|
Mladen Lojkić: Kletva kralja Zvonimira
Nakon samo godinu dana autor Mladen
Lojkić iznenađuje s još jednom svojom intrigantnom
knjigom - Kletva kralja Zvonimira (Vlastita naklada,
Zagreb studeni 2007.). Iako sam naslov čitatelja
navodi na krivi zaključak o mogućem sadržaju knjige,
već će prve stranice nagovjestiti da se autor želi
baviti uzrocima i posljedicama hrvatske
kvazidemokracije. Kroz povijesne osvrte o stoljetnom
ugnjetavanju Hrvata i hrvatske države, autor naime
teži definirati sadržaj i ulogu sadašnjeg liberalnog
relativizma, te utvrditi uzroke lažne demokracije.
Kao i u
prvoj knjizi Vladari svijeta, tako i u
Kletvi kralja Zvonimira Lojkić zadivljuje širinom
obavještenosti. Od početka do kraja knjige, ponovno
velika brojnost detalja, podataka, činjenica i
događaja. Opsežno kazalo od oko 700 imena osoba
spomenutih u knjizi i bibliografija od 48 proučenih
tiskanih naslova, govori da se za pripremu svoje druge
knjige Mladen Lojkić služio s još više izvora. U
Kletvi kralja Zvonimira čitatelj se nastavlja
opsežno upoznavati s cijelim nizom raznolikih
povijesnih, političkih i vjerskih podataka. Lojkić se
u kratkom vremenskom razmaku, u kojem je izdao dvije
opsežne i po sadržaju osebujne knjige, pokazao kao
vrstan poznavatelj događaja, od najranije pa do
suvremene povijesti Hrvata. Time se Lojkić dokazuje
kao vrstan poznavatelj uzroka i posljedica hrvatskog
društvenog i političkog stanja. To se svakako ne može
ignorirati i zanemariti. |
Rijetko u kojoj knjizi će se naći ovakav sveobuhvatni
povijesni pregled o hrvatskom narodu, od pravremena do
Krista i od Krista do današnjih dana, poput ovog sažetog
u Kletvi kralja Zvonimira. Lojkić ukazuje na dokazano
prapodrijetlo hrvatskog naroda, duboke povijesne veze
između Vatikana i Hrvatske, po čemu su Hrvati posebni i
različiti od ostalih europskih naroda. Glede starosti
hrvatskog pisma i kršćanstva spominje se premalo poznata
Lištanska ploča. Navodi se ugovor diplomatske
razine s papom Ivanom IV. i Hrvatske kao samostalne
europske države i prvi hrvatski ustav iz godine 753. sa
Hrvatskog sabora na Duvanjskom polju, kao najstariji
poznati ustav u Europi. Cijeli povijesni presijek autor
vodi kroz tri poglavlja kako bi u četvrtom ukazao
čitatelju na najnoviju povijest 20. stoljeća, s pogubnim
utjecajima na razvoj suvremene hrvatske demokracije.
O najnovijim utjecajima na hrvatske
povijesne istine, Lojkić povlači paralelu između
svjetske komunističke internacionale i masonerije,
rješavanja židovskog pitanja u Nedićevoj Srbiji,
beskonačnog ponavljanja neistina i stvaranja kompleksa
hrvatske krivnje zbog zločina u Jasenovcu. Postavlja
pitanja zašto se još uvijek prikrivaju masakri nad
Hrvatima koje su započeli četnici 1941. po Lici,
Pounju, zapadnoj Bosni i sjevernoj Dalmaciji, u
hrvatskim mjestima iz kojih su Hrvati tada posve
istrebljeni, poput Kulen Vakufa, Gvozdenskog,
Boričevca, Španovice, Gudura, Udbine, Zrina...
Postavlja pitanja o zaboravljenim logorima u Srbiji iz Drugog
svjetskog rata, zašto je SPC sa mitropolitom Josifom podržavala Nedićevu Srbiju,
zašto nitko ne spominje istrebljenje Židova u Srbiji za vrijeme Drugom svjetskog
rata? Kako to kad se danas Hrvati terete s ustaštvom, a nikada se istom žestinom
ne osuđuju četnička zlodjela? Zašto su komunisti ukinuli Hrvatsku pravoslavnu
crkvu (HPC), ubili pravoslavne svećenike i arhiepiskopa Germogena? Traži
odgovore na pitanja o Bleiburgu, suđenju nadbiskupu Stepincu, mnogobrojnim
likvidacijama Hrvata u komunizmu poslije rata i preobrazbu komunističkih
zločinaca u tzv. antifašiste.
Lojkić sve to navodi s ciljem kako bi ukazao na ogromne
nepravde koje su se kroz povijest, a posebno u komunističko doba, nataložile na
račun Hrvatske. Zašto su Srbi i Srbija u potpunosti ostali pošteđeni kritičkih
osvrta na svoju nečasnu prošlost, posebno za svoj antisemitizam iz vremena
Drugog svjetskog rata? Zašto svjetska politika provodi proces abolicije Srbije
od zločina glede agresije na Hrvatsku i BiH krajem 20. stoljeća i zašto su
Srbima u BiH priznata ratna osvajanja u vidu tzv. republike srpske? Sve su to
pitanja na koje Lojkićeva knjiga nudi i realne odgovore.
