(Na slici od Srba srušena crkva u Kijevu)

Ne uspijevam suzbiti tuge, dok mislim o svome selu;
godine izgnanstva, na mom se zrcale čelu.
Suze sam prekrižio davno i vraćam vrijeme na početak;
spaljivanje kuća, označilo i završetak našeg života.

Na tragu zlokobne jame, nijemi svjedoci patnji i muka;
Naše su starce dočekale kame...
I bešćutna srpska ruka!

Spora se nizala ljeta, na hladne turobne zime;
Odavna rat izmijenio moju stranu svijeta
i bojišnicama nosio ime mog izgubljenog sela.
Tu, u sjeni dugih ratnih dana, Hrvatska se sanjala sloboda;
Na oplakanom putu, bez križa i rana,
u okrilju mirna zavičajna svoda!

Moja ljubav je nepotkupljivi imetak
i u srcu sakrivena snaga.
U malom razrušenom selu, moj je iskon i početak;
Priča o Kijevu, hrvatska je saga.

Dok povaratk slute, brišem umor s vijeđa;
mahnitave misli, miris zemlje ćute!
Uzavrela krvi, zemljo mojih pređa!
Ozirem se! Slijedim trage otete ljepote!

Zdenka Bilobrk

(106)