne može, dakle, biti sumnje. Za razliku od položaja u ratu, kada je koalicijska Vlada, uz sve teškoće i probleme koji su u takvoj situaciji neizbježni, imala puno povjerenje naroda, sada između vlasti, pa i političara uopće, te naroda postoji dubok jaz. Kako povratiti izgubljeno povjerenje, kako okupiti narod iza nekog konstruktivnog programa za izlazak iz sudbinske krize koja prijeti i državi i njenim građanima ponaosob - to je pitanje na koje treba odgovoriti u kratkom roku ako se želi izbjeći katastrofa.

Da li u tom pogledu možemo nešto naučiti ako iskustva iz rata primijenimo na sadašnje okolnosti? Moje je osobno mišljenje da ozdravljenje demokracije ide preko stvarnog vraćanja saborskim zastupnicima onih zakonodavnih i kontrolnih funkcija koje su normalne u parlamentarnim demokracijama ali da bi provedbu dogovorene politike i početno nepopularnih ali potrebnih, dapače nužnih, mjera i reformi u najtežem početnom razdoblju trebalo povjeriti osobama visokih stručnih i organizacijskih sposobnosti.


Koalicijska Vlada u ratu

Već je nebrojeno puta rečeno da je Vlada demokratskog jedinstva uglavnom vrlo uspješno riješila svoj dio teške zadaće da u ratnim uvjetima stvara, afirmira i brani državu a istodobno u hodu pokuša mijenjati društveni sustav i reformirati državnu upravu. Projekt stvaranja i obrane države bilo je moguće provesti jedino općom mobilizacijom i preraspodjelom resursa, u čemu je Vlada vjerojatno i odigrala svoju najvažniju ulogu. Promjena društvenog sustava a pogotovo upravna reforma bili su, i ostali, projekti na dulje staze, koji u nekim važnim dijelovima nisu provedeni ni 15 godina kasnije.

Ipak, uz sav pomalo revolucionarni voluntarizam i dezorganizaciju koja, posebno na našim prostorima, prati ratove i velike društvene promjene, u ratu su uglavnom ostvareni javni red i zakonitost a čak i u najgorim aberacijama sačuvan je barem privid pravne države. Inzistiranjem na općim tržišnim postulatima Vlada je uspjela prebroditi ratne tegobe i napore oko stvaranja vojnih snaga i zbrinjavanja izbjeglica bez fizičkih ransoniranja pa je onaj dio gospodarstva, koji je uspio preživjeti šok nestanka ranijeg privrednog modela i ratna razaranja, mogao zatim prilično bezbolno preći u normalnije, poluratno i poratno vrijeme. Unatoč nezamjernoj početnoj poziciji i negativnim mentalnim slikama hrvatskog narodnog pokreta, koji je jugoslavenska propaganda ustrajno promicala na medjunarodnom planu, Hrvatska se u medijima uspjela afirmirati kao demokratska država i žrtva agresije, što je bilo bitno za međunarodno priznanje države.

Želi li se rad ratne Vlade prosuditi iz 15-godišnje perspektive potrebno je najprije precizirati ishodište i cilj takve raščlambe. Moguća su pri tome dva pristupa: Prvi, samokritički, pomalo akademski i s određenom primjesom naknadne pameti, mogao bi se usmjeriti na razmišljanja što se u tadašnjim prilikama možda moglo učiniti bolje i učinkovitije. Drugi mogući, politički relevantniji i ovdje izabran pristup polazi od sadašnjice i traži odgovor na suvremene izazove (i) u ranijem predlošku politike i ponašanja, naravno uz dužno poštivanje razlika između dvaju epoha.

Porazna slika današnje situacije

Hrvatska je danas suočena s dva sudbinska i međusobno povezana problema - gospodarskim i diplomatskim - kojima politički establishment ne zna, ne može ili ne želi ovladati.

