Weltwoche: Gospodine Melnitschenko, vi ste jedan od najbogatijih Rusa, izgradili ste vodeće globalne industrijske grupe u području gnojiva, ugljena i izgradnje cijevi. Živite u Švicarskoj i od početka ste na popisu sankcija EU-a rata, koje je Savezno vijeće preuzelo jedan na jedan. Prije nego što pričamo o svemu ovome, recite nam: tko ste vi?
Andrej Melničenko: Pa, rođen sam 1972. u Gomelu, koji je drugi najveći grad u Bjelorusiji. Majka mi je Ukrajinka, otac Bjelorus. Oba roditelja su se bavila učiteljskim zanimanjima. Moj otac je predavao fiziku na lokalnom sveučilištu. Moja je majka studirala rusku književnost i radila na konzervatoriju. Znanost me fascinirala, posebno fizika i matematika. Sudjelovao sam na brojnim znanstvenim natjecanjima.
Weltwoche: Kao sedamnaestgodišnjak pobijedili ste na ruskoj “Olimpijadi fizike”.
Melničenko: Bilo je mnogo takvih natjecanja i postigao sam dosta dobre rezultate. Divna stvar u sovjetskom školskom sustavu bila je selekcija talenata putem takvih natjecanja. Sudionici s najboljim rezultatima imali su najbolje prilike za trening. Najbistriji umovi otišli su u znanstveni centar koji je izgradio veliki matematičar Andrej Kolmogorov. U 1980-ima bilo je više od pedeset milijuna sovjetskih studenata, a samo ih je stotinjak svake godine dobivalo mjesto u centru. Bio je to internat pri Moskovskom državnom sveučilištu i drago mi je što sam primljen. Nakon završene škole počeo sam studirati fiziku na fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta, a kasnije sam specijalizirao kvantnu statistiku i teoriju polja. Bila je 1989., radovao sam se budućnosti, ali tada se sve promijenilo.
Weltwoche: Sovjetski Savez se raspao, država pobjednica Drugog svjetskog rata se raspala.
Melničenko: Imao sam sedamnaest godina. Na kampusu Moskovskog državnog sveučilišta, gdje sam tada živio, bilo je studenata iz cijelog svijeta, vrlo bistrih mladih ljudi iz mnogih zemalja.
Weltwoche: Je li u to vrijeme bilo važno je li netko Rus, Ukrajinac ili Bjelorus?
Melničenko: Uopće ne. Bilo nas je desetak učenika u našem domu. Došli su iz svih krajeva Sovjetskog Saveza. Kao rođeni Bjelorus, nisam bio drugačije tretiran. Probudili smo se jednog dana i pomislili: Ja sam Rus? On je Ukrajinac? A drugi je iz Sibira? Ne. Kao dijete i tinejdžer u Bjelorusiji, osim svoje učiteljice koja je predavala bjeloruski jezik i književnost, nikada nisam sreo nikoga tko je govorio bjeloruski, a učiteljica je to radila samo na satu. Zasigurno je bilo ljudi koji su govorili bjeloruski, uglavnom oni iz malih gradova ili sela, pa čak i inteligencija u Minsku, ali to nije bilo važno. Polovica moje obitelji je iz Ukrajine, često smo išli u posjet Ukrajini, a od svih stotina ljudi koje sam tamo upoznao, jedva da se mogu sjetiti jednog ili dvoje ljudi koji su svakodnevno govorili ukrajinski.
Weltwoche: Kako biste danas opisali svoju nacionalnost?
Melničenko: Imam rusku putovnicu. Ali jesam li ja Rus? Možete me također zvati Bjelorus ili Ukrajinac – ili Švicarac, jer živim uglavnom u Švicarskoj gotovo petnaest godina. Ili kao Emirat, jer sam građanin Ujedinjenih Arapskih Emirata. Moja žena je Europljanka, dolazi iz Hrvatske. Moja su djeca rođena u Francuskoj. Svi su europski državljani.
Weltwoche: Kako ste doživjeli raspad Sovjetskog Saveza?
Melničenko: Bio sam fasciniran. I sretan. Prije ste točno znali što vas čeka u sljedećih deset, dvadeset, trideset, četrdeset godina. Ako ste željeli zanimljiv život, išli ste u znanost, sport, glazbu ili KGB. Svima je dodijeljeno sigurno, ali ne osobito uzbudljivo mjesto u društvu. Odjednom su se otvorili bezbrojni novi putovi. Kao sedamnaestogodišnjak bio sam otvoren za sve, bio sam usred ovog vulkana punog mogućnosti. Mogao sam riskirati jer nisam imao što izgubiti.
Weltwoche: U dobi od 18 godina počeli ste trgovati devizama na fakultetu.
Melničenko: Ljudi su morali preživjeti, sovjetski sustav se raspao, a službeno nije bilo tržišne ekonomije. Nitko više nije poštovao sovjetska pravila, vladala je nevjerojatna sloboda. Umjesto studiranja, mnogi su se kolege bavili prvim izvozno-uvoznim poslovima, pomažući starim divovima sovjetske ekonomije da prežive u okruženju koje se brzo mijenja. Ono što je svima trebalo bio je novac, po mogućnosti čvrsta valuta, gotovina. Potražnja za trgovanjem devizama bila je velika, kao i zarada. Otvorio sam mjenjačnicu u kampusu Moskovskog sveučilišta. U roku od nekoliko godina imali smo mnogo takvih ureda, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Novosibirsku, Vladivostoku - diljem Rusije. U početku nije bilo ni legalno ni ilegalno. Aktivnost je legalno bila u sivoj zoni. Valutne transakcije bile su zabranjene prema sovjetskom zakonu, ali sovjetski zakon više nije postojao, a novi ruski zakon još nije postojao.
Weltwoche: Brzo ste napredovalio. Jedva u srednjim dvadesetima postali ste bankar.
Melničenko: Nova ruska država nastala je u prosincu 1991., a trgovina devizama ubrzo je regulirana. Bila je potrebna koncesija. Moja mreža podružnica mogla je postati ilegalna za jedan dan. Morao sam je integrirati u neku banku. Našao sam je: Premier Bank. Vlasnik je bio jedan od prvih sovjetskih poduzetnika, u to vrijeme u srednjim šezdesetima, a njegov tim sastojao se od nekoliko starijih gospođa iz sada već nepostojeće sovjetske banke.
