"Dakle, želite spasiti planet?" - pitam. - "Da, naravno. Ovdje ću biti dulje od tebe, starče ", zadirkivala me. - "Hmm," suglasan sam, "onda pogledajte ovdje na stolu. Vidite li koliko je plastike ovdje? Četiri šalice jogurta, dva paketa sira, zatim med, a onda nismo ni prebrojali plastične poklopce raznih džemova i namaza."
"Možemo mi i bez plastike", sugerira ona, a ja sam oduševljen. - "Da, u potpunosti sam suglasan s tobom! Pokušajmo!” I prije nego što je shvatila, tegla nutele, med, jogurti i svježi sir nestaju. - "Hej, ali ne odmah", viče za mnom dok odonosim ukusne stvari u kuhinju. - "Ali svakako, jer koliko dugo želiš čekati sa spasenjem planeta?" uzvraćam sada iz kupaonice, u kojoj upravo njena četkica za zube, njezin uvijač za kosu, gumice za kosu, njezin gel za tuširanje, pasta za zube, nestaju u ekološkoj papirnatoj vrećici. - Ona trći za mnom: "Što dovraga radiš?" želi znati. - "Pomažem vam spasiti planetu", objašnjavam namigujući i nadodajem "u ženskim higijenskim artiklima je također plastika".
"Jesi li poludjeo?" - "Ne, samo razmišljam!"
Gleda me kao da sam joj ponudio moj mozak na srebrnom pladnju. "Jesi li ti lud?” pita za svaku sigurnost. - "Ne, samo razmišljam”, odgovaram činjenično točno. - "A čime ću se tuširati? Ili oprati zube?" - "To je lako. Razmislite i sami: Kako su žene preživjele prije 150 godina? Zubne četkice od drveta sa životinjskim čekinjama, češljevi od kosti ili drveta, ulošci od treseta ili gaze, a pralo se sa svježim sapunom. - "Iiiih ...”, dolazi od mlađe iz pozadine, "na sapunu uvijek vise neke dlake, to je odvratno!” - "Za planetu se mora žrtvovati”, uzvraćam.
"Stvarno si ludi”, kaže starija trezveno: "Ja se ne mislim vratiti 150 godina unatrag!” - "Ali, to je ono što ćeš morati učiniti ako želiš odustati od plastike. Radi se o planeti. Imamo samo jednu. Nema planete B i nema alternativnog plana!". objašnjavam pristojno, čak i malo ponosan na moju frazu o pokretu spašavanja okoliša.
"Ali može se ograničiti uporaba, i to pomaže", lukavo objašnjava, "ako svi troše samo polovicu plastike već je pomognuto." - "Možda, ali to spašava samo pola planete. Što misliš: tko bi trebao živjeti na onoj polovici koja je zatrpana plastičnim otpadom?", odgovaram. - "To je sranje! Radi se o smanjenju utjecaja na okoliš ... " - "Ah, a ne o spašavanju planete?" želim znati. Očito je iritirana.
"Da, da, ali to ne znači da moramo živjeti kao pećinski ljudi! Napredovali smo. Tegle marmelade mogu se napraviti i bez plastičnog poklopca, kobasica se može kupiti i od mesara ... ", kaže, "...u papiru s voskom ili plastičnim oblogom ... ", prekidam je, ali ona nastavlja: - "Da, ali to je samo malo plastike. Radi se o tome da budemo ekološki svjesniji."
"Ponekad si takva guzica!" - "Da, stara bijela guzica."
"To sam već shvatio. Dakle, gdje želite povući granicu?" pitam. - "U svemu gdje je plastika besmislena i suvišna!", polako mi objašnjava kao bedasto dijete, "na primjer s plastičnim slamkama. Ili, baš ako hoćeš, s kobasica u plastičnoj ambalaži." - "Uredu. To sam shvatio. Tako, na primjer, s gelom za tuširanje kojeg možemo zamijeniti sapunom", žustro kimnem. Ona okrene oči prema nebu. - "Ne želiš to razumjeti, je li tako?", zakljućuje ljutito.
„Ali razumijem. Shvaćam te ozbiljno. Zato to i radim. Osim, ako se radi o tome druge motivirati na odricanje, bez da sama napustiš zonu udobnosti" odgovaram. Njezine oči postaju uski prorezi. - "Ponekad si takva guzica!", zaključuje ispravno. - "Da, stara bijela guzica," složim se ja, "ali jedan koji pokušava razmišljati."
"Poznaješ li komponente svog pametnog telefona?" - "Oh, molim te ... sada dolazi ono s tvarima koje štete okolišu, dječji rad i silicij?" - Ona primjećuje kuda vodi put "spasimo-svijet". - "Da, sada to dolazi", potvrđujem, "u tvojoj prijenosnoj moždanoj protezi nalazi se olovo, živa i nekoliko drugih štetnih tvari koje se inače smiju koristiti samo u odijelima za izolaciju u sigurnosnim prostorijama. Održivost je drugačija!" - "Ali već ga imam", odgovori ona bezbrižno,"trebam li ga baciti?" - "Ne. Jednostavno ne ćeš dobiti novi pametni telefon. Zato bolje pazi na njega i na zaslon stavi zaštitnu foliju. Ali gledaj da nije obrađena plastikom."
Ona je mudra, - "Uredu, uredu", kaže, "ali na demo u petak svakako ću otići!" - "Učini to. Dovoljno si stara, a mi ionako nismo tu", odgovaram. - Upitno podigne obrve: "Gdje ste?" - "Odlazimo u London preko vikenda. Tako ćemo se ponovno vidjeti u nedjelju navečer," objašnjavam. - "Prije Brexita, tvoja majka i ja želimo još jednom pogledati grad prije nego što upadne u rat, tegobe i bijedu."
Mlada dama uzdahne zrak. "Mogu li poći s vama?", želi znati. - "Ne, imaš demo za spašavanje planeta. Već si zaboravila?" - "Nakon toga, mislim. On ne traje vječno!", moljaka ona. - "U redu, naravno, ako ti ne smeta što ćeš povećati svoj negativni ekološki otisak ..." kažem.
Ona se smijulji: "Ja ionako ne želim imati djecu. To je onda u ravnoteži." - "Onda ne smiješ koristiti kondome napravljene od prirodnog crijeva," preporučujem. - Iznervirano prevrće oči: "Oh, molim te ... Mogu li onda ići s vama ili ne?" - Da, naravno da može, ako je to TAKO.
Thilo Schneider, www.achgut.com
(Thilo Schneider, rođen 1966. godine, slobodni pisac i cabaretski umjetnik, član FDP-a od 2012., dobitnik je raznih nagrada, živi, voli i pati u Aschaffenburgu. - stoji uz njegovo ime)
Prijevod: Dunja Gaupp, HKZ
|