1) Potpuno je jasno da se današnja Hrvatska, unatoč privida relativnog blagostanja, u stvari nalazi u iznimno dubokoj krizi, koja u krajnjoj liniji dovodi u pitanje i sam njen opstanak kao suverene države. Proces gospodarske obnove, zasnovan na precijenjenoj kuni i na hladnoj kupki racionalizacija, do kojih je trebalo doći pod pritiskom tako izazvane konkurencije izvana, zastao je na samom početku i pretvorio se u kroničnu precjenjenost domaće valute, uz popratne pojave lobija kojima je u interesu da se takvo stanje i održi. Dobili smo tako iznimno nepovoljnu kombinaciju međunarodno nekonkurentne industrije i ovisnosti o uvozu, koga plaćamo pozajmljenim milijardama i, posljedično, rasprodajom obiteljskog srebra. Međunarodni investitori su se u takvim prilikama usmjerili uglavnom na preuzimanje kontrole nad monopolnim odnosno kvazimonopolnim sektorima privrede: bankama, energetikom, telekomunikacijama, velikim distribucijskim mrežama, nekretninama... a gotovo je potpuno izostao uvoz novih tehnologija i inovativno poduzetništvo .

Rast gospodarstva zasniva se na tako ranjivom sektoru kao što je turizam, na izgradnji cestovne infrastrukture s dugim razdobljem kapitalizacije i, u posljednje vrijeme, inozemno kreditirane stanogradnje te održavanju goleme birokracije. Ta smjesa neprestano stvara velike deficite u platnoj bilansi nacije i u stvarnoj proračunskoj bilansi javnog sektora. Iza prividne prosječne stabilnosti cijena, postignute "jeftinim" uvozom, krije se velika inflacija cijena domaćih usluga što dodatno smanjuje međunarodnu konkurentnost zemlje i zaustavlja obnovu i rast proizvodnje.

Ozbiljnost situacije proizlazi iz činjenice da će dugoročno visokih 5% rasta BNP-a uskoro ići na plaćanje kamata na naš inozemni (što javni što privatni) dug - što (na određenoj razini štednje) znači da ćemo morati vrlo žustro trčati da bismo ostali na istom mjestu a da ćemo sredstva za potrebne investicije u nove tehnologije morati namiriti daljnjim rasprodajama nacionalnog imetka.

Palijativi kojima Vlada (ne samo ova nego i prijašnje) pribjegava: slobodne zone, javno-privatna partnerstva, pravno nesigurna hitrenja i sl. samo su bacanje praha u oči javnosti kako bi se prikrio stvarni problem, da Hrvatska nema razrađene razvojne koncepcije a još manje spremnosti i energije da je sprovede u djelo, kad bi takvu razvojnu koncepciju kojim slučajem imala.

2) Na diplomatskom polju situacija je još gora. Hrvatska je svoje pozicioniranje na međunarodnoj sceni skupo platila ali već dulje vrijeme te pozicije vrlo velikodušno poklanja na lijevo i na desno u očitoj nadi, kako će joj to pribaviti naklonost međunarodnih moćnika te osigurati ugled i stranu potporu, i to prije svega političarima, koji provode takvu politiku. No dok je rasprodaja suverenih prava dalekosežna i dugoročna, tako stečeni ugled i potpora prolazne su, vrlo privremene naravi.

Izrazito pogrešan pristup (i sadržajno i pregovaračko-taktički) po kojoj su tzv euroatlantske integracije nadređeni cilj svekolike hrvatske vanjske politike, hrvatske je političare navela da se užive u ulogu školskih štrebera od kojih se stalno traži više, brže i bolje od ostalih a da pri tome stvarne pozicije Hrvatske ostaju zacementirane tamo, gdje su ih do daljnjega smjestile velike sile. U svom silnom naporu da pred vlastitim biračima pokažu nekakav napredak prema početno popularnom integriranju u europsko tržište i - još važnije - u europski sustav vrijednosti, uzastopne vlade su napravile potpuno nepotrebne korake i žrtve, koje u kombinaciji sa sve težom gospodarskom ovisnošću dovode u pitanje suverenost države i jačaju otpor prema integracijama. U njima Hrvatska mora činiti daleko veće žrtve i "igrati" po drukčijim pravilima nego što se to iziskivalo od drugih kandidata - iako one i dalje vode daleko odlučnije na Istok nego na Zapad.