Weltwoche: Mora da su bila turbulentna, opasna vremena. Godine 1991. čak je došlo do državnog udara.
Melničenko: Pokušaj državnog udara 1991. kojim je svrgnut Mihail Gorbačov trajao je četiri dana. Nije to bila velika stvar. U to sam vrijeme bio na Jalti s prijateljima. Vidjeli smo državni udar na TV-u. Kad smo se vratili u Moskvu bilo je gotovo. Naravno, postojala je opasnost od implozije države. Kriminal je vrtoglavo rastao, bande su harale, korupcija, bila su to opasna vremena, nema sumnje. Konkurencija je bila jaka, "pravna država" više nije postojala, svaki dan je donosio nove prilike, ali i neizmjerne probleme i poteškoće. kako smo preživjeli? O tome nismo ni razmišljali. Nakon što sam dobio vlastitu bankarsku licencu, mogao sam razviti svoje poslovanje u veću financijsku instituciju, pravu banku. MDM banka osnovana je 1993. s početnim kapitalom od 30.000 USD. Kad sam je prodao 2007., bila je procijenjena na 4,5 milijardi dolara. U 2000-ima je bila druga najveća poduzetnička privatna banka u Rusiji. Dobitnici smo nekoliko nagrada: časopis The Banker proglasio nas je bankom godine 2002. i 2003. godine; Euromoney i Global Finance proglasili su nas najboljom ruskom bankom 2003. i 2004. godine. To je bio kamen temeljac mog bogatstva.
Weltwoche: U industriju ste ušli na prijelazu tisućljeća. Kako se to dogodilo?
Melničenko: Većina državnih sovjetskih industrijskih divova prešla je u privatno vlasništvo krajem 1995. Tada sam bio jako mlad, samo 23 godine, i nisam imao nikakvih političkih veza niti ikakvih veza. Zato sam propustio ovu priliku.
Weltwoche: Mogli ste postati najmlađi ruski "oligarh".
Melničenko: (Smijeh) Apsolutno, ali ja to nisam postao. Bilo je nemoguće, htio ja to u tom trenutku ili ne. Godine 1998. došlo je do ekonomske krize u Rusiji. Mnoge su financijske institucije propale. U valu privatizacije jako su kupovali, ali im je imovina jako pala u vrijednosti. Cijene nafte su pale, cijene metala su pale, kamatne stope su rasle. Tada je skovan izraz "oligarh". Velike banke bile su uključene u privatizaciju. Pravila gotovo da i nije bilo, a često su pravila bila osmišljena na takav način da su pojedini sudionici imali značajnu korist. Nakon financijske krize 1998. te su banke, držeći se posrnule privatizirane industrije, zapravo bankrotirale. Moja MDM banka, svojevrsni one man show, bila je u sasvim drugačijoj situaciji. Nije bila zadužena i nije imala balasta. Ukratko: koristile su mi dvije krize. Prva kriza je bio kolaps Sovjetskog Saveza, a druga kriza je bio kolaps ruskog financijskog svijeta.
Weltwoche: Poslovno pravilo broj jedan: Pretvorite svaku katastrofu u zlatni rudnik.
Melničenko: Ako možete! Priliku da uđem u industrijski sektor dugujem drugoj krizi. Što je trebalo? Trebao si novac. MDM banka je imala upravo to. I: Političke veze više nisu bile potrebne. Najpoželjnije industrije već su bile privatizirane. Tako sam sklopio partnerstvo s jednim od svojih klijenata. Nazvali smo ih «MDM Group». Ideja je bila osnovati tvrtke u određenim sektorima. Usredotočili smo se na tri područja: metalne cijevi, gnojivo i ugljen.
Weltwoche: Zašto ova tri?
Melničenko: Zato što nisu bili konsolidirani. Tamo nije bilo velikih tvrtki, samo puno malih. Veliki su ušli u poslove s naftom, plinom i čelikom, ali su naišli na probleme jer su progutali više nego što su mogli probaviti. Uspjeli smo kupiti tvornicu metalnih cijevi Wolschski od naftne kompanije Yukos po niskoj cijeni. Isto je i u sektoru ugljena: u dvije godine preuzeli smo dvadesetak rudnika ugljena. Ugljen se u to vrijeme smatrao neprivlačnim. Isto je i s gnojivima: niti jedna tvrtka za proizvodnju gnojiva nije imala većinskog vlasnika, sve je bilo rascjepkano i raštrkano. Konsolidirali smo vlasništvo i tako je nastao Eurochem.
Weltwoche: Jeste li bili uspješni od samog početka?
Melničenko: Uspjeli smo u sva tri područja. Tvrtka za cijevi, u međuvremenu spojena s drugim grupama, postala je broj dva u svijetu. Eurochem je prošle godine bio drugi u svijetu po količini prodanog gnojiva. I tvrtka za proizvodnju ugljena Suek također je dospjela na vrh. Ukupno Eurochem i Suek zapošljavaju više od 100.000 ljudi.
Weltwoche: Sljedeća fiksna točka bila je 2006. Odrekli ste se svojih dionica, osnovali nezavisnu zakladu i također otišli u mirovinu kao izvršni direktor. Niste imali ni 35. Što je bio razlog?
Melničenko: Svoju buduću suprugu upoznao sam 2003. Nikada nije živjela u Rusiji i gotovo da nije govorila ruski. Majka joj je Hrvatica, a otac Srbin. Vjenčali smo se 2005. Moja supruga nije željela živjeti u Rusiji jer nije govorila jezik i tamo nije imala prijatelja ni poznanika. Trebam li ostati u Rusiji ili živjeti zajedno sa suprugom? Izabrao sam obitelj. Zato sam trebao izgraditi sustav koji bi bio samoodrživ, koji bi imao ravnotežu pravila i slobode, gdje bi vodstvo i kontrola funkcionirali bez da ja stalno moram intervenirati ili biti uključen.
Weltwoche: Kako ste točno postavili strukturu grupe?
