Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

KAKVOG PREDSJEDNIKA TREBA HRVATSKA?     (28.12.2014.)

Hrvatska treba predsjednika koji će je vratiti na put nacionalne pomirbe,

omogućiti joj da bude upravo ono što stvarno jest, vratiti je na put stvarne tranzicije koja bi hrvatskom društvu donijela oslobođenje od svih komunističkih i totalitarističkih okova i ostataka te koji će afirmirati Hrvatsku i u euroatlantskim integracijama i u cjelokupnoj međunarodnoj zajednici, kao i razvijati principijelne zdrave i dobre međususjedske odnose.


U Hrvatskoj je u tijeku službena predizborna kampanja za izbore za predsjednika države na sljedeći petogodišnji mandat pa je dužnost svakoga građanina, a osobito svakoga vjernika, steći barem osnovnu jasnoću o tome kakav je predsjednik potreban Hrvatskoj u sadašnjem povijesnom času da bi se onda moglo opredijeliti za određenu osobu od četiri službena kandidata.

Premda mediji uglavnom to pitanje ne otvaraju - a bili bi to apsolutno dužni da su imalo u stvarnoj službi općega dobra hrvatske nacije, a ne u službi više ili manje prikrite promocije određenoga kandidata - ono je ipak bitno i svaki birač mora se s njim suočiti, i to tako da se ne oslanja samo na glavne medije, jer će biti izmanipuliran, već da do odgovora dođe strogo poštujući svoj zdrav razum i zdravu osnovnu logiku te oslanjajući se na svoje iskustvo i na informacije provjerene u kritičkim raspravama s mudrim, nepristranim i upućenim ljudima. Do što je moguće objektivnije stvarne slike unutarnjega stanja, međunarodnoga položaja i perspektive mlade države Hrvatske može se doći samo dodatnim naporom, vrlo kritičkim preispitivanjem nametnute slike i procjenjivanjem ukupnoga stanja po univerzalnim etičkim principima.


Birač koji želi objektivnu sliku suvremenoga hrvatskoga društva ne može previdjeti činjenicu da je posljednjih 15 godina predsjedničkoga mandata upotrijebljeno za obnavljanje i produbljivanje ideološkoga jaza u hrvatskom narodu. Nakon ideje o nacionalnoj pomirbi, zahvaljujući kojoj je Hrvatska postala država i uspješno se obranila od velikosrpske agresije, od 2000. u Hrvatskoj je na djelu proces detuđmanizacije koji ne samo da vraća ideološku podjelu hrvatskoga naroda iz komunističkoga razdoblja, nego puzajućom revolucijom istiskuje sve domoljubne i državotvorne kadrove da bi se za sadašnje vladavine Kukuriku koalicije dogodilo da u liberalizam presvučeni komunistički kadrovi i njihova djeca, premda su bili i ostali manjina, gotovo potpuno preuzmu sve društveno relevantne funkcije.

Ne bi po sebi to trebao biti problem kad bi u Hrvatskoj po njihovu zauzimanju cvjetalo gospodarstvo, rastao standard svih građana, bilo iskorijenjeno siromaštvo te kad bi Hrvatska bila primjereno respektabilna članica Europske unije i međunarodne zajednice. No baš ništa od toga pod utjecajem procesa detuđmanizacije i pod vodstvom tih kadrova nije postignuto, nego upravo suprotno: gospodarstvo je u sve dubljoj krizi, nezaposlenost i siromaštvo raste, a Hrvatska se lomi između stvarno europskih i balkanskih odnosno jugoslavenskih integracija. Hrvatska, očito je, treba predsjednika koji će je usmjeriti ponovno na put nacionalne pomirbe i ponovno joj omogućiti da bude upravo ono što stvarno jest po velikoj većini svojih građana - stvarno europska, i kao takva primjereno respektabilna članica međunarodne zajednice.


Objektivna procjena sadašnjega povijesnoga trenutka hrvatskoga društva ne može previdjeti usporavanje, gotovo zaustavljanje demokratskoga procesa u hrvatskom društvu. Bezbroj je činjenica koje to dokumentiraju, a ovdje je dovoljno navesti tek nekoliko njih. Npr. odnos prema referendumu i prema građanima koji su svojim potpisima zatražili održavanje više referenduma, što je otkrilo da su se nositelji vlasti odvojili od većine u hrvatskom društvu te istjeruju umjesto interesa općega dobra neke druge partikularne interese.

Zaustavljanje demokratskoga procesa potvrđuje i nametnuto ponašanje prema hrvatskim braniteljima, koji su, po načelu podijeli pa vladaj, smišljeno atomizirani u prevelik broj udruga koje društveno gotovo ništa ne znače, čime se zapravo istiskuje iz hrvatske javnosti onaj duh koji je vodio branitelje dok su se žrtvovali za svoj dom i svoju domovinu. Ne može se prešutjeti ni činjenica da je provedeno smišljeno kadroviranje isključivo po ideološkoj i političkoj pripadnosti grupi te su stvarno već >pometeni< s upravnih položaja drugačiji, što je vidljivo na primjer u policiji, Hrvatskoj radioteleviziji i javnim poduzećima. Očito je potreban predsjednik koji će Hrvatsku vratiti na put stvarne tranzicije koja bi hrvatskom društvu donijela oslobođenje od svih komunističkih i totalitarističkih okova i ostataka.


Prve godine svoga postojanja Hrvatska je u međunarodnoj javnosti bila uglavnom tek tolerirana, jer su postojale snažne međunarodne političke snage koje nisu željele hrvatsku državu, a posljednjih 15 godina nije bilo ni približno toliko zaprjeka za njezinu primjerenu afirmaciju, no nositelji vlasti zauzimali su se kriomice za otežavanje stvarnoga stasanja Hrvatske kao samostalne i perspektivne države. Događala su se nečuvena lutanja u vanjskoj politici unatoč činjenici da je Hrvatska usprkos mnogim umjetnim kočenjima punopravna članica i NATO saveza i Europske unije.

Nije li nečuveno da je službeni predstavnik hrvatskih vlasti tek u prosincu 2014. progovorio o kriminalnom srbijanskom zakonu koji je donesen prije punih 11 godina, a po kojem je Srbija sebe proglasila nadležnom za suđenje za ratne zločine na čitavom teritoriju bivše savezne države? Umjesto da razvija zdrave međususjedske odnose strogo poštujući okvire i odredbe međunarodnoga prava, politika u Hrvatskoj na mnogim područjima, osobito kulturnom i športskom, promovira stanovite nenaravne jugofilske integracije i povezivanja, negirajući stvarnu hrvatsku kulturnu baštinu, a dopuštanjem izjednačavanja agresora i žrtve gazi i dostojanstvo i žrtve hrvatskoga naroda i hrvatske nacije. Hrvatska, očito je, treba državotvornoga predsjednika koji će afirmirati Hrvatsku i u euroatlantskim integracijama i u cjelokupnoj međunarodnoj zajednici te razvijati principijelne zdrave i dobre međususjedske odnose.

Autor: Ivan Miklenić, Glas koncila


(101)    

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch