Točno je to presudio sud u Münchenu, osuđujući dvojicu
protagonista Titovoga društvenoga poretka. Tito je
istodobno potpuna suprotnost svemu na čemu počiva i
može počivati sloboda hrvatskoga naroda, a tek s
ostvarenom slobodom i neupitnim zajedničkim
vrednotama, može se razvijati i poticati -
svjetonazorska različitost. Ali, ne o tome treba li
hrvatskome narodu država ili ne. Tito je dakle, upravo
suprotnost afirmaciji svjetonazorskih različitosti.
Zašto se onda u Hrvatskoj Titu
prilazi i zašto se onda potpuno legalizirala
rasprava o Titu kao svjetonazorskom pitanju ili
izrazu demokratske slobode suvremenoga hrvatskoga
društva? Jer je njegov razorni poredak živ i
integrira sve silnice kojima je cilj uništenje
hrvatskoga naroda i njegove slobode, koliko god
različita bila njihova polazišta i specifični
ciljevi. Konačni cilj je ubiti Hrvatsku, a tek nakon
toga bi se zvijeri potrgale nad - ostacima. Do tada
zajedno djeluju pod krinkom - Tito.
U čemu je dakle problem s Titom?
Otprilike u slijedećem. Ako
usporedimo fenomen Tito s fenomenom Hitler ili
Staljin, ili bilo koji diktator iz povijesti,
pogotovo novije povijesti stvaranja suvremenih
nacija nakon francuske buržoaske revolucije, jasno
ćemo vidjeti da nikada nigdje, osim u Hrvatskoj,
nije na političkom prostoru nakon uništenja jednoga
totalitarnoga režima, taj režim nastavljao život u
novim društvenim okolnostima potican od novih
struktura i poretka. Takve politike i ljudi su prvo
kriminalizirani silom državnoga poretka bez
izuzetka, a tek nakon toga su postajali - pitanje
znanstvenih istraživanja.
Zbog čega? Hitler je nastavio
živjeti sve do suđenja u Nürnbergu, a nastavio bi i
do danas, da je njemačka država to dopustila. To
suđenje nije upriličeno da bi se povješalo ili
proglasilo krivim Hitlerove najbliže suradnike i
nositelje zločinačke politike, nego da se osudi i
pred očima cijeloga svijeta, a prije svega
njemačkoga naroda - ubije Hitlera. Ponovno, trajno i
zauvijek. Zbog toga što je to uspješno urađeno,
Njemačka je postala demokratska, civlizirana zemlja,
zbog toga je postala razvijena zemlja i prednjači u
svemu najvažnijem u svijetu.
Tako naučena Njemačka je istoga
trenutka nakon integracije Istočne Njemačke, okovane
drugim epohalnim zlom - komunističkim, državnom
snagom i modelom lustracije, uništila ideju i
uklonila iz javnoga diskursa nositelje toga zla.
Poslana je jasna poruka. Zlo je neprihvatljivo.
Tu su praksu slijedile Poljska,
Češka, Slovačka, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija,
tu praksu su usvojile i Rumunjska i Bugarska i u
dvadeset godina razvoja postigle su sve od reda
izvanredne rezultate razvoja na svim društvenim i
državnim područjima. Na svim bez izuzetka. Prije
svega, gospodarstvu je životni temelj sloboda
naroda, slobodno društvo i slobodan čovjek. Ne
ističem ovo slučajno, jer je upravo svakoj raspravi
o razvoju poduzetništva, gospodarstva, riješavanju
golemih egzistencijalnih problema u Hrvatskoj,
najvažnija zapreka - živi Tito.
Tito u Hrvatskoj nikada nije umro,
iako je uredno sahranjen
Jer, korupacija, nepotizam,
podobnost, a ne izvrsnost, poltronstvo, a ne
integritet, apologetika, a ne kiritika, prilagodba
prava, a ne pravna sigurnost i jednakost, zakonski
inženjering i proizvoljnost tumačenja zakona,
devijacije su na kojima je počivao i jedino moguć -
Tito, odnosno današnji antifašizam. Ukratko, Tita i
antifašizam obilježava spriječavanje slobode, a ne
njeno stimuliranje. I, zbog toga Hrvatska nema
izgleda napredovati ni približno koliko bi mogla. I,
zbog toga su Hrvati u razvijenim demokratskim
zemljama uvjerljivo prosječno uspješniji u svakom
pogledu nego u Hrvatskoj.