Melničenko: To je obično korporativno upravljanje. Uprava vodi poslovanje i kontrolira je Upravni odbor. Iznad toga je holding. Neovisna zaklada s dokazanim liderima imenuje predsjednika holdinga. Predsjednik Zaklade je Ronald Noble, bivši podtajnik za zatvore u Ministarstvu financija SAD-a, profesor prava i glavni tajnik Interpola četrnaest godina. U zakladi kojom upravlja nalaze se dionice Eurochema i Sueka. Djeluje u interesu fiducijarnih korisnika. Bio sam prvi korisnik. U slučaju ostavke ili smrti, to bi preuzela moja supruga, na koncu moja djeca. Bilo je jednostavno pitanje pronalaska strukture koja je prikladna za moj život, moju obitelj i tvrtku.
Weltwoche: Koja je bila vaša poduzetnička uloga nakon ovog djelomičnog povlačenja?
Melničenko: Ostao sam član upravnog odbora kao neizvršni direktor, ali sam napustio ta mjesta nakon izbijanja sukoba u Ukrajini kako bih zaštitio tvrtke od prekida poslovanja povezanih sa sankcijama.
Weltwoche: Prije nego što dođemo do ove teme: koji je razlog vašeg ogromnog uspjeha, što vas izdvaja kao poduzetnika?
Melničenko: Vidim kako stvari treba najbolje organizirati. Možete to nazvati vizijom. Mislim da je moje najveće postignuće to što sam proveo samo pet ili šest tjedana godišnje u tvrtkama koje sam pokrenuo. Mnogo je ljudi koji su izgradili korporacije. Najveći mi je izazov bio izgraditi ga bez trošenja previše vremena na to, bilo fizički u uredu ili u razgovoru s menadžmentom. Puno mi znači moja sloboda. Sloboda je vrijeme za razmišljanje.
Weltwoche: U nekom trenutku, Švicarska je ušla u igru, kao sjedište Eurochema i kao dom za vašu obitelj. Zašto baš Švicarska od svih mjesta?
Melničenko: Zbog vladavine prava, neutralnosti i slobode. Imali smo dojam da se politika ovdje ne miješa u poslovanje. S osobnog gledišta, odluka o odlasku u Švicarsku temeljila se na uvjerenju da je u Švicarskoj lijepo i sigurno živjeti. A iz poslovne perspektive, čini se da je zemlja posebno pogodna za poslovanje.
Weltwoche: A St. Moritz?
Melničenko: U prvih nekoliko godina živjeli smo na različitim mjestima u Europi i isprobali sve šmogućnosti. Napokon smo stigli u St. Moritz. Prvo smo iznajmili nekretninu, zatim izgradili svoju kuću i tamo službeno živimo od 2009. Odabrali smo St. Moritz jer mislimo da je to prekrasno mjesto za život i odgajanje djece. Sviđa nam se krajolik Engadina s njegovim jezerima i planinama. Volimo skijanje, volimo biciklizam. Cijenimo zdravu klimu. Osim toga, više nisam morao ići u ured, pa život daleko od velikih gradova nije bio problem.
Weltwoche: Koji su bili razlozi odabira Zuga za sjedište Eurochema?
Melničenko: Eurochem je brzo rastao. U 2011., 2012. postalo je jasno da glavne ambicije tvrtke moraju biti u inozemstvu. Naš tržišni udio u Rusiji više se nije smio povećavati zbog zakona o monopolu. Već smo imali podružnice u Europi, u Brazilu, u Sjedinjenim Državama. Kao rezultat toga, menadžment je tražio novo sjedište za sve globalniju tvrtku. Godine 2014. odlučeno je da se tvrtka smjesti u Zug.
Weltwoche: Kako ste tada doživjeli Švicarsku, privatno i poslovno?
Melničenko: Sve je bilo tako koherentno i lako razumljivo: samo se pridržavajte zakonskih zahtjeva i plaćajte svoje poreze. Ovdje nema potrebe gubiti vrijeme na izgradnju odnosa ili korisnih "prijateljstva". Imali smo svoje živote, vrlo privatno, nisam davao intervjue i, da budem iskren, nisam ni znao kako se zove gradonačelnik St. Moritza. Nisam imao pojma koje političke stranke postoje u mom kantonu i koji su njihovi stranački programi. Došao sam kući, sjeo na bicikl i nisam razmišljao o tome. To je bila posebna privlačnost Švicarske za mene.
Weltwoche: I odjednom vam rat u Ukrajini udari u život poput bombe.
Melničenko: Gledajući unatrag, sigurno sam pogriješio. Trebali smo učiniti više - pritom mislim na sebe i tvrtke koje sam osnovao - na integraciji u društvo i izgradnji reputacijskog kapitala. A kada je nastupila kriza, pokazalo se da kada javnost i političari ne znaju tko ste, oni sami odlučuju, nažalost opterećeni klišejima i zabludama.
Weltwoche: Sada ste na nišanu vlasti. Razlog je i vaše sudjelovanje na sastanku u Kremlju 24. veljače, kada je Putin grupi ruskih poduzetnika najavio da će njegove trupe napasti Ukrajinu. Zašto ste bili na ovom sastanku?
Melničenko: Budimo precizni: od 2004. godine poduzetnički dio mog života koncentriran je na 5 tjedana godišnje. Ostalih 47 tjedana zaokupljam se raznim stvarima, uglavnom dobrotvornim radom i volontiranjem. To sada uključuje moj položaj u Ruskom savezu industrijalaca i poduzetnika. Riječ je o klasičnom zastupanju interesa privatnih tvrtki naspram države. Instrument se zove dijalog, institucionalizirani dijalog. U udruzi sam u početku bio predstavnik rudarskog sektora. Danas sam predsjednik Odbora za klimatske promjene i regulaciju ugljika. Moj je posao spojiti interese ruske industrije jer klimatska pitanja postaju sve važnija i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini. To je bio kontekst tadašnjeg događaja.
Weltwoche: Slike tog sastanka u Kremlju 24. veljače obišle su svijet. Medijima i političarima bilo je jasno: ovdje se Putin zaklinje na lojalnost ratu, svojim “oligarsima”, pristašama i financijerima. Vi u sredini.
Melničenko: Sve su to besmislice. Ništa od ovoga ne vrijedi. Bilo je to uredno okupljanje. Svi smo bili šokirani onim što se događalo u Ukrajini. To smo čuli tek na vijestima kad smo se probudili to jutro. Sastanak je održan u ranim poslijepodnevnim satima. Bili smo u emocionalnom izvanrednom stanju.
