Gaussova knjiga objavljena je na hrvatskom, engleskom i njemačkom, a ilustrirana je crtežima Dominika Vukovića.
Majka Karl-Markusa živjela je u Vojvodini sve do nakon 2. sv. rata, kada je Jugoslavija protjerala više od 600 tisuća tzv. "Donauschwaben". Nastanila se tada u Salzburgu gdje je Karl-Markus Gauss rođen 1954. godine.
Zagreb je posjetio više puta. Prvi puta 1986. kao ambasador Miroslava Krleže na njemačkom govornom području. Krležu smatra jednim od deset najvažnijih europskih pisaca 20. stoljeća. Na žalost, prva posjeta Zagrebu ostala mu je u neugodnoj uspomeni. Naime, predsjednik Društva Miroslava Krleže, Enes Čengić, na prigodnom ručku kao posebnu poslasticu za njega kao gosta servirao mu je na tanjuru – janjeće oko. Gaussu je bilo jasno da zbog dobrih hrvatsko-austrijskih odnosa ne će moći izbječi tu "čast", pa je to oko i pojeo, ali uz veliki unutarnji otpor. "Oko" u naslovu knjige aluzija je upravo na to njegovo iskustvo.
Oči su tematizirane i u knjizi. Gauss je raskrinkao onu nečuvenu laž talijanskog pisca Curzija Malapartea iz romana "Kaputt"
u kojem opisuje poglavnika Antu Pavelića, koji "na radnom stolu drži zdjelu u kojoj se nalaze ljudske oči koje su ustaše iskopali mučenim zarobljenicima...". Gauss piše da je i sam Malaparte priznao da je izmislio tu priču s očima, kao nekakav literarni “bezazleni mađioničarski trik”.
I tako, o mome dragom Zagrebu svijetom kruže ne samo lijepe priče. Meni, rođenoj Zagrepčanki, potpuno je nepoznat navodni Zagrebački običaj pečenom janjetu izvaditi oči i kao posebnu poslasticu i čast dati ih gostima. "Pitala" sam sveznajući Google i saznala da je "jagnječa" glava poslastica u Bosni i Srbiji. Ni to mi nije bilo poznato, ali mi je svejedno. Pitanje je sada, kako tu krivu sliku o Zagrebu ispraviti kod gospodina Gaussa?
Dunja Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica
|