U posljednjem četvrtom poglavlju Lojkić navodi potrebu
lustracije i pogubnost mentaliteta iz komunističke prošlosti. Nužnost lustracije
potiče stoga što se komunistička ideologija posve transformirala u
kvazidemokraciju, te slijednici te ideologije predvode u zamagljivanju
povijesnih istina. U novijem vremenu navodi primjere detuđmanizacije s
izvrtanjem povijesnih istina o prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, neistine o
Domovinskom ratu, o tzv. podjeli Bosne, navodi cijeli niz nedemokratskih afera,
poput premještanja Zida boli u Zagrebu ili otpuštanja s dužnosti Jadranke
Cigelj, bivše predstojnice Ureda za nevladine udruge.
Ključne poruke Lojkićeve knjige su one koje govore o
demokraciji: "Dvostruki standard vladara svijeta je šokantan. Propagira se
demokracija, ali ona je za vladare svijeta istinska samo onda ako je u njihovoj
službi, podanička i onakva kakva njima odgovara. Ako netko na vlast dođe
demokratskim putem u zemlji koja im neće saginjati glavu (Bjelorusija ili zemlje
islamskog fundamentalizma), to za njih nisu demokratske zemlje. Prema njima se
vodi izolacionistička ekonomska politika kako bi se biračima dalo do znanja da
su krivo izabrali i da je za izolacionizam kriva njihova autokratska vlast
(primjer Hrvatske za vrijeme dr. Tuđmana)". Zaključno Lojkić poručuje:
"Spominjanje demokracije kod sadašnjih navodnih demokrata izaziva cinizam, jer
ono što danas imamo u Hrvatskoj je najgrublja diktatura ljevičarsko-liberalne
podaničke klike vješto umotana u celofan kvazidemokracije".
Lojkić uviđa ogromni problem Hrvata zbog kratkog pamćenja i
brzog zaborava. Kao uvjereni katolički vjernik shvaća da bez Božjeg zahvata nema
bolje perspektive u Hrvatskoj. No, on se drži načela da nije dopušteno šutjeti i
smatra potrebnim ukazivati na povijesne podvale i neistine. Lojkićeva knjiga
može dobro poslužiti svima, no posebno je dobrodošla mlađim naraštajima, glede
utvrđivanja objektivne istine o hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Svakako i zato, jer su reformirani i reciklirani komunisti u posljednjim
godinama poslije Domovinskog rata u velikoj mjeri uspjeli blokirati javnu,
objektivnu i znastvenu raspravu o bivšem komunističkom režimu, njegovim žrtvama
i ideološkom inficiranju najmlađih hrvatskih naraštaja. Postoji realna opasnost
da u društvu prevladaju ljudi s gubitkom povijesnog pamćanja, bez mogućnosti
prosuđivanja, bez volje, bez sposobnosti ispravnog društvenog djelovanja,
manipulirani ljudi s političkim i mediokritetskim utjecajem, ispranog mozga,
odnosno kako ih Lojkić kratko naziva - zombiji i kiborzi.
Na posljedice komunističkog ispiranja
mozga nedavno je u Glasu koncila (20. siječnja 2008.)
ukazao i teolog Josip Sabol pod naslovom "Prijatelji i
protivnici Crkve u hrvatskom društvu". Opisujući
protivnike Crkve i krugove ljudi koji osporavaju nužno
potrebnu ulogu Crkve i aktivnih vjernika u našem
društvu, teolog Sabol zaključuje da hrvatskom društvu
nedostaje nužno potreban konsenzus o povijesnoj
istini. Ali ne onoj liberalnoj 'istini' kakvu podmeću
reformirani komunisti, već onoj istini na koju upućuju
autori katoličkih načela promišljanja, poput Mladena
Lojkića. A onima koji će pokušati banalizirati
Lojkićeve knjige, ismijavati ih glede nekakve
fantazije zavjere ili samo opominjati da je pogrešno
demonizirati prošlost, dovoljno je ponoviti misli
teologa Josipa Sabola: "Demoni vladaju tamo gdje
ne vlada istina. Demoniziranje neće biti moguće od
onoga časa kada bude poznata cijela istina i
odgovornost za sve što se događalo nakon rata na ovim
prostorima".
Ovo je u stvari najbolja poruka svima koji bi na bilo koji način
željeli omalovažiti autora i kritizirati sadržaj njegovih knjiga. Zaključno,
autor Mladen Lojkić je uvjereni katolički laik, on vjeruje u snagu Duha,
veličinu Istine i zagovor Mariji. Zato svoja razmišljanja završava optimistički
- s porukama Cenakula karizmatičnog i širom svijeta poznatog don Stefano
Gobbija, koji je 20. rujna 1996. u Stepinčevu katedralu u Zagrebu donio
hrvatskim katolicima poruku Fatimske Gospe. Marijina poruka glasi - "Ne boj se,
malo stado!"
Autoru treba čestitati na dojmljivom djelu i snažnom zauzimanju
za punu povijesnu istinu.
"Hrvatski se
narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja
bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog
naroda!".
Prigodom Stepinčeva, 10. veljače 2008.
Piše Damir Borovčak
|