Weltwoche: Koliko dobro poznajete predsjednika Putina?
Melničenko: Uopće ga ne poznajem, nikad ga nisam nasamo sreo. Nije bilo zajedničkih obroka niti privatnih razgovora. Tijekom rada udruge vidio sam ga nekoliko puta u grupama od najmanje petnaestak ljudi.
Weltwoche: Jeste li vidjeli da dolazi rat?
Melničenko: Ne, definitivno ne. Tog jutra dogodilo se nezamislivo: ruska vojska je granatirala ciljeve u Ukrajini i ljudi su poginuli.
Weltwoche: Što ste prvo pomislili?
Meljničenko: Da se svijet kakav poznajemo i u kojem smo živjeli gotovo 35 godina nakon raspada sovjetskog bloka drastično mijenja. Bile su to godine bez sveprisutne hladnoratovske konfrontacije i sumnjam da će ikada više biti isto za života naše generacije. To je više od običnog žestokog građanskog rata između bratskih naroda. Svijet se jednostavno raspada. Posljedice će osjetiti milijarde ljudi koji nemaju nikakve veze s ovim sukobom.
Weltwoche: Jeste li uopće slutili da ćete završiti na popisu sankcija?
Melničenko: Bio sam siguran da će to utjecati na tvrtke koje sam osnovao. Ali osobne sankcije prema meni kao državnom samostalnom poduzetniku – ne, nisam to očekivao.
Weltwoche: Kakvo je bilo raspoloženje među poduzetnicima nakon sastanka s Putinom u ovoj apsurdno visokoj sobi u Kremlju?
Meljničenko: Zapanjen. Nevjerica. Pokušali smo shvatiti novu stvarnost. Ubrzo je postalo jasno: ovo je povijesni trenutak, prekretnica. Ulazimo u novu eru.
Weltwoche: EU vas je stavila na popis sankcija, slijedili su Švicarci, ali zanimljivo ne i SAD. Washington ne sankcionira ni vas ni tvrtke koje ste stvorili.
Meljničenko: Tako je.
Weltwoche: Kao poduzetnik s ruskom putovnicom, od početka ste se javno protivili ratu i osuđivali ga. Ipak, EU i Švicarska su Vas kliještima stisnuli.
Melničenko: Svaki rat je tragedija, a ja se zalažem za dogovor isključivo diplomatskim putem. Mir se mora uspostaviti što prije. Trebamo ga hitno.
Weltwoche: Vi stojite između frontova.
Melničenko: Tako to izgleda. Da mi je ikada palo na pamet da me u Švicarskoj, u zemlji sa stoljetnom tradicijom neutralnosti, gledaju kao navodnu blisku osobu od povjerenja ruskog predsjednika, koju treba sankcionirati kako bi se na njega izvršio maksimalan pritisak, jer bi to pomoglo da se zaustave strašni događaji u Ukrajini? Nikad to ne bih pomislio. Iznenadile su me mjere koje je poduzela Švicarska, ali u vrijeme sukoba emocionalni valovi rastu - a morate računati i s nevjerojatnim. To je kao zakon prirode, politički magnetizam. Tako je u svakom ratu. Javno mnijenje se učvršćuje. Svatko tko izrazi drugačije mišljenje izaziva mržnju kod drugih. Jesam li predvidio rizik da me sada u Rusiji, gdje djeluju tvrtke koje sam osnovao, mogu smatrati nedomoljubom, jer u Rusiji nisam živio sedamnaest godina? Naravno, i to se može dogoditi.
Weltwoche: Kako ste saznali za sankcije?
Melničenko: Iz vijesti. Dana 4. ožujka, nakon sastanka u Eurochemu, napustio sam Švicarsku kako bih proslavio svoj 50. rođendan sa svojom obitelji u Tanzaniji. Tamo sam doznao da me EU stavila na listu sankcija. Savršen poklon za 50. rođendan, a i tako simboličan. Vrijeme nije moglo biti bolje odabrano.
Weltwoche: Sarkastično se smiješite.
Melničenko: Ponekad je jedino što preostaje humor. Ali postaje još kompliciranije. Moja supruga je državljanka Europske unije. S ruske točke gledišta, to je čini državljankom neprijateljske države. S druge strane, Europska unija i Švicarska me tretiraju kao kriminalca. Moram pogledati zapadne političare i TV voditelje koji potiču ljude da love "oligarha" koji nastoji sakriti svoje bogatstvo od znatiželjnih očiju zabrinute javnosti.
Weltwoche: Što je "oligarh"?
Melničenko: Recite Vi meni. U davna vremena tako su nazivani politički moćni, utjecajni ljudi. Danas je taj pojam sinonim za bogate Ruse koji su optuženi za umiješanost u politiku, korupciju, stjecanje bogatstva putem političkih veza ili korištenje svog bogatstva za stjecanje političkog utjecaja. To je potpuno suprotno od moje priče.
Weltwoche: Vi niste oligarh?
Melnichenko: (Smijeh) Kako netko može imati političku moć ili utjecaj u zemlji u kojoj je proveo manje od pet tjedana u posljednjih deset godina? Sankcije koje mi je EU nametnula temelje se na dvije tvrdnje: Prvo, da sam navodno "član najužeg kruga Vladimira Putina". Činjenica je: nikada u životu nisam nasamo sreo ruskog predsjednika. Kad sam ga sreo, bilo je to samo u grupama od najmanje petnaestak ljudi. Svi moji susreti s njim događali su se u vezi s mojim radom kao članom Ruske unije industrijalaca i poduzetnika, gdje je moj program bio usmjeren na klimatske promjene. Opisivati me kao bliskog političkog povjerenika predsjednika, kao "oligarha" povezanog s ruskom državom, apsurdno je.
Weltwoche: Koja je druga optužba?
Melničenko: Pretpostavka da radim “u gospodarskim sektorima koji predstavljaju značajan izvor prihoda za vladu Ruske Federacije odgovornu za aneksiju Krima i destabilizaciju Ukrajine”. U vezi s tim, želio bih pojasniti sljedeće: jedini prihod koji Vlada Ruske Federacije dobiva od Eurochema i Sueka su porezi koje te tvrtke plaćaju u Rusiji. Pretpostavljam da se svaka tvrtka mora pridržavati zakona zemlje u kojoj posluje; da je sasvim normalno plaćati porez – a zločin je ne plaćati porez. Prilično je neobično biti kažnjen zbog plaćanja poreza.
