|
Izlet u Podsused - podsusetsko kupalište
„Podsused je od davnine najbolje i najomiljenije izletište Zagrebčana. Dvije željeznice vode onamo, državna i samoborska, svojim ubavim i romantičnim položajem na Savi, pun guste hladovine i ugodnih zakutaka, upravo vabi i zove na ove ljetne zapare čovjeka, da ondje proboravi dan ili makar popodne. Zagrebčani su već i prije polazili u Podsused na kupanje jer je tamo voda ugodnija, tiša, a i ljepše pješćano žalo no u Zagrebu.“
Citirani tekst dio je fotoreportaže nazvane Sa kupališta u Podsusedu, objavljene 1927. u tada popularnu tjedniku Svijet. |
Danas je teško zamisliti da je najzapadniji dio grada nekoć bio popularno izletište, no prije stotinjak godina sve je izgledalo drukčije. Zagreb je bio mnogo manji, a Podsused, prilično udaljen od ruba grada, bio je naselje s vlastitim urbanim identitetom i poviješću, nastanak kojeg je povezan s dvjema povijesnim građevinama: kapelom svetog Martina u dolini potoka Dolja i utvrdom Susedgrad na brdu iznad nje.
Kapelica svetog Martina najstariji je danas očuvan spomenik na podsusedskom području, a i jedan od starijih na cjelokupnom zagrebačkom području. Kapelica se spominje u darovnici kralja Andrije II. iz 1209. Nije dokraja jasno kojem je Martinu kapelica posvećena: univerzalnom svetom Martinu, biskupu iz Toursa iz 4. stoljeća, koji se slavi po cijelom zapadnokršćanskom svijetu, ili pak pustinjaku Martinu, koji je po lokalnoj predaji živio u špilji kraj kapelice.
Prvi spomen kapelice ujedno je i najstariji spomen Podsuseda. Drugi podsusedski spomenik jest srednjovjekovna utvrda Susedgrad, po kojoj je Podsused i nazvan. U povijesnim izvorima Susedgrad se prvi put spominje 1316. kao kraljevska utvrda, potom često mijenja gospodare, a u popularnoj je povijesti zapamćen kao sjedište susedgradsko-stubičkog vlastelinstva i utvrda oko koje se zakuhala Seljačka buna 1573.
Podsused, ime slikovito govori, razvio se kao podgrađe drevnoga Susedgrada, od kojeg su danas vidljive tek ruševine na krajnjem zapadnom obronku Medvednice. Od druge polovice 15. stoljeća u povijesnim se izvorima spominje „trgovište pod tvrđavom Susedgrad“. Otad pa sve do 1950, kada je administrativno priključen Zagrebu, Podsused je bio samostalno naselje. Kao izletište „točno na pola puta između Zagreba i Samobora“, kako je zapisano u Novotnyjevu Vodiču kroz goru Zagrebačku (1906.), Podsused je početkom 20. stoljeća bio ladanjsko odredište bolje stojećih građana Zagreba.
Godine 1862. kroz Podsused je prošla prva željeznička pruga koja je stigla do Zagreba, a 1901. kroz Podsused je izgrađena i uskotračna pruga od Zagreba do Samobora. Nešto prije nego što je započeo prometovati Samoborček, u Podsusedu je 1884. izgrađen cestovni most, kojemu je potom prigrađena pruga. Taj most, s karakterističnom željeznom rešetkastom konstrukcijom, bio je jedan od prepoznatljivih podsusedskih simbola sve do 1978., kada je temeljito rekonstruiran, a stara konstrukcija uklonjena. Nekako istodobno prestao je prometovati i Samoborček.
Podsusedsko kupalište, spomenuto u citatu iz Svijeta, izgrađeno je u 1920-im godinama i bilo je omiljeno kupalište Zagrepčana za ljetnih vrućina. Bilo je opremljeno drvenim kabinama, a u blizini su bile znamenite podsusedske gostionice, neke od njih s tradicijom vlasnika više naraštaja iste obitelji. U središtu Podsuseda i po okolnim obroncima počele su nicati vile i ladanjske kuće, oko njih vrtovi i voćnjaci, a na prilazu ruševnom Susedgradu uređen je perivoj te izgrađen planinarski dom. Kultivirana je i pristupna cesta iz smjera Zagreba, Podsusedska aleja, duž koje su zasađeni divlji kesteni. Nimalo ne čudi stoga da je 1922. u mjestu osnovano i društvo za poljepšanje i razvitak Podsuseda, karakteristična udruga toga vremena za sva mjesta koja su u ranoj etapi razvitka turizma privlačila goste. Usporedba Podsuseda s bečkim Grinzingom (Irena Kraševac) stoga je više nego opravdana.
Da izletnička idila ipak ne bude potpuna, pobrinula se skupina zagrebačkih poduzetnika koji su 1908. izgradili tvornicu cementa ili po domaći Fabriku, u koju se kamen dopremao iz obližnjih kamenoloma u Podsusedskom Dolju i Bizeku. U tvornici se zaposlio velik broj stanovnika Podsuseda i okolice, a privukla je i mnogo ljudi koji su se zbog radnoga mjesta doselili u Podsused. Radila je sve do 1987. i bila je velik zagađivač okoliša, a nakon zatvaranja ostala je napuštena. Unatoč povremenim raspravama o prenamjeni, njezina je sudbina neizvjesna.
Sve koji žele više doznati o starom Podsusedu, njegovim stanovnicima i legendama mogu uputiti na monografiju nazvanu Podsused, što ju je 2010, u godini velikih podsusedskih obljetnica (800 godina od prvog spomena i 70 godina od osnutka župe), objavila podsusedska župa sv. Ivana Bosca. Knjiga je podijeljena u dva dijela, u prvom i manjem obrađene su crkvene teme, a u drugom je na više od dvjesto stranica dvadesetak autora svestrano i znalački obradilo kulturno-povijesno nasljeđe te društveni život Podsuseda. Objavljeni tekstovi sretan su spoj akademski utemeljenih tekstova i kvartovske memoaristike, a dodana vrijednost bogata je ilustrativna građa prikupljena iz muzejskih izvora i obiteljskih albuma. Tko poželi na licu mjesta provjeriti što je ostalo od nekadašnjeg izletišta u ove ljetne dane može se zaputiti do Podsuseda. Šetnja najzapadnijim dijelom grada pružit će i danas nešto od nekadašnjeg izletničkog zadovoljstva. Ako pak niste nimalo istraživački ili šetački raspoloženi, posegnite za spomenutom monografijom. Mnoge će vas činjenice iznenaditi, a pomno odabrane ilustracije vratit će vas poput živih slika u minulo vrijeme, kada se u Podsused išlo na izlet.
Mladen Klemenčić - Zagrebački štikleci, Vijenac 662
|