Zbog nastojanja egzistencijalno
nužnoga očuvanja tih devijacija kao vrednota svoga
društvenoga poretka, antifašisti u Hrvatskoj nastoje
odvojiti ta pitanja, sva društvena pitanja od -
glavnog, od temeljnoga razloga svih devijacija. Od
rasprave o - Titu kao temeljnom nacionalnom,
državnom i društvenom problemu. I svim silama
raspravu o Titu nastoje svesti pod svjetonazorski
diskurs, da se nacija ne dosjeti da Tito zapravo -
vlada Hrvatskom.
Zbog toga oni na sve načine svaki
razgovor o poretku, o ideji, o politikama i
stečevinama Titovoga vremena, ili preusmjeravaju na
osobnost Josipa Broza Tita, ili ističu kao
svjetonazorsko pitanje. A status svjetonazorskog
pitanja jamči status zajamčene slobode ljudskoga
djelovanja i opredjeljenja, te iskazivanja istoga,
dok istodobno omogućuje stvarnome značenju Tita,
nesmetan život i razvoj u svim važnim segementima
društva. Upravo zbog toga, nakon pozicioniranja u
demokratskom i hrvatskom poretku, nastoje Tita
prepustiti - povjesničarima i rasprave, dakle i
fokus javnosti usmjeriti na tzv. razvojna i
gospodarska pitanja.
A može li se to? Ne može. Evo zašto.
Uzmimo prvo temeljnu svrhu
funkcioniranja svake nacionalne države danas. Smisao
svake države je prije svega zaštititi svoju naciju
od svih mogućih izvanjskih ugroza, nasrtaja i ovisno
o stupnju demokratičnosti, čak i neugodnih pitanja
svijeta, makar se u samoj zemlji idruštvu država
ponašala kao klasičan razbojnik, diktatura i
zločinac prema vlastitom narodu. Sve te države
nastoje obraniti nacionalni poredak, kakav je god. U
Hrvatskoj je to nemoguće, upravo zbog realne
političke paradigme koja se jednim imenom može
nazvati - Tito.
Pod tim imenom je velikosrpska
politika razvijala sustav državnoga eliminiranja,
indoktrinacije, protjerivanja, pogubljenja i progona
hrvatskoga naroda, širila je svoje organske utjecaje
duboko u sami hrvatski identitet, preoblikovala ga,
a usporedno s tim fizički zaokruživala ciljane
prostore i interese ljudskim potencijalima i
preraspodjelom stanovništva.
Dakle, pod imenom Tito, hrvatski
nacionalni duh, hrvatsko gospodarstvo, hrvatsko
poduzetništvo, hrvatski identitet snažno je
desetinama godina planski premrežavan izrazitim
velikosprskim utjecajima i njihovim nositeljima.
Zbog toga se danas Pupovac ne može odreći simbolike
i imena Tito, zbog toga mu je danas nužna zvijezda
petokraka, partizanska paradigma, zbog toga mu je
danas nužno isticati da su hrvatski Srbi antifašisti
ili prirodno skloni ljevici. Iako su upravo ti
simboli, to znamenje, te navodne političke ideje
koje žive kao baština hrvatskih Srba potpuno
suprotne svemu postojećem i dominirajućem u Srbiji
ili recimo Republici Srpskoj.
To pokazuje da se Srbi itekako
odriču Tita na svakom mjestu i prigodi gdje su
ostvarili svoje ciljeve i interese, gdje nije upitno
njihovo srpstvo ili velesrpstvo, a ondje, kao u
Hrvatskoj, gdje je to još uvijek nerealizirano i
gdje moraju raditi na postizanju svojih
velikosrpskih ciljeva na duže vrijeme - Tito im je
prihvatljiv simbol i brane njegove političke
ostavštine agresivnom kampanjom. Kao u Srbu,
recitirajući pjesme o njemu.
To im je olakašala paradigma
antifašizma, pod kojom su uspjeli legalizirati svoju
dominaciju nad hrvatskim društvenim procesima, preko
prijeratne mreže agenata, poltrona, sluga, aktivista
i visokih dužnosnika na svim položajima u bivšoj SR
Hrvatskoj. Nitko razuman, tko ima bar minimalno
znanje o načinima kontrole nad društvenim procesima,
ne smije zanemariti činjenicu da je jugoslavenski,
čitaj velikosrpski poredak, egzistencijalno morao
imati kontrolu nad svakim mogućim čovjekom koji je
upravljao najvažnijim resursima u Hrvatskoj. A to su
mediji, državne službe, društvene institucije, te
iznad svega, upravljanje najvažnijim gopodarskim
subjektima, pri čemu su posebno bile nadzirane i
kontrolirane tvrtke s pravom na međunarodnu trgovinu
i razmjenu.
Nitko živ nije mogao djelovati legalno u inozemstvu bez potpune
suglasnosti prije svega KOS-a, a tek onda kolokvijalne UDBA-e. Upravo iz te
strukture nastao je pretežiti današnji društveni establišment u Hrvatskoj,
gospodarski, financijski, znanstveni i menadžment u kulturi, upravo na tome
počiva vertikala akademske zajednice i uporišta u svim mogućim strukturama
današnjega društva. I, upravo iz tog paraobavještajnog i vrlo ucjenjivoga
sustava danas Hrvatskom marširaju najprovikaniji promotori navodnih ljudskih
prava i aktivisti kompromitiranoga nevladinoga sektora.
Tito je paravan za ostvarivanje
prilično nastranih, antihrvatskih interesa
Svima njima je Tito paravan za
ostvarivanje prilično nastranih, a svakako
antihrvatskih interesa. Imati iluzije o tome je
katastrofalna i sudobonosna pogreška, a najčešće i -
sudioništvo. Dakle, Tito je u tom smislu, ne priča o
osobi, dobrome ili lošemu djedu Saše Broz i skupine
iz njegovih obiteljskih nasljednika, ne priča o
bivšemu suradniku i vođi, nego prije svega golemi
nacionalni problem - suvremenoj Hrvatskoj.
I, zbog toga on nije nikako
svjetonazorsko pitanje, nije nikako pitanje ili tema
povjesničarima, iako jest i to, niti je pitanje za
rasprave na lokalnim samoupravnim tijelima,
skupštinama ili u poglavarstvima. Tito je upravo
zbog simbolike pod kojom se trenutno u Hrvatskoj
skriva agresivna velikosprska namjera i politički
ciljevi, ali i namjera prevladavajućega
establišmenta u svim strukturama društva da trajno
zabetoniraju svoje kontrolne pozicije nad Hrvatskom,
u ovome slučaju prvorazredno nacionalno, političko i
sigurnosno pitanje.
Valja istaći da je zbog nekadašanje
potpune kontrole svih bitnih procesa u SR Hrvatskoj,
zbog posjedovanja dokumentiranih svih i najsitnijih
detalja o funkcioniranju tadašnjega društva u
Hrvatskoj, koja svakog važnog čovjeka iz tog poretka
vrlo realno danas jako može kompromitirati, Srbija
danas ima i može imati kakav god hoće utjecaj na
Hrvatsku. Jer, upravo pripadnici tog poretka su
današnji hrvatski društveni establišment i nositelji
svih najvažnijih pozicija moći.
Srbija raspolaže najsitnijim
detaljima njihovih biografija iz
komunističko-jugoslavenskoga poretka, u kojemu
nikako nisu mogli dospjeti do visokih pozicija moći
bez suglasnosti Beograda, a da bi je dobili, morali
su proći rigorozne modele inicijacije, pri čemu
jedino i nikako nisu mogli biti - politički Hrvati.
Uporavo zbog toga je Pupovac danas toliko moćan u
Hrvatskoj. I, upravo zbog toga se danas ne uspijeva
postići kritična politička volja za provođenje
lustracije.
Niti jedan jedini pripadnik
današnjega establišmenta s tragovima u bivšemu
režimu ne smije dopustiti da Pupovcu fali "dlaka s
glave", prinuđen ga je štititi, trpjeti i podupirati
doslovno - životom. Zbog toga se, a ne zbog navodnog
međunarodnog pritiska, danas ne procesuiraju srpski
zločinci, zbog toga se pripadnike Republike Srpske
Krajine integrira u hrvatski društveni i državni
poredak, zbog toga sve bezobraznije divljaju i oni i
Beograd i ostaju - nekažnjeni.
HDZ je danas više nego ikada upravo
na tim pitanjima na povijesnom ispitu, a to visi
iznad glave svakoga čovjeka u HDZ-u i srodnim
strankama, koji su dio svojih profesionalnih
karijera ostvarivali i u bivšem komunističkom
režimu.