Weltwoche: Je li to loša osnova za sankcije?
Melničenko: Rezimirat ću ovako: kažnjen sam jer sam Rus. Zato što mnogi ne-Rusi, posebno mnogi ljudi iz zapadnog svijeta, političari, menadžeri, koji imaju puno bliže veze s Putinom nego ja, nisu kažnjeni. Moj nedostatak je očito: ja sam Rus. Drugo: Ja sam bogat. Zato sam i na listi sankcija. Rus, bogat, gotovo.
Weltwoche: Kakvi su učinci sankcija na vas, vašu obitelj i tvrtku?
Melničenko: Svi privatni i obiteljski računi su blokirani, privatna imovina i imovina obitelji zamrznuta. Nastala je velika pravna nesigurnost među tvrtkama. Operacije su strogo ograničene. Ali najgora stvar je: moj obiteljski život potpuno je izvan kolosjeka. Više ne smijem ući u EU iako mi obitelj živi u Europi. Djeca ne mogu vidjeti svoje prijatelje, nedostaju im igračke i postavljaju pitanja na koja ne mogu odgovoriti.
Weltwoche: Jeste li mogli objasnili svoje stajalište EU?
Melničenko: Ne postoji takva procedura. Službeni list Europske unije kaže da ste sada kriminalac – i to je to. Nema procedure. Jasno je da je cilj ekonomskih sankcija pritisak na politički režim druge države. Ali kako će zamrzavanje moje imovine koja se nalazi u EU i Švicarskoj ili uništavanje tvrtki koje sam izgradio tijekom posljednjih trideset godina pomoći u postizanju ovog cilja? Zaista ne razumijem kako bi takva mjera mogla pomoći u okončanju neprijateljstava između Rusije i Ukrajine. Niti razumijem kako progon moje supruge rođene i odgojene u Europi može pomoći u postizanju prihvatljivog mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine.
Weltwoche: Stručnjaci EU kažu da sankcije nisu kazna, već "mjera predostrožnosti".
Melničenko: Ja to vidim drugačije. Sankcije vam zapravo uskraćuju vaša imovinska prava, kao i vaša prava na slobodu kretanja. Sankcije doista predstavljaju kaznu, i to dosta oštru. Europska pravna tradicija u posljednjih 800 godina - negdje od Magna Carte - smatrala je da ne bi trebalo biti moguće kazniti ponašanje koje ne predstavlja kršenje zakona. Optuženi također ima pravo saslušati činjenice koje mu se stavljaju na teret, iznijeti svoje prigovore i na to da njegov slučaj istraži pošten i neovisan sud.
Weltwoche: Ništa od ovoga ne vrijedi za vaš slučaj.
Melničenko: Razumijem bijes javnosti zbog sadašnjeg sukoba. Također sam spreman razumjeti da je široj javnosti teško razdvojiti dva pojma: onaj formalne pripadnosti državi kao građanin, s jedne strane, i onaj aktivnog sudjelovanja u određenim političkim odlukama, s druge strane. Ali može li biti prihvatljiva sankcija koja zadire u imovinska prava osobe čija je jedina krivnja to što, u očima javnosti, ima krivu putovnicu? To znači namjerno uništavanje pravnih tradicija stvaranih stoljećima i generacijama, kojima Europa duguje svoj uspjeh.
Weltwoche: Čitalo se da ste sve dionice tvrtke prenijeli na suprugu. To je dovelo do daljnjih optužbi, a naposljetku je EU i vašu suprugu stavila na popis sankcija.
Melničenko: I ovo predstavljanje je pogrešno. Dionice Eurochema i Sueka u vlasništvu su zaklade od 2006. Sukladno aktu o osnivanju, upravitelji djeluju neovisno i prema jasnim pravilima. Zaklada je osnovana sa ciljem i svrhom da tvrtkama koje sam osnovao jamči opstanak i u slučaju moje smrti ili nesposobnosti za rad. Osnivački dokumenti u sadašnjem obliku postoje nepromijenjeni već šesnaest godina.
Weltwoche: Ubrzo nakon početka rata povukli ste se kao korisnik zaklade, počinivši takoreći institucionalno samoubojstvo.
Melničenko: 24. veljače sve se promijenilo. Kružile su moje slike na tom sastanku u Kremlju. Njemački, britanski mediji počeli su se prepucavati po meni. Pa sam se odlučio na ovaj korak. Kao rezultat toga, moja je supruga automatski preuzela moje mjesto korisnika — baš kao što je planirano prije šesnaest godina.
Weltwoche: To je nevjerojatno povjerenje vašoj ženi, koja je sada jedini korisnik vašeg ogromnog bogatstva.
Melničenko: Da, naravno da imam potpuno povjerenje, ali prije svega sam morao spriječiti da sankcije koje su mi nametnute ugroze opstanak moje tvrtke. Ovaj je korak bio jedino legitimno i jednostavno rješenje.
Weltwoche: Što bi se dogodilo da se niste povukli?
Melničenko: U pitanju je bila egzistencija tvrtke i sudbina više od 100.000 zaposlenika. Isprva nitko nije znao što sankcije znače. Banke su se uplašile. Vlade su tapkale u magli. Dobavljači i kupci bili su uznemireni. Nikada prije u europskoj povijesti sankcije nisu bile tako drastične, a nitko nije znao kako reagirati.
Weltwoche: Ako sam dobro shvatio, vaša supruga nema nikakvu funkciju u tvrtki. Ona nije vlasnica. Ona je samo korisnica zaklade, a ujedno je i državljanka Europske unije. Kako je EU došla na ideju da sankcionira vašu suprugu?
Melničenko: Što da kažem? Nisam to nikad očekivao. Ako si terorist i digneš u zrak željezničku stanicu, ženu ti ostave na miru. Ako ste mafijaš i ubijete drugog mafijaša, tužitelji neće smetati vašoj ženi. Moja žena nikada nije živjela u Rusiji, nikada nije imala rusku putovnicu. Ona je hrvatska i srpska državljanka. Prvi put u europskoj povijesti EU sankcionira građanina jedne države članice. Moja supruga nikada nije srela predsjednika Rusije, čak ni u grupi od tisuću ljudi. Možda ga je nekoliko puta vidjela na TV-u. Svake dvije godine boravila je u Rusiji u prosjeku tjedan dana. Ona je na meti EU jer je moja žena i majka moje djece.