Dobro su poznati veliki, strateški važni ustupci, koje je Hrvatska posljednjih godina učinila da bi napredovala na putu - kako se vjeruje - za punopravno članstvo u EU, iako je na svojoj strani imala oba glavna aduta male zemlje - međunarodno pravo i geostrateški položaj. O grubom zapostavljanju međunarodnog prava u kontekstu sitne i kratkoročne "trgovine ispod stola" svjedoči sramotno povlačenje u pitanju gospodarskog pojasa kao i štetni strateški presedan u još nedovršenim (većim) jadranskim razgraničenjima, počinjen prilikom diskusija o kanalu druge države kroz hrvatsko teritorijalno more.

Unatoč odredbi jasno upisanih u SSP, odustaje se od bilateralnih trgovinskih sporazuma s balkanskim zemljama (a bio je to jedini hrvatski pregovarački uspjeh u čitavom SSP-u!) i pristaje na uključivanje u institucionaliziranu balkansku multilateralu s daleko nižim i za Hrvatsku štetnim kriterijima (uključivši i pristanak na potpuno nepotrebno balkansko energetsko tržište, kojim se cijene energenata dižu umjesto da se spuštaju, jer je tržište zapravo stvoreno samo za pregovaračke potrebe EU). U sjeni tih velikih strateških promašaja događa se niz manjih, koje su gotovo potpuno prešućuju u informiranju hrvatske javnosti ali čiji kumulativni učinci ipak ne ostaju nezapaženi u percepcijama te javnosti.

Pri potpisivanju za Hrvatsku izrazito nepovoljnog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju aktiviran je bez ikakve šire parlamentarne i javne rasprave Privremeni sporazum, kojim je Hrvatska odmah kavalirski počela primjenjivati carinska sniženja za robu iz EU, predviđena za razdoblje nakon stupanja na snagu Sporazuma (3 godine kasnije!). Tako je Hrvatska bila jedina od tzv zapadnobalkanskih zemalja formalno oslobođenih od većine EU-carina, koja je na taj europski potez odmah odgovorila smanjenjem svojih carina, i to u situaciji svoga već prisutnog golemog trgovinskog deficita.

Samo vrijednost tako poklonjenih carina tijekom idućih pet godina vjerojatno nije manja od milijarde kuna čemu treba pribrojiti još daleko veće učinke negativnog makroekonomskog multiplikatora, iniciranog smanjenjem domaće proizvodnje pod pritiskom tako pojeftinjene uvozne robe. Radi se, dakle, u "poklonu" Uniji od više milijardi kuna a za "uzvrat" Hrvatska je doživjela da EK već godinama ne izlazi u susret njenim zahtjevima da ju se pripusti u Paneuropsku konvenciju o dijagonalnoj kumulaciji podrijetla robe, što po procjeni bivšeg ministra Mimice u praksi pogađa 2/3 onog hrvatskog izvoza, koji je EU formalno oslobodila od carina. Još je zanimljivija činjenica, kod nas potpuno prešućena, da je upravo ona zemlja koja je uz Njemačku najviše profitirala od prijevremenog sniženja carina, Italija, bila ta koja se posebno istaknula zatezanjem i ucjenama oko ratifikacije - SSP-a!

Slično je i s načelom međunarodnog reciprociteta pri prodaji nekretnina. Nakon katastrofalno loše ispregovaranih, zapravo od EU izdiktiranih pa od Hrvatske, na brzinu i u najvećoj tajnosti, usvojenih odredbi u SSP-u o prodaji "običnih" nekretnina, jedina se mogućnost određene zadrške u prodaji strancima sastojala u restriktivnoj primjeni dozvola do 2009. godine zbog slabe kupovne moći hrvatskih građana, što bi predstavljalo "potpunu i svrhovitu primjenu postojećih postupaka" u smislu Sporazuma (koji je Hrvatsku obvezao"samo" na postupno četverogodišnje usuglašavanje hrvatskog zakonodavstva s europskim).

