O. Vladimir Horvat bio je 80-tih godina voditelj
hrvatske katoličke misije u Parizu. Tih su godina
učestali napadi na Katoličku Crkvu među Hrvatima,
posebno na nadbiskupa Stepinca i njegovog nasljednika
zagrebačkog nadbiskupa Franju Kuharića, što je o.
Horvata ponukalo da na francuskom napiše životopis
Alojzija Stepinca i kratku povijest hrvatskog naroda.
Taj je uradak odaslan na oko 600 adresa crkvenih
velikodostojnika diljem svijeta i nije ostao nezapažen.
Poticaj za pisanje knjige dobio je čitajući i
proučavajući djela o Stepincu franjevca Benigara,
dominikanca Draguna, francuskog diplomata Pezeta i
drugih. Vidio je kako se u Francuskoj Stepinca osuđuje.
"Za njih je kardinal ratni zločinac, a on je zapravo
mučenik za ljudska prava", rekao je o. Horvat i stoga je
odlučio napisati knjigu pod tim naslovom.
Posebno je zanimljiva malo poznata crtica iz
biografije nadbiskupa Stepinca koju u knjizi otkriva
o. Horvat. Naime, komunisti su Stepinca prvi puta
uhitili 17. svibnja 1945. godine i držali ga u zatvoru
do 3. lipnja kako ne bi doznao za Bleiburg i križne
puteve, te alarmirao svijet.
Knjiga je po prvi puta predstavljena
6. lipnja 2008. godine u velikoj dvorani Rezidencije
Družbe Isusove u Zagrebu.
Izdavač: Meridijan, Samobor
Nakladnici: Župa Presvetog Trojstva, Krašić i Družba
Braće Hrvatskog Zmaja. 323 St.
*****
Biografija
Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8.
srpnja 1898. Brezariću u župi Krašić, kao peto od
osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene
Barbare (rođene Penić). Prva mu je supruga umrla ubrzo
nakon poroda četvrtog djeteta, pa je morao nači drugu
ženu koja bi se brinula za djecu i domaćinstvo. Bila
je to tipična seljačka obitelj marljivih težaka i
pobožnih vjernika. Majka Barbara otkrila je svome sinu
Alojziju, puno godina nakon njegovog zaređenja, kako
se tajno zavjetovala da će triput tjedno postiti ako
Bog u Lojzeka (kako su od milja zvali maloga Stepinca)
usadi želju za svećeničkim pozivom.
Završio je četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi,
sa 11 godina (1909.) poslali su ga u Zagreb u klasičnu
gimnaziju. Maturirao je 1916., a malo iza toga, uoči
18-og rođendana pozvan je u austrougarsku vojsku. 29.
lipnja je stupio u 96. Karlovački regiment i otišao na
šestomjesečnu obuku u Rijeku. U 1. svjetskom ratu na
talijanskoj fronti 1918. biva ranjen u nogu, te idućih
pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko
talijanskih logora.
Austro-Ugarsko carstvo se raspadalo,
car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve na
vjernost. Rađale su se nove nacionalne države, u
Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, stovrena je
Jugoslavenska legija koja je poslana na Solunskoj
fronti. Stepinac se javio kao dobrovoljac i bio poslan
u Solun. Demobilizirao se u proljeće 1919. i vratio
kući. Otac ga je nagovarao da se upiše na sveučilište,
što je u jesen 1919. i napravio. Upisao se na
agronomski fakultet kako bi poslije mogao pomagati ocu
na povelikom obiteljskom imanju. Studij napušta nakon
prvog semestra i vraća se pomagati ocu, kojeg ta
odluka nije baš razveselila. Ipak mu je povjerio brigu
o jednom od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu,
gdje je pristupio mjesnom ogranku Katoličke mladeži.
Na međunarodnom skupu katoličke mladeži 1922. u Brnu
(Češka), na čelu hrvatske skupine od 1500 mladih
Hrvata, nosio je veliku hrvatsku zastavu.
Velečasni Josip Lončarić, bivši
gimnazijski razrednik, uočio je Lojzeka kao neobičnog
dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924.
pisao mu je i pažljivo natuknuo kako misli da svrha
njegova života leži u svećenićkom pozivu. I dalje pun
sumnji o tome što bi ustvari trebao raditi, čime se
baviti, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova,
jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta. Tamo
se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo
maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište.
Lojzek mu je povjerio kako i sam razmišlja o
svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck
(Austrija), gdje je studirao njegov stric, kanonik
Matija Stepinac. Kada je pala definitivna odluka,
velečasni Lončarić ga upučuje u Rim na Gregorijansko
sveučilište kod isusovaca, a činjenica da je Matija
Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude
primljen. O svojoj odluci Stepinac nije razgovarao s
roditeljima, nego ih je iznenadio kada je već sve bilo
sređeno. Majka je vijest dočekala s velikom radošću, a
otac nije protuslovio. U listopadu 1924. u svojoj
26-oj godini krenuo je u Rim gdje će provesti idućih 7
godina.
Zaređen je u jesen 1930. u crkvi sv.
Petra Kazinija, a mladu je misu služio u crkvi Santa
Maria Maggiore na blagdan Svih Svetih. U srpnju iduće
godine položio je posljednje ispite na Gregorijanskom
sveučilištu, stekao naslov doktora teologije i vratio
se u zavičaj. Stepinac je odmah želio prionuti poslu
župnika te je podnio molbu da mu se dodjeli župa.
Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb
u svoju kuriju. Imenovao ga je ceremonijarom, dao mu
sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. 25.
studenog 1931. nadbiskup Bauer izdaje okružnicu o
osnivanju Caritasa na području zagrebačke biskupije i
ogranaka u svakoj župi. Na čelo Caritasa postavlja
Stepinca, koji se s oduševljenjem prihvaća posla.