Weltwoche: Kako EU opravdava sankcije protiv vaše supruge?
Melničenko: EU optužuje moju suprugu da se "okoristila" samnom. Pitam se: Je li kazneno djelo da se žena "okoristi" od svog muža? Ne bi li ženi trebalo dopustiti da uživa u svim prednostima braka sa svojim mužem? EU također optužuje moju suprugu da sa mnom posjeduje kuće i stanove vrijedne trideset milijuna dolara. Prvo: Kuće i stanovi pripadaju isključivo mojoj ženi. Drugo, prema Forbesu, moja neto vrijednost na početku godine iznosila je 28 milijardi dolara. Kuće dakle čine udio od 0,1 posto. Za EU se čini da je problem opravdati sankcije kada žena nakon sedamnaest godina braka posjeduje imovinu koja iznosi 0,1 posto imovine njezina supruga. Kako se takve gluposti mogu naći u službenom dokumentu EU, koja pretendira biti jedno od najuglednijih političkih tijela na svijetu?
Weltwoche: Kako se branite?
Melničenko: Prvo, naši odvjetnici podnijeli su zahtjev za reviziju Vijeću EU-a. Rečeno je da je cilj ovih sankcija "nametnuti velike i ozbiljne posljedice Rusiji" kako bi se zemlja natjerala da što prije prekine vojnu operaciju. Moja obitelj i ja smo dugo bili daleko od Rusije i nemamo načina utjecati na rusku vanjsku politiku. Sankcije ne mogu doprinijeti postizanju mira u Ukrajini.
Weltwoche: Niste li podigli tužbu protiv te samovolje?
Melničenko: Da. Podnijeli smo tužbe Europskom sudu pravde, EU i švicarskim vlastima. Formalno opravdanje za sankcije izrečene meni i mojoj obitelji je besmisleno. Ja nisam oligarh. Nisam «član užeg kruga». Plaćanje poreza na dobit nije kazneno djelo, to je prirodno i zakonito ponašanje. Kažnjavanje moje supruge samo zato što je dijelila moj uspjeh u proteklih sedamnaest godina braka nema nikakvu pravnu osnovu. Nadam se da će ovdje na kraju ipak prevladati razum i pravna država.
Weltwoche: Kako ocjenjujete ulogu Švicarske u svemu tome?
Melničenko: Moja obitelj živi u Švicarskoj od 2009. Odabrali smo ovu zemlju jer je, kako sam tada osjećao, bila lijepa, čista i sigurna, također je bila posvećena vladavini prava i jer je imala ljubazne ljude. Dobio sam boravak uz razumijevanje da su moj identitet i ugled prethodno provjereni, da ću biti prihvaćen i da bi mi, da sam bio kriminalac ili politički upitna osoba, sigurno bio odbijen boravak. Uostalom, Švicarska nije otvorena za sve, ali ima određene sigurnosne barijere koje štite interese Švicaraca. Loši momci moraju ostati vani. Sada se pitam: ako sam tada bio dobar momak, što se od tada promijenilo? Zašto sam sad odjednom loš momak? A ako sam ja loš momak, onda bi Švicarci trebali pitati svoju vladu: zašto ste uopće pustili negativca u svoju zemlju?
Weltwoche: Je li Švicarska doista usvojila sve sankcije EU protiv vas i vaše supruge?
Melničenko: Švicarska je prihvatila sankcije jedan na jedan. Kopiraj zalijepi. Vlada je tu suverenu odluku prepustila EU. Bern nije samostalno istražio moj slučaj, već je odgovornost prenio na strano tijelo. Čitao sam da je to jedinstveno u povijesti Saveza, presedan. To je za mene bilo potpuno neočekivano. Očekivao bih da će Švicarska provesti dubinsku analizu bilo kojeg imena na popisu sankcija, posebno u slučaju švicarskih stanovnika i tamošnjih prikladno poznatih imena. Očekivao sam da će se provjeriti činjenice i da će se onima na koje se to odnosi dati prilika za očitovanje. Umjesto toga, Švicarska je povukla svoju pravnu zaštitu od mene. Susponzorirala je odluku EU-a usmjerenu na čovjeka i njegovu obitelj koji ovdje žive dugi niz godina, ponašaju se u skladu s pravilima i ispunjavaju sve uvjete zakonitog boravka. Ostao sam ovdje na pretpostavci da je Švicarska suverena država utemeljena na vladavini prava, u kojoj se takve stvari ne mogu dogoditi. Isto se odnosi i na slučaj moje žene. Čim je EU uvela sankcije, Švicarska je to učinila.
Weltwoche: Jeste li uložili prigovor Bundesratu?
Melničenko: Naravno. Prije nego što su mojoj supruzi u lipnju uvedene sankcije EU-a, poslali smo zahtjev Saveznom vijeću i Uredu saveznog kancelara da se bilo kakva odluka odgodi na nekoliko dana kako bismo imali priliku iznijeti svoje stajalište. Ako nas proglasite krivima, sankcionirajte nas, ali dajte nam priliku da se saslušamo.
Weltwoche: Koji je bio odgovor?
Melničenko: Nije ga bilo.
Weltwoche: nevjerojatno.
Melničenko: Nikada nisam mislio da će Švicarska ovako postupati s ljudima. Ljudi koji ovdje imaju stalno prebivalište i godinama plaćaju porez. Moja obitelj je kažnjena jer sam krivog državljanstva i bogat sam.
Weltwoche: Jeste li još u pregovorima sa švicarskim vlastima?
Melničenko: Nedavno smo poslali još jedno pismo Saveznom vijeću tražeći neovisnu reviziju našeg slučaja.
Weltwoche: Na kraju, pogledajmo širu sliku. Osnovali ste jednu od najvećih svjetskih kompanija za proizvodnju gnojiva. Također su bili vrlo uspješni u energetskom sektoru. Što sankcije EU protiv Rusije i ruskih poduzetnika znače za svijet?