Hrvatske su vlasti, međutim, odmah, čak i prije stupanja na snagu Sporazuma i opet bez ikakvih parlamentarnih ili medijskih rasprava, uvele načelo reciprociteta, koje u danim tržišnim uvjetima djeluje potpuno asimetrično na štetu hrvatskih građana. Za "uzvrat", Europska komisija sada na talijansku inicijativu predlaže da se čak početak predpristupnih pregovora o slobodi kretanja kapitala uvjetuje s još jednim novitetom: posebnim režimom kontrole, kako Hrvatska primjenjuje pravila koja je tako široke ruke i posve nepotrebno sama utvrdila!

Iako dobar dio hrvatskog političkog establishmenta na najrazličitije načine pokušava prikriti porazne rezultate vođene politike, njih je ipak teško ukloniti tim više što djeluju kumulativno pa svaki ustupak otvara nove apetite i smanjuje progovaračku vjerodostojnost. Odatle, naravno, i veliko nezadovoljstvo s vladama i nepovjerenje spram političara; odatle i veliko nepovjerenje u narodu prema ideji europskog integriranja, što je početno imalo ogromnu podršku. Umjesto da se kritički suoče s takvim rezultatima svoga ponašanja, određeni politički krugovi pokazuju znakove spremnosti da narod dodatno razvlaste na pr. pokušajima prerade Ustava i ublažavanjem njegovih odredbi o kvalificiranim većinama kad je riječ o ulasku u međunarodne saveze.

To je duboko tragična i za hrvatsku suverenost iznimno opasna stvarnost u politički labilnom okružju. Naravno da bi u iznalaženju rješenja bilo neumjesno gajiti iluzije o mogućnostima male zemlje da svoju vanjsku politiku provodi beskompromisno i po nekom vlastitom ćefu. Dapače . No sasvim je sigurno da i mala zemlja može mudrom strategijom postići daleko više nego
- ako dozvoli da je valovi međunarodne politike i interesne struje kao bespomoćnu splav bacaju amo-tamo,
- ako se sama gospodarski umanevrira u položaj ovisnosti i podložnosti ili
- ako dozvoli da individualni političari kupuju blagonaklonost stranih interesenata zabacujući u drugi plan probitke nacije.
U tom pogledu ratna Vlada, koja je sigurno djelovala u kud i kamo težim međunarodnim prilikama, može poslužiti kao pozitivan primjer.

Uopće, i u pogledu gospodarstva i vanjske politike postavlja se pitanje, Jesu li iskustva Vlade demokratskog jedinstva relevantna za današnju situaciju? Da li ono što je od iskustava te Vlade preživjelo zub vremena može pridonijeti političkom osvještavanju i premoštavanju golemog jaza između političkih elita i naroda?

Relevatnost ratnih iskustava

Situacija u kojoj se Hrvatska danas nalazi samo je na izgled manje opasna od one otvorenog ratnog sukoba. Privid mira i relativnog blagostanja skriva goleme opasnosti za netom stečena prava koliko-toliko suverenog odlučivanja o vlastitoj sudbini. Vidljivu opasnost fizičkog uništenja za vrijeme rata zamijenili su ugrozi druge i suptilnije vrsti: Kako uopće usporediti neposrednu opasnost koja prijeti od neprijateljskih tenkova s razornim dugotrajnim posljedicama precjenjenosti nacionalne valute za cijelo gospodarstvo? Koliko je sama opstojnost države ugrožena nepostojanjem ozbiljne vanjskopolitičke strategije u nesigurnom i geostrateškim interesima isprepletenom području? Kolika je uloga vlasti i povjerenja što ga narod ima (ili nema) u one, koji ga vode?

