U Hrvatskoj je u tijeku službena predizborna kampanja za
izbore za predsjednika države na sljedeći petogodišnji
mandat pa je dužnost svakoga građanina, a osobito
svakoga vjernika, steći barem osnovnu jasnoću o tome
kakav je predsjednik potreban Hrvatskoj u sadašnjem
povijesnom času da bi se onda moglo opredijeliti za
određenu osobu od četiri službena kandidata.
Premda
mediji uglavnom to pitanje ne otvaraju - a bili bi to
apsolutno dužni da su imalo u stvarnoj službi općega
dobra hrvatske nacije, a ne u službi više ili manje
prikrite promocije određenoga kandidata - ono je ipak
bitno i svaki birač mora se s njim suočiti, i to tako
da se ne oslanja samo na glavne medije, jer će biti
izmanipuliran, već da do odgovora dođe strogo
poštujući svoj zdrav razum i zdravu osnovnu logiku te
oslanjajući se na svoje iskustvo i na informacije
provjerene u kritičkim raspravama s mudrim,
nepristranim i upućenim ljudima. Do što je moguće
objektivnije stvarne slike unutarnjega stanja,
međunarodnoga položaja i perspektive mlade države
Hrvatske može se doći samo dodatnim naporom, vrlo
kritičkim preispitivanjem nametnute slike i
procjenjivanjem ukupnoga stanja po univerzalnim
etičkim principima.
Birač koji želi objektivnu sliku suvremenoga
hrvatskoga društva ne može previdjeti činjenicu da je
posljednjih 15 godina predsjedničkoga mandata
upotrijebljeno za obnavljanje i produbljivanje
ideološkoga jaza u hrvatskom narodu. Nakon ideje o
nacionalnoj pomirbi, zahvaljujući kojoj je Hrvatska
postala država i uspješno se obranila od velikosrpske
agresije, od 2000. u Hrvatskoj je na djelu proces
detuđmanizacije koji ne samo da vraća ideološku
podjelu hrvatskoga naroda iz komunističkoga razdoblja,
nego puzajućom revolucijom istiskuje sve domoljubne i
državotvorne kadrove da bi se za sadašnje vladavine
Kukuriku koalicije dogodilo da u liberalizam
presvučeni komunistički kadrovi i njihova djeca,
premda su bili i ostali manjina, gotovo potpuno
preuzmu sve društveno relevantne funkcije.
Ne bi po
sebi to trebao biti problem kad bi u Hrvatskoj po
njihovu zauzimanju cvjetalo gospodarstvo, rastao
standard svih građana, bilo iskorijenjeno siromaštvo
te kad bi Hrvatska bila primjereno respektabilna
članica Europske unije i međunarodne zajednice. No baš
ništa od toga pod utjecajem procesa detuđmanizacije i
pod vodstvom tih kadrova nije postignuto, nego upravo
suprotno: gospodarstvo je u sve dubljoj krizi,
nezaposlenost i siromaštvo raste, a Hrvatska se lomi
između stvarno europskih i balkanskih odnosno
jugoslavenskih integracija. Hrvatska, očito je, treba
predsjednika koji će je usmjeriti ponovno na put
nacionalne pomirbe i ponovno joj omogućiti da bude
upravo ono što stvarno jest po velikoj većini svojih
građana - stvarno europska, i kao takva primjereno
respektabilna članica međunarodne zajednice.
Objektivna procjena sadašnjega povijesnoga trenutka
hrvatskoga društva ne može previdjeti usporavanje,
gotovo zaustavljanje demokratskoga procesa u hrvatskom
društvu. Bezbroj je činjenica koje to dokumentiraju, a
ovdje je dovoljno navesti tek nekoliko njih. Npr.
odnos prema referendumu i prema građanima koji su
svojim potpisima zatražili održavanje više
referenduma, što je otkrilo da su se nositelji vlasti
odvojili od većine u hrvatskom društvu te istjeruju
umjesto interesa općega dobra neke druge partikularne
interese.
Zaustavljanje demokratskoga procesa potvrđuje i
nametnuto ponašanje prema hrvatskim braniteljima, koji
su, po načelu podijeli pa vladaj, smišljeno
atomizirani u prevelik broj udruga koje društveno
gotovo ništa ne znače, čime se zapravo istiskuje iz
hrvatske javnosti onaj duh koji je vodio branitelje
dok su se žrtvovali za svoj dom i svoju domovinu. Ne
može se prešutjeti ni činjenica da je provedeno
smišljeno kadroviranje isključivo po ideološkoj i
političkoj pripadnosti grupi te su stvarno već
>pometeni< s upravnih položaja drugačiji, što je
vidljivo na primjer u policiji, Hrvatskoj
radioteleviziji i javnim poduzećima. Očito je potreban
predsjednik koji će Hrvatsku vratiti na put stvarne
tranzicije koja bi hrvatskom društvu donijela
oslobođenje od svih komunističkih i totalitarističkih
okova i ostataka.
Prve godine svoga postojanja Hrvatska je u
međunarodnoj javnosti bila uglavnom tek tolerirana,
jer su postojale snažne međunarodne političke snage
koje nisu željele hrvatsku državu, a posljednjih 15
godina nije bilo ni približno toliko zaprjeka za
njezinu primjerenu afirmaciju, no nositelji vlasti
zauzimali su se kriomice za otežavanje stvarnoga
stasanja Hrvatske kao samostalne i perspektivne
države. Događala su se nečuvena lutanja u vanjskoj
politici unatoč činjenici da je Hrvatska usprkos
mnogim umjetnim kočenjima punopravna članica i NATO
saveza i Europske unije.
Nije li nečuveno da je službeni
predstavnik hrvatskih vlasti tek u prosincu 2014.
progovorio o kriminalnom srbijanskom zakonu koji je
donesen prije punih 11 godina, a po kojem je Srbija
sebe proglasila nadležnom za suđenje za ratne zločine
na čitavom teritoriju bivše savezne države? Umjesto da
razvija zdrave međususjedske odnose strogo poštujući
okvire i odredbe međunarodnoga prava, politika u
Hrvatskoj na mnogim područjima, osobito kulturnom i
športskom, promovira stanovite nenaravne jugofilske
integracije i povezivanja, negirajući stvarnu hrvatsku
kulturnu baštinu, a dopuštanjem izjednačavanja
agresora i žrtve gazi i dostojanstvo i žrtve
hrvatskoga naroda i hrvatske nacije. Hrvatska, očito
je, treba državotvornoga predsjednika koji će
afirmirati Hrvatsku i u euroatlantskim integracijama i
u cjelokupnoj međunarodnoj zajednici te razvijati
principijelne zdrave i dobre međususjedske odnose.
Autor: Ivan
Miklenić, Glas koncila
(101)
|