Melničenko: Što se tiče proizvodnje gnojiva, sankcije EU znače patnju, glad i migracijske tokove stotina milijuna ljudi. Sankcije koje utječu na hranu i energiju ekonomsko su oružje masovnog uništenja. Najviše udaraju na nevine. Ne sumnjam da će milijarde ljudi osjetiti njegove učinke. Svijet će imati pitanja za one koji su pustili tako užasnu silu - glad i potpiruju siromaštvo - i pustili je na milijarde ljudi kako bi postigli svoje političke ciljeve. I onda neće biti načina da se odgovornost prebaci na druge.
Weltwoche: Ljudi će reći da je Putin izazvao svu bijedu svojom invazijom na Ukrajinu.
Melničenko: Osuđujem svaki rat. Ali nije Rusija ta koja je odlučila smanjiti isporuku gnojiva svjetskim tržištima, niti su to bili UN ili Sjedinjene Države. Ova politika sankcija djelo je EU-a i njegovih država članica. Nije ruski predsjednik prije dva i pol mjeseca zatvorio tvornicu Eurochem u Litvi. Koliko ja znam, ova tvornica je mogla i mogla bi proizvoditi gnojivo za osiguranje prehrambene sigurnosti pet do sedam milijuna ljudi. Litavska vlada je bila ta koja je lišila svijet ovih gnojiva. Niti je predsjednik Rusije zaustavio operacije opskrbnog lanca gnojiva u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Naprotiv, bile su to same te zemlje. I opet, nije predsjednik Rusije bio taj koji je spriječio tranzit gnojiva i sirovina za proizvodnju gnojiva u Estoniju. Bila je to estonska vlada. Ovo je prilično čudno, s obzirom na to da zemlje G-7 i jedna milijarda njihovih građana još uvijek vide sebe kao svjetske moralne vođe, nadjačavajući interese ostalih sedam milijardi ljudi na zemlji. Zapad želi pomoći Ukrajini i na to ima suvereno pravo – ali to ne smije učiniti bez osjećaja odgovornosti. Korištenje ekonomskog oružja za masovno uništenje pogrešan je izbor.
Weltwoche: Ovo su strašni scenariji. Možete li to izračunati?
Melničenko: Početkom 1960-ih na svijetu je bilo tri milijarde ljudi. Danas je to osam milijardi. Istodobno, poljoprivredne površine nisu se značajnije promijenile. Što je omogućilo da se prehrani još pet milijardi ljudi? Putem gnojiva, isključivo putem gnojiva. Rusija i Bjelorusija svjetskim poljoprivrednicima daju 17 posto svih gnojiva. Ako ti dobavljači nestanu sa svjetskog tržišta, svijet će nakon samo nekoliko žetvi izgubiti hranu za gotovo 750 milijuna ljudi. Zbog sankcija koje su uveli EU i Švicarska, ponuda ruskih i bjeloruskih gnojiva već je smanjena za 30 ili čak 40 posto. Šteta uzrokovana ovim sankcijama ne može se usporediti sa štetom nanesenom ruskoj vladi padom poreznih prihoda.
Weltwoche: Što bi se dogodilo da švicarska tvrtka Eurochem zbog sankcija više uopće ne bi mogla proizvoditi gnojiva?
Melničenko: U 2021. Eurochem je proizveo 19,1 tonu gnojiva. To odgovara potrebi za oko 84 milijuna tona žitarica. 84 milijuna tona žitarica hrani gotovo 274 milijuna ljudi. 274 milijuna ljudi bez hrane – to će se dogoditi ako se Eurochem isključi iz proizvodnje gnojiva.
Weltwoche: Katastrofa.
Melničenko: Cijene žitarica već su više nego što su bile 2011. u vrijeme izbijanja Arapskog proljeća u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Švicarci i Europljani mogu se nositi s dvoznamenkastim stopama inflacije cijena hrane. Ali bogati će svojom kupovnom moći pritjerati uza zid siromašne, primjerice djecu Afrike, stanovnike Azije i napaćene Šri Lanke. Ne znamo da li ljudi u Trećem svijetu već umiru ili "samo" gladuju ili migriraju. Socijalni nemiri su očekivani. Možda će džihad ponovno podići svoju crnu zastavu. Ovo nisu lude teorije, već činjenice.
Weltwoche: U Ukrajini zaglavljeno žito velika je tema u vijestima. Samo kap na vrući kamen?
Melnichenko: Ovo žito utječe na današnju situaciju. Puno veći problem u budućnosti predstavljaju gnojiva. Dvije brojke: U Ukrajini je 1,5 milijuna tona žitarica zapelo u lukama. Svi ukrajinski silosi zajedno drže petnaest milijuna tona. O tome Europa govori. Ali o čemu Europa ne govori: Rusija i Bjelorusija su na svjetskom tržištu prodale 46 milijuna tona gnojiva. To znači gotovo 230 milijuna tona žitarica, što je četrnaest puta više od količine blokirane u Ukrajini. Problem gnojiva je sasvim drugog reda veličine.
Weltwoche: EU kaže: Mi ne sankcioniramo tvrtke. Sankcioniramo vlasnike.
Melničenko: Da, ona tako kaže. Istovremeno, službeni razlog za sankcije Rusiji je da se njima žele "nametnuti masovne i ozbiljne posljedice Rusiji". Ako je to doista cilj sankcija, onda je nezamislivo kako se to može postići bez uništavanja ruskih tvrtki. Mislim da političari EU nisu svjesni da ugrožavaju opskrbu hranom gotovo 280 milijuna ljudi samim time što me sankcioniraju.
Weltwoche: Mogu li sankcije uopće baciti predsjednika Putina na koljena?
Meljničenko: Sankcije nedvojbeno štete ruskom gospodarstvu. Pitanje je samo: je li razumno sankcijama bombardirati rusko gospodarstvo? Sankcije su pogodile Rusiju, ali su i stotine milijuna nevinih ljudi kažnjeni.
Weltwoche: Između ostalog, građani Europske unije i Švicarske.
Melničenko: To vrijedi i za energetiku. Političari EU tjeraju svoje građane da prihvate dvoznamenkastu stopu inflacije. Ovo je suverena odluka EU-a, ali time odustaje od svoje tvrdnje da je odgovoran globalni lider. Politika sankcija je katastrofa za siromašnije zemlje svijeta. Odgovorno vodstvo znači pažljivo odvagati troškove i koristi svojih odluka. Postižu li sankcije svoje ciljeve? Je li moguće upravljati kolateralnom štetom? Nijedan liječnik ne propisuje lijekove koji ubijaju njegovog pacijenta.
Weltwoche: Što mislite što sankcije pokreću u Rusiji?
Melničenko: To je jasno iz anketa. Nema sumnje da sankcije jačaju rejting odobravanja vlade i potiču nacionalističke osjećaje.
Weltwoche: Kako vidite buduće odnose između Europe i Rusije?
Melničenko: Sveobuhvatni ekonomski rat protiv Rusije vjerojatno će zatrovati odnose u narednim desetljećima. Ne kažnjavate samo one koji podržavaju vlast, nego i sve ostale, uključujući protivnike režima i neglasače. To je nepravedno. Uzmite moj slučaj. Potpuno sam integriran u Zapad. Ne živim u Rusiji skoro dvadeset godina. Sada EU prijeti svemu što sam gradio trideset godina, ne kao marioneta ili podanik ruske vlade, već kao poduzetnik kroz rad u oštroj konkurenciji.
Weltwoche: Kako međunarodni poslovni ljudi koje poznajete doživljavaju sankcije EU i ponašanje Švicarske?
Melničenko: Švicarsku su smatrali sigurnom zemljom za strance i bili su uvjereni da se na vladavinu prava može osloniti i u EU. Sada vrlo pažljivo prate što se događa s Rusima. Opet u Europi možete biti kažnjeni jer ste pogrešne nacionalnosti i zato što ste bogati. Uzmimo poduzetnika iz Saudijske Arabije koji nema nikakve veze s ratom protiv Jemena. Mora realno očekivati da će mu sutra biti zamrznuta imovina i tvrtka koju je izgradio jer se promijenilo političko raspoloženje. Nije li vrijeme da i poslovni ljudi kineskog podrijetla razmisle o svim ovim stvarima?
Weltwoche: Kakav će utjecaj ovaj novi nacionalizam imati na svjetsko gospodarstvo?
Melničenko: U Europi vas mogu napadati zbog poslovnog uspjeha i nacionalnosti. To više nije sigurno mjesto, premještate svoju imovinu. EU, Švicarska i Velika Britanija trenutno uništavaju njihovu atraktivnost kao investicijskih lokacija. Napuštanje njihovih načela, njihovog pravnog sustava temeljenog na pravilima, bit će razorniji od inflacije, koja će se izjednačiti za nekoliko godina. Zapadno društvo, a posebice Švicarska, bilo je uspješno jer se njegov uspjeh temeljio na jednostavnim načelima: vladavina prava, jamstvo vlasništva, demokracija, pri čemu je potonje izraslo iz jamstva vlasništva. Ovi principi su u opasnosti.
Weltwoche: Što mislite o budućnosti?
Melničenko: Vrijeme prosperiteta i zajedničkog rasta moglo bi završiti. Za svijet postaje sve kompliciranije. Europa je zaboravila svoje interese. Rusija i Amerika će se bolje slagati. Jako se bojim da smo usred duboke promjene. Sada određujemo kakav će svijet biti sljedećih trideset do četrdeset godina. Mnogo ovisi o dalekovidnosti današnjih političkih vođa.
Weltwoche: Kome političaru još vjerujete?
Melničenko: Najpametniji, najsuptilniji političar je onaj koji može formulirati viziju kako bi svijet trebao izgledati za deset ili dvadeset godina - viziju koju velika većina svjetskog stanovništva smatra poželjnom i dijeli je. Ne znam nijednog takvog političara. Živimo u doba populizma i kratkoročnih, suprotstavljenih političkih ciljeva.
Weltwoche: Padamo li opet u novi srednji vijek malih interesnih sfera?
Melničenko: Nadam se da ne. Ali ovdje se radi o preokretu kao nakon Drugog svjetskog rata ili kao nakon raspada Sovjetskog Saveza. Slično je moglo biti i nakon ruske revolucije ili nakon završetka Prvog svjetskog rata. Nastaje novi politički poredak. Nalazimo se na raskrižju. Jesmo li krenuli prema velikom ratu, mogućem nuklearnom ratu, sveobuhvatnom ekonomskom ratu – ili možemo napraviti nešto pozitivno iz trenutnog debakla? Dopuštate li osjećajima da vladaju vama? Ili mislite dalje od trenutka? Po mom mišljenju, ne bi trebalo biti važno tko je dobar, a tko loš. Krivica je beskorisna. Živimo na jednom planetu, moramo raditi zajedno i na miran način ostvarivati svoje interese. Prosperitet i mir moraju biti cilj.
Weltwoche: Što mislite o ruskom predsjedniku Putinu?
Melničenko: Mislim da je napravio odličan posao za dobrobit Rusa u prvih osam godina svog mandata, od 2000. do 2008. Životni uvjeti za Ruse nikada nisu bili bolji nego u to vrijeme, a gospodarski rast je bio impresivan. Mišljenja o posljednjih nekoliko godina su puno teža. Stoga molim da me ispričate što izravno ne odgovaram na ovo pitanje. Moji poslovni i društveni interesi povezuju me i s Rusijom i sa Zapadom – a u ovim vremenima masovnog ludila sloboda govora postaje iluzija. Ona jednostavno ne postoji.
Weltwoche: Hoćete li se vratiti u Švicarsku?
Melničenko: Teško pitanje. Vraćate li se u zemlju u kojoj vas tretiraju kao kriminalca? Gdje se vlastita djeca tjeraju iz poznatog okruženja? Gdje se doživljava uhođenje, čisti lov i gdje političari traže još oštrije sankcije protiv nekoga ne poznajući slučaj? Zašto bih to trebao učiniti? Nadam se da će glas razuma prevladati. I dalje se nadam da je moja tadašnja procjena Švicarske bila točna.
Weltwoche: Postoji li nova, bolja Švicarska? Kamo biste danas preselili svoju obitelj i poslovne interese?
Melničenko: Takvo mjesto još ne postoji. Mnogi će dati sve od sebe da zauzmu mjesto Švicarske.
Weltwoche: Gospodine Melnitschenko, hvala vam puno na ovom intervjuu.
Roger Köppel, Weltwoche
In Ras al Khaimah, Vereinigte Arabische Emirate
Priredila D. Gaupp
|