U okružju, u kome je radila ratna Vlada, osamostaljenje države bio je široko prihvaćen cilj, koga, kao ni žrtve koje su pri tome bile neizbježne, nije u prilikama obrane od agresije trebalo posebno tumačiti. Vlada, iako koalicijska, nije zato imala problema vjerodostojnosti u provedbi te svoje zadaće.

S kasnijim vladama, posebice (ali ne i jedino) dvama posljednjima, situacija je dijametralno obrnuta: Umjesto da usmjeruju društvo prema osnovnim problemima gospodarskog rasta, uzastopne vlade su dozvolile da društvo otklizi u nerazumijevanje bitnih odrednica ekonomije, u kupovanje glasova i u gubitak energije u tučnjavi oko razdiobe posuđenih para.

Oko središnjeg problema gospodarstva, precijenjenosti kune odnosno politike okrenute brzom ozdravljenju proizvodnje preko ulaganja u nove tehnologije i tržišne infrastrukture, stvoren je mit kako su samostalno odlučivanje i promjene u probitku nacije nemoguće, jer globalizacija i integracije navodno imaju nekakvu svoju nezaobilaznu logiku u velikome i malome. To dodatno otežava iznalaženje rješenja, koja su ionako po prirodi stvari složena i zahtijevaju dugoročnu strategiju. U javnosti se tako stiče dojam da vlade ne mogu ili ne žele riješiti gospodarske probleme pa bi i te kako dobro došao ugled i postignuća ratne Vlade, kao simbola nadstranačke suradnje, kad bi se oni aktivirali u službi promišljenog gospodarskog programa.

Na vanjskopolitičkom planu bilo bi još važnije nešto naučiti iz narodnog povjerenja u ljude, koji su "izborili državu". No upravo kao i kad je u pitanju gospodarstvo, i u vanjskoj politici mora doći kraj politikantskom zaglupljivanju birača navodnim, najčešće izmišljenim a uvijek prenapuhanim vanjskopolitičkim pomacima. Hrvatskoj je, kao i u ratu, potreban čvrst sporazum o realnim strateškim odrednicama vanjske politike. Za vrijeme rata strateške su vanjskopolitičke odluke, a i većina taktičkih, doduše bile u rukama predsjednika države ali je Vlada, unatoč svome koalicijskom karakteru, pokazala da je moguća dobra kohezija i u sugestijama rješenja i u provedbi odlučenoga.

Za ozdravljenje političkog sustava u današnjim prilikama bilo bi važno dati novi zamah parlamentarizmu tako da se ojača zakonodavna i kontrolna moć Sabora. Pitanje je, međutim, ne zahtijeva li provedba politike potrebnih ali kratkoročno nepopularnih mjera stručnu Vladu, oslobođenu stranačkih prepucavanja i taktiziranja.

Upravo činjenica da bi stranke djelovale preko svojih programa a ne preko uobičajenih neformalnih i korumpirajućih poluga moći moglo bi biti jedno od najvažnijih dostignuća takvog reformskog rješenja. Da bi ono moglo zaživjeti potrebno je, međutim, ostvariti parlamentarni konsenzus oko naravi i težine problema s kojima je Hrvatska suočena. Na žalost, politička pozornica ne obiluje naznakama realizma koji bi to dopuštao - ali isto je tako opće poznato da ni situacija u kojoj je Hrvatska nalazila u početno vrijeme agresije na nju nipošto nije davala razloga za naročit optimizam.

Branko Salaj, 13.9.2006.,

Povodom jubilarnog sastanka bivše Vlade demokratskog jedinstva 15.9.2006.

 

 

UPOZORENJA KOJA NITKO NIJE HTIO ČUTI

Hrvatska ima dovoljno dalekovidnih ljudi i stručnjaka koji znaju, mogu i žele pomoći, ali nema nema onih koji bi te ljude postavili na prava mjesta!

 

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch