U Jugoslaviji se, kažu oni, dobro živjelo. Bolje nego danas u Hrvatskoj. Samo, eto, ljudi su zaboravili, a toliko toga dobroga je Tito napravio! Nije bilo nezaposlenih, plaće su redoviti stizale, tvornice su pripadale radnicima, bilo je radničko samoupravljanje itd. itd.
Ako je bilo sve tako divno i krasno, kako se moglo dogoditi da ta "rajska" država propadne?
O stvarnom stanju u toj komunističkoj zemlji pisali su mnogi svjetski poznati ljudi. Jedan od njih, Fergus M. Bordewich, novinar New York Timesa napisao je sredinom 80-tih godina slijedeće:
“Većina današnjih problema Jugoslavije su privrednog karaktera. Statistički podatci otkrivaju katastrofalnu situaciju u zemlji. Jugoslavija je jedna od najzaduženijih zemalja svijeta, koja stranim bankama i vladama duguje 20 milijardi dolara. Stopa inflacije stalno raste i trenutno iznosi 85 %, zbog čega je životni standard pao za 30 %. Sa svojih 17 % nezaposlenih, Jugoslavija ima najvišu stopu nezaposlenosti u Europi.
Poduzeća rade neefikasno. U javnom sektoru zaposleno je više od 6 milijuna ljudi, a prema procjenama zapadnih ekonomista, najmanje jedna četvrtina njih su nepotrebni višak. Dnevno oko 700 tisuća navodno bolesnih radnika ne dolazi na posao, a oko 600 tisuća ih je na godišnjim odmorima ili 'povezanim' praznicima. Oni koji dolaze na posao rade prosječno 3,5 sata dnevno.
Rukovoditelji i političari za tu katastrofalnu situaciju optužuju strane vlade, banke, cijene nafte .... Svi su im krivi, samo ne oni sami, odnosno socijalistički sistem upravljanja. A, temeljni krivac je Titovo radničko samoupravljanje. Direktori poduzeća nisu izabrani po stručnosti, nego po ideološkom ključu. Tko nije član komunističke partije, ne može biti rukovoditelj."
Prije dolaska u Švicarsku, radila sam u Zagrebu u jednom velikom export-import poduzeću. O radnom moralu namještenika, uključujući tu i kadar, mogu svjedočiti iz prve ruke.
Oko 10 h sastajali su se direktori našeg poduzeća s kolegama drugih poduzeća, naizmjenično kod jednog ili drugoga u uredu. Tajnice bi morale donositi naručeni 'gablec' iz obližnjeg dućana, a viski ili konjak bili su uvijek pri ruci u ladici direktorskog stola. Ta bi 'meza' i 'čakulanje' (naš je direktor bio Dalmatinac) trajali do podneva, a onda bi svi zajedno odlazili na ručak. Rezervacije su bile unaprijed napravljene u obližnjem 'Lovačkom rogu', Gradskoj kavani, hotelu Dubrovnik itd. Oko 14,30 drugovi bi se pojavili u svojim uredima, da bi se već pola sata kasnije dali odvesti kući, naravno osobnim vozačem u državnom automobilu.
I dok su šefovi tako teško odrađivali svoj radni dan, ni jednostavnim zaposlenicima nije bilo puno lošije. Muškarci su tokom prijepodneva obavljali privatne poslove po ustanovama (vađenje rodnog lista, dizanje novca s banke i plaćanje računa na pošti i slično), žene su na Dolcu pokupovale što im je trebalo za ručak ili su 'skoknule' frizeru. Oni koji baš ništa od toga nisu trebali napraviti, sastajali su se na čašici razgovora u kafićima u blizini (neboder, kavana Dubrovnik...). Radno vrijeme je bilo od 7.00 do 15.00 h, pa sada izračunajte koliko se puno radilo.
U Švicarskoj me zatekla potpuno druga situacija. U radno vrijeme ulice grada su prazne, a svi zaposlenici na svojim radnim mjestima. Obavljanje privatnih poslova u radnom vremenu, moguće je jedino uz obrazloženje i prethodno odobrenje šefa. I to je ograničeno na godišnje 24 sata. Kome je potrebno više vremena, mora uzeti neplaćene sate, ali i ti moraju biti odobreni.
Jugoslavenske osude stranih banaka i vlada koje navodno nisu htjele kreditima pomoći jugoslavenskoj ekonomiji, potpuno su netočne. Bilo je upravo suprotno. Jugoslavija je dobivala kredite kada god je to zatražila, premda ih nikada nije vratila vlastitim sredstvima već uvijek refinanciranjem, t.j. novim kreditima kojima su otplaćivali dospjele rate starih kredita. O tome također mogu svjedočiti iz vlastitog iskustva, jer sam u jednom velikom švicarskom poduzeću radila kao šef knjigovodstva dužnika. Jugoslavija nam je bila višestruko dužna, pa je poduzeću bilo u interesu da svjetska banka ili bankovni konzorciji odobre refinanciranje duga. Ne rijetko se dogodilo da su dugovi bili otpisani, dakle Jugoslaviji oprošteni.
Ta i takva Jugoslavija bila je raj samo onima koji su bili nositelji tog odvratnog samoupravnog sistema i onima koji su od njega profitirali na bilo koji od gore spomenutih načina.
Američki novinar navodi 17 % nezaposlenih, što je sigurno točno, ali samo onda ako se ne broje stotine tisuća Hrvata koji su morali otići 'trbuhom za kruhom' ili pak da bi sačuvali živu glavu. Ti su ljudi pomagali svoje obitelji, slali novce i gradili kuće u domovini, a u nastajanju slobodne i samostalne Hrvatske odigrali jednu od važnijih uloga. Zbog toga nas Jugo-Hrvati ne vole, oduzimaju nam pravo na mišljenje, često i glasačko pravo. Osporavaju Titovu krivnju za milijune poubijanih i protjeranih ljudi, nazivaju nas ustašama, a Pavelića fašistom i diktatorom.
Ali, na listi 10 najkrvoločnijih diktatora svijeta nema Pavelića, ali ima Tita! I zato ime toga krvnika mora biti izbrisano sa svih javnih mjesta u Hrvatskoj, a divan pozdrav "za dom spremni" mora biti dozvoljen i moguć bilo kada i bilo gdje, jer pod tim su sloganom naši domoljubi stavljali svoj život Domovini na raspolaganje.
Dunja Gaupp
|