Gospodo pravnici, nadam se da znate kamo vode agitpropovske metode i aqitpropovske istine

Komemoraciju kojom je obilježena 67. obljetnica proboja zatočenika iz jasenovačkog logora državni je vrh, koji čine tri pravnika, ove godine posvetio - istini.

U našim udžbenicima, požalio se predsjednik Republike Ivo Josipović, nije napisana puna istina o Drugom svjetskom ratu. Ovdje se, otkrio je predsjednik Vlade Zoran Milanović, ubijalo planski. Anti Paveliću, ustvrdio je predsjednik Sabora Boris Šprem, nije bio bitan hrvatski narod, nego vlast.

Stariji ljudi na to odmahuju rukom. Naslušali su se, vele, takvih ocjena za vladavine njihovih djedova i otaca. A antifašizam i humanizam jugoslavenskih partizana ima i drugu stranu, koja se do dana današnjega sustavno prešućuje. Stoga tu pristojan čovjek može samo odati počast svim žrtvama rata i poraća i pomoliti se za pokoj njihovih duša.
To je stajalište dobra čovjeka. Ono je ćudoredno ispravno. Ali, ne bi li dobrota dobrih ljudi, kadaje posrijedi istina, morala malko ustuknuti? Smiju li šutjeti oni koji znaju istinu? Smiju li se odgovorni ljudi ne obzirati na probitak novih naraštaja? Smiju li samo tako - ostati pristojni? O tomu nema dvojbe. Stoga se, evo, kako god to bilo nepristojno, slažem s Josipovićem.

Kakva istina, takva pravda

Da, doista! U našim udžbenicima nije napisana "puna istina" o Drugom svjetskom ratu. To zbog više razloga nije ni moguće. Puno je gore to što u našim udžbenicima nije posve jasno napisano ni za što se tko borio! A ta je temeljna istina bjelodana: ustaše i domobrani za Hrvatsku, četnici i partižani za Jugoslaviju. Naravno, dobro to znaju pisci naših udžbenika, ali oni oko toga oblijeću kao mačak oko vruće kaše, jer ih iskustvo uči da odatle vreba pogibelj.

Tu pogibelj drže pod nadzorom ljudi koji su, vođeni žudnjom za društvenom moći, "uhapsili" hrvatsku političku povijest. Uzorna su u tom pogledu gospoda Goldsteini: Slavko, Ivo i Daniel. oni ne dopuštaju da se tumačenje prošlosti vrti oko toga tko se za što borio. Znaju da bi tada sve bilo drukčije. Temeljna bi istina ćudoredno osvijetlila zločine počinjene u tim borbama i pročistila bi agitpropovske pojmove "fašizma" i "antifašizma". U svijesti novih naraštaja jasno bi se ocrtale "strane u sukobu". Razumljivija bi bila i privremena savezništva.

Znalo bi se, na primjer, da u početku, do ulaska Sovjetskoga Saveza u rat, vlasti Nezavisne Države Hrvatske nisu progonile komuniste. Zašto? Zato što oni tada nisu ugrožavali državu jer takvu djelatnost nisu dopuštale okolnosti, prije svega U govor o nenapadanju između Sovjetskoga Saveza i Njemačkoga Reicha što su ga god. 1939. potpisali ministri vanjskih poslova Vjačeslav Mihajlović Molotov i Joachim von Ribbentrop. Dok je taj ugovor bio na snazi, komunistički je veliki vođa J. V. Stalin bio tihi saveznik - Adolfa Hitlera. To će reći: i prešutni saveznik Nezavisne Države Hrvatske.

Pod svjetlom tih istina teško bi se danas na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu mogla uprizoriti sprdnja poput nedavnoga verbalnog sraza dvadesetak "fašista" i stotinjak "antifašista". Bilo je to koliko žalosno toliko smiješno. Ali nije bilo bez svrhe. Bez te sprdnje "ustaška" bi "zmija" Ive Josipovića bila ono što jest - ordinarna kleveta. Ta sprdnja "opravdava" pothvat Daniela Ivina, koji - kao ni druga dva Glodsteina - nije toliko povjesničar koliko je politički egzorcist. Na njegov je poziv duh nečisti izašao iz Hrvatskoga sabora! I Hrvatski je sabor dokinuo svoje grješno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom kojom Hrvati održavaju sjećanje na zatajene žrtve čudovišne poratne odmazde jugoslavenskih partizana na tzv. križnim putovima.

Bez te sprdnje na Jelačićevu trgu u našim bi ušima čudno zvučilo znanje Borisa Šprema o Anti Paveliću, a teško bismo prešli i preko Špremove tvrdnje: Tamo nije bilo nevinih žrtava. Pitali bismo se: Nisu li sve žrtve nevine, samim time što su - žrtve? Na podlozi te sprdnje ponegdje može proći i Milanovićevo opravdanje postojanja dvaju "antifašističkih" blagdana u Hrvatskoj - partizanskoga 22. lipnja i četničkoga 27. srpnja. Štoviše, ona opravdava i postojanje dvaju "antifašističkih" predsjednika - sadašnjega "doživotnog bivšega" i budućega "doživotnog bivšega".
Krasno, gospodo pravnici! Nadam se da znate kamo vode agitpropovske metode i agitpropovske istine. Kakva istina, takva pravda.

Piše Benjamin Tolić

Hrvatsko slovo br. 888

27. travanj 2012.