Tko je siguran u svoju čistoću, ne boji se
Hrvatska mora imati kritičnu
političku snagu koja ne ovisi o arhivskoj građi u
Beogradu. Nije Pupovac ni svemirac, ni naročito
pametan izuzev ako ga uspoređujemo s Grmojom ili
Orepićem, niti je toliko hrabar. On jednostavno zna
na što se može osloniti. I to koristi.
Podvala s usporedbom Tita i Tuđmana,
makar bila izražena teškom osudom Tita i
hvalospjevima Tuđmanu, je vrlo opasna i ukazuje na
namjeru legalizacije poretka koji zapravo Tita drži
živim i moćnim u današnjoj Hrvatskoj. Ta usporedba
nije samo pokušaj delegitimacije Tuđmana, iako jest
i to, nego prije svega relativiziranje smisla
postojanja hrvatske državnosti i slobode. Jer,
otvaranje debate o tome treba li hrvatskome narodu
samostalna država ili ne preko pitanja Tito ili
Tuđman, znači potpunu legalizaciju antihrvatskih
ciljeva i namjera, te izravno odustajanje od
stečevina državne samostalnosti i prije svega,
Domovinskoga rata. To je to i ništa drugo.
Na istoj logičkoj, povijesnoj i društvenoj platformi se može
postaviti pitanje usporedbe srpskoga i jugoslavenskoga kralja Aleksandra i Tita,
ali to nikome ne pada na pamet. Jednako tako nikome ne pada na pamet
uspoređivati kralja Aleksandra i Tuđmana. Jer kralj Aleksandar je paradigma
kojom se ne može prekriti današnje namjere zlih politika prema hrvatskome
narodu, a i previše je jasna velikosrpska politika u njegovom imenu i simbolici,
pa je Tito, iako je statusno, povijesno i stvarno jedino usporediv s tim
srbijanskim kraljem i jugoslavenskim monarhom, uzet kao usporedna paradigma -
Tuđmanu.
Naime, Tito je simbol uništenja hrvatske državnosti s jakim
neposrednim naslijeđem u hrvatskom društvu pa je zbog toga nužno nametnuti
usporedbu njega s Tuđmanom. Baš zbog toga što je Tuđman preporoditelj i
utemeljitelj današnje hrvatske državnosti, nameće se ta neprirodna usporedba,
jer se njome održava legalitet pitanja - treba li hrvatskome narodu država ili
ne.
Tuđman je hrvatski državnik, Tito nije, niti je ikada bio
Samo postavljanje takvoga pitanja,
ali i pristajanje na raspravu bez jasne naznake o
kakvoj se podvali radi, znači ili duboko
nerazumijevanje aktualnih društvenih problema u
Hrvatskoj, ili, sudioništvo u prljavim namjerama i
politikama. Da bi se legalizirala ostavština Tita,
odnosno Tito u današnjoj Hrvatskoj, upravo iz
njegovog navodnog antifašističkog duha izviru
histerične poruke, nasrtaji, politike i aktivizam
koji nastoji pod svaku cijenu današnjoj suvremenoj
Republici Hrvatskoj nametnuti kao prioritetne
izvorišne temelje - antifašizam i NOB, pa čak i
Domovinski rat uvjetovati s tim i svesti ga na tu
paradigmu.
Zbog toga se tako grčevito brani
antifašizam u Ustavu, iako ga u Ustavu - nema. Barem
ne više od srednjovjekovnih Kneževina, Banovine ili
Ugarskoga-hrvatskoga kraljevstva. Naravno,
zanemaruje se izravan i eksplicitan otklon u
izvorišnim osnovama Ustava prema bivšem
komunističkom jugoslavenskom režimu, koji je skriven
pod današnjim antifašizmom, a simbolizira ga Tito.
Upravo toj paradigmi se sudilo u
Njemačkoj, a ne Mustaću i Perkoviću. Zbog toga i
Tita i antifašizam treba uništiti, figurativno
ubiti, a to se ne radi debatama, nadmudrivanjem sa
zločinačkim namjerama i skrivačima, nego jasnim
porukama narodu za preuzimanje države, a onda -
državnim poretkom. To mora biti jedno od temeljnih
pitanja aktualne predizborne kampanje i stvarni test
državotvornosti političkih takmaca.
Piše:
Marko Ljubić - 16. kolovoza 2016.
Tekst je
prvotno objavljen na Portalu hrvatskoga kulturnog
vijeća.
|