Jedna od njegovih prvih akcija bilo je otvaranje
pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje
dobrovoljnih priloga.
Godine 1932. imenovan je nadbiskupom-koadjutorom.
Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80 rođendan i
došlo je vrijeme da se potraži njegov nasljednik.
Premda Stepinac nije dosegnuo kanoničku dob da postane
biskupom imao je doktorat Gregorijanskog instituta i
zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono
gledala. Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov
nasljednik, prvo nije vjerovao, a onda je rekao da je
mlad i sasvim neprikladan za taj posao. Monsinjor
Pellegrinetti mu je tada odgovorio: "Budite mirni!
Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja".
Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U
tebe se, Gospodine, uzdam).
12. travnja 1941., dva dana nakon
uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Stepinac je
posjetio Slavka Kvaternika kako bi mu čestitao
uspostavu nove države. 16. travnja, primio ga je i
Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije
potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. godine.
22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da
Židovi moraju nositi Davidovu zvijezdu na rukavu:
Oduzeti svaku mogućnost opstanka članovima drugih
naroda ili rasa i obilježiti ih žigom srama pitanje je
čovječnosti i morala... ni ogrezli preljubnici niti
bludnice nisu obilježeni vidljivim znakovima.
Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija
Stepinac piše Paveliću: Svaka upotreba sile može
donijeti katastrofalne posljedice ugledu katoličke
crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i
slučaj da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na
islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom
pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe,
a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili
redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci
bolje stajao revolver nego raspelo. Vidjevši da nove
vlasti ne mare za njegove prosvjede poslao je
povjerljivu okružnicu svećenstvu: Kada dođu k vama
osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje
se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati
na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote.
Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko
znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a
židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje
korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu
spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i
divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni koji budu
konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada
opasnost prijeđe, vratiti u svoju.
Nekoliko mjeseci prije kapitulacije
Italije, 24. veljače 1943. Stepinac piše Paveliću: Sam
jasenovački logor sramotna je mrlja na časti NDH.
Poglavniče! Onome tko me gleda kao svećenika i biskupa
govorim s Kristom na križu: Oče, oprosti im jer ne
znaju što čine... To je sramota za Hrvatsku.
31. listopada1943. na jednoj propovijedi optužuje
rasnu podjelu: Katolička Crkva ne pozna rasa koje
gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna
samo rase kao tvorevine Božje... Za nju je čovjek
jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac. Za
nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek
kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom... Sistem
strijeljanja talaca zbog zločina kojemu se ne može
otkriti krivca, poganski je sistem koji nikad nije
urodio dobrim plodom...
U Zagrebu su partizanske snage mirno
umarširale 8. svibnja 1945. godine. Nakon što je
Stepinac obznanio pastirsko pismo, koje se trebalo
pročitati u svakoj crkvi, u kojem se osuđuje neke
poteze nove vlasti došlo je do sukoba. Nakon toga
partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i
biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima
kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i
redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na
ulicama.
Vatikanu je stiglo upozorenje da će Stepinac biti
uhićen, jer da Jugoslavija ne može tolerirati građane
koji su služili drugačijim interesima, stoga je
najbolje da ga smijene. Vatikan je Stepincu porućio da
ga neće smijeniti, ali odluku o tome što želi
napraviti, prepušta njemu samome.
Protiv Stepinca je podignuta
optužnica, a 18. rujna 1946. godine u pola šest ujutro
policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli
Stepinca. Između ostalog optužen je da je pozdravio
ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s
njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da
s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne
crkvene svečanosti i procesije u političke
manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10.
travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i
misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao
za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju poznate ustaške
simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv
ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao
ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.
Sudski proces je pokrenut, a presuda je donešena 11.
listopada 1946. Proglašen je krivim po svim točkama
optužnice. Dana 19. listopada 1946. prebačen je u
Lepoglavu, nekadašnji samostan koji je pretvoren u
zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno
krilo za naročite zatvorenike koji su bili potpuno
odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u
kapelicu gdje se svaki dan služio misu. Godine 1947.
majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je
umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je
redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i
druge potrepštine.
Iz zatvora je uvjetno pušten 5.
prosinca 1951. godine i prebačen u Krašić gdje se
nastanio kod župnika Vranekovića. Dani su mu tekli u
čitaju, pisanju, molitvi i služenju misa. Ljeti se
kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama, iako je bio
pod stalnom prismotrom. Zdravlje mu nije bilo dobro,
pa mu je liječnik savjetovao da ne provodi dugo
vremena klečeći u nezagrijanoj crkvi. i liječnik mu je
preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u
nezagrijanoj crkvi. 29. studenog 1952., na Dan
Republike, Vatikan je objavio popis novih kardinala na
kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Godine 1953. dr
Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga,
dijagnosticirao je rijetku bolest krvi koja nastaje
zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca.
Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960.
kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15
minuta uspio je šapnuti Fiat voluntas tua (Budi volja
tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
Nadbiskup-koadjutor Šeper naredio je da zvone sva
zagrebačka zvona i da se na zvonicima istaknu crne
zastave. Od državnog je službenika zatražio da se
tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne
crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12.
veljače ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u
prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara
pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u
kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna
Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika.
Pogrebini je obred završen pjevanjem pjesme Ecce
quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).
Priredila Dunja Gaupp
Povodom 110 obljetnice rođenja kardinala
Stepinca
Objavljeno u Društvenim obavijestima
br. 101, srpanj 2008